Ujednoj noći pogledao sam prvih pet epizoda serije “Crno-bijeli svijet”. A onda sam po hrvatskim novinama i internetskim portalima čitao naslove, podnaslove i međunaslove uglavnom gnjevnih osvrta eksperata raznih vrsta i svjedoka vremena koji su tvrdili da to ništa ne valja, nije vjerodostojno prikazano.
Poput crnogorskih seljaka koji su kleli Mihajla Lalića, jer je u “Lelejskoj gori” ili u “Svadbi” čarku iz Narodnooslobodilačke borbe prikazao drukčije nego što su je oni doživjeli, tako se i ovi današnji, istina ne seljaci nego Zagrepčanci, gnjeve na autore “Crno-bijelog svijeta” jer su svoju priču ispričali ne vodeći previše računa o dokumentarnoj doslovnosti dramskih prizora.
Osobno govoreći, u seriji “Crno-bijeli svijet” nisam vidio ništa od mojih osamdesetih (…) O kojoj god epohi da je riječ, takva identifikacija bivala je zastrašujuća, jer su negdje u njenoj pozadini morali biti prislušni uređaji, tajne službe i tenkovi upaljenih motora. Odbijanje kolektivne identifikacije kažnjava se logorom
Ni njih, kao ni Lalićeve zemljake, nosioce Partizanske spomenice 1941, nije briga što igrane televizijske serije ni romani nisu isto što i policijski zapisnici, novinski izvještaji, crkvene hagiografije. Niti bi tu trebalo biti baš onako kako je bilo u zbilji, a još manje bi trebalo biti onako kako je u sjećanjima heroja.
“Crno-bijeli svijet” solidna je, za hrvatske prilike sjajna serija, laka, uredna i povremeno duhovita, koja bi nakon pedesete epizode, recimo u četvrtoj sezoni prikazivanja, mogla postati i vrlo ozbiljna. Ali četvrte sezone neće biti.
Ono što se zamjera autorima jest i ovo: krivotvorili su, lažno prikazali duh osamdesetih. To kažu gospodari sjećanja. A gdje se izdaje certifikat na uspomene, to se ne kaže.
Jedni bi da se sjećaju udbaških progona, Golog otoka i jednoumlja, pa autorima serije zamjeraju što toga nema u “Crno-bijelom svijetu”. Drugima su Zvečka i Kulušić hramovi Periklova doba, kulturnog procvata, građanskih sloboda i političkog liberalizma, pa im smetaju nepreciznosti.
Prvima na živce ide što su autori u potpunosti iznevjerili duh njihovih naknadno kreiranih uspomena, drugima, uglavnom, to što su autori pričali neku svoju priču, umjesto da povedu računa o konsenzualno prihvaćenoj kolektivnoj emociji i faktografiji primjerenoj nekome sitnom realizmu i provincijalnom doživljaju svijeta, za koji je važno da Zvečka bude tamo gdje je bila, a ne deset metara niže.
Oba pogleda na osamdesete po nečemu su vrlo slična: kolektiviziraju uspomene, privatnu priču svode na stvarne ili umišljene političke okolnosti. I u tome su slični crnogorskim prvoborcima: i oni su Laliću zamjerali jer je bio nehajan prema njihovom sitnom realizmu i prema kolektivnom sjećanju na revoluciju, koje je bilo načinjeno upravo od tih njima tako važnih detalja – je li Zvečka tamo gdje je bila?
Osobno govoreći, u seriji “Crno-bijeli svijet” nisam vidio ništa od mojih osamdesetih. Možda zato što nisam ni očekivao da takvo što vidim, ili zato što sam osamdesetih u Zagreb dolazio najduže na sedam dana, a odrastao sam i živio u drugome gradu?
Osamdesetih sam petnaest mjeseci proveo služeći vojni rok u JNA. Bilo je to u Kninu i na Lastovu. Iskustvo: nešto između zatvora i ludnice. I danas sanjam da se sutra skidam (demobiliziram), a iz kasete (limeni vojnički ormarić) pokrali su mi svu opremu, pa se ne mogu razdužiti. Budim se u samrtnom znoju. To su za mene osamdesete
Ili je stvar, ipak, u tome što se gledatelj (čitatelj) u nekom filmu (ili romanu) eventualno može identificirati s nekim likom, ali još od Sergeja Bondarčuka i Mihaila Šolohova ozbiljni pripovjedači nisu imali ambiciju navesti ga da se identificira s epohom.
O kojoj god epohi da je riječ, takva identifikacija bivala je zastrašujuća, jer su negdje u njenoj pozadini morali biti prislušni uređaji, tajne službe i tenkovi upaljenih motora. Odbijanje kolektivne identifikacije kažnjava se logorom.
Ovo što ću dalje reći valja shvatiti kao osobnu priču, koja s drugim isto tako osobnim pričama može, ali i ne mora imati veze.
Osamdesete su bile mračno doba. Mnogo se umiralo, a najupečatljivija ostaje smrt koja je došla u rano jutro, 6. lipnja 1986. Bila je očekivana, stigla je u petak, a već u subotu obavljena je sahrana. Na televiziji je započinjalo Svjetsko prvenstvo u nogometu, koje se trebalo odigrati u Kolumbiji, ali je premješteno u Meksiko. Nakon te smrti u mom se životu sve promijenilo, bilo mi je dvadeset i naglo sam i ostario. Kažu da čovjek ostari kad mu umru roditelji. Nije tako, oni su mi umirali četvrt stoljeća kasnije.
Osamdesetih sam petnaest mjeseci proveo služeći vojni rok u JNA. Bilo je to u Kninu i na Lastovu. Iskustvo: nešto između zatvora i ludnice. I danas sanjam da se sutra skidam (demobiliziram), a iz kasete (limeni vojnički ormarić) pokrali su mi svu opremu, pa se ne mogu razdužiti. Budim se u samrtnom znoju. To su za mene osamdesete.
Krajem 1986. isljeđivali su me u Službi državne bezbjednosti, jer sam bio na rođendanu kod prijateljice. Novine su o nama pisale kao o mladim nacistima iz boljestojećih kuća.
Osamdesetih napisani su neki veliki romani, snimani su filmovi i televizijske serije, bilo je to vrijeme kada je rock muzika bila važna. Osamdesete su se u metaforičkom smislu protegnule od Miroslava Krleže do Džonija Štulića, ali ni Krleža ni Štulić nisu – osamdesete
Četvrt stoljeća kasnije neki razduženi bezbjednjaci, da ne kažemo udbaši, današnji domoljubi, hrvatski nacionalisti, sladostrasno su pisali i govorili o tom događaju, nazivajući nas opet – mladim nacistima iz boljestojećih kuća.
Slatko sam se smijao njihovim doušničkim pisanijama, jer više nismo bili u osamdesetima.
Ustvari, ja više nisam bio u osamdesetima. U ono sam vrijeme bio naivan, uplašen, usamljen i nesretan.
Mislim da više nisam uplašen i nesretan.
Sljedećih godinu dana bilo mi je zabranjeno objavljivanje, a onda su se vremena ubrzala i zaošijala, pa je na sve zaboravljeno. Bio bih zbog tog rođendana izbačen iz Saveza komunista Jugoslavije, ali nisam bio član, pa me nisu mogli izbaciti.
I to su bile osamdesete.
Tih sam godina prebolio razne bolesti. Nijedna nije bila teška, ali sve su dugo trajale. Osamdesetih se sužavao prostor mojih životnih očekivanja i nada. Na početku, 1980. sve je još bilo moguće, bilo mi je četrnaest i već sam bio punker. Na kraju, posljednjih dana 1989. više ništa nije ovisilo od mene.
Kolektivi su odlučivali o sudbinama pojedinaca. Spasili su se samo oni koji su tada otišli daleko od Jugoslavije, i nisu se više vraćali. Ono što ja mislim, i zbog čega mi je pomalo jezovita idila osamdesetih, jest da su ratovi iz devedesetih stvar povijesnog, kulturnog, društvenog i životnog kontinuiteta u odnosu na prethodno razdoblje.
Pamtim stih iz pjesme koju je u danima Titove smrti napisao sarajevski pjesnik Velimir Milošević: “Titovo buduće doba gradili smo s Titom”. Čestiti Veljo, koji će u gradu preživjeti godine opsade, očekivao je neko drukčije doba, ali je pogodio istinu. Sretniji bi bio da je sve promašio.
Da, naravno, i ja sam nostalgičan za osamdesetima. Nostalgija je moj građevinski materijal. Ali odakle to da je nostalgija čežnja za vremenom prije edenskog progonstva? Nostalgija je žal za mračnom mladošću
Osamdesetih napisani su neki veliki romani, snimani su filmovi i televizijske serije, bilo je to vrijeme kada je rock muzika bila važna. Osamdesete su se u metaforičkom smislu protegnule od Miroslava Krleže do Džonija Štulića, ali ni Krleža ni Štulić nisu – osamdesete.
Oni nemaju ništa s mojim dječjim bolestima, s mojih petnaest mjeseci između ludnice i zatvora, a nemaju ništa ni s proročanskim stihovima jednoga sarajevskog pjesnika.
Kalendarska je činjenica da su sve te knjige i svi ti filmovi nastali u tom desetljeću, ali osamdesete su, ipak, bile nešto drugo. (Ne zaboravite da govorim u svoje ime.). Osamdesete su ono što je iz osamdesetih nastalo.
Da, naravno, i ja sam nostalgičan za osamdesetima. Nostalgija je moj građevinski materijal. Ali odakle to da je nostalgija čežnja za vremenom prije edenskog progonstva? Nostalgija je žal za mračnom mladošću.
(Prenosimo s autorova portala).
Još tekstova ovog autora:
- Zašto se čudite ocu kojem je kćerka udajom prestala biti rod
- Razgovor dvojice očeva u zemlji robova nasilja
- Istraga protiv kninske Marije Antoanete ili zašto curi
- Kratko razmatranje što su našem svijetu svadbe
- NE gužvama u noćnom klubu! Gužva u sinjskoj crkvi MOŽE!
- Svaka vlast imala je i svoje Srbe i svoja pomirbena poslanja
- Budale neka šute o krumpiru
- Sa svakim eliminiranim sugovornikom svijet je bliže idiotizmu
- Milanović je morao misliti kad je njegova vlada ukidala novine
- S epidemiološkog stajališta, molitva i psovka jednako vrijede
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.