Na vijest o smrti Tomislava Salopeka

Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec

Ljudski život u uvjetima liberalnog kapitalizma ima cijenu. Život Tomislava Salopeka je na dan njegova ubojstva vrijedio 100 eura. Toliko bi zaradio da je tog dana radio. Angažirala ga je neka francuska tvrtka, koja bi teško našla Francuza koji bi pristao da mu život procijene na 100 eura. Ali Hrvatska je u Europskoj Uniji, na slobodnome tržištu rada.

Toliko vrijedi njezin građanin.

Ubojice Tomislava Salopeka predstavljaju Islamsku državu, ali oni ne komuniciraju s Hrvatskom kao s drugom državom, koliko god hrvatski političari i diplomati željeli da je tako.

Ova država njih ne zanima, nisu za nju ni čuli. Nisu oni čovjeka ubili da bi njegovom smrću udarili Hrvatskoj na obraz i čast. Nisu ga ubili da bi pokazali kako u ljeto 2015. život hrvatskog građanina na svjetskom tržištu rada vrijedi 100 eura. Protiv liberalnog kapitalizma oni, u načelu, nemaju ništa. Prema njihovom tumačenju Kur’ana, čovjek ima pravo i da ima svog roba. Naravno, ako je musliman, i ako mu je rob musliman.

Čim se raširila vijest o ubojstvu tog čovjeka, ISIL je pokucao na vrata svih naših domova, ušao u naše dnevne sobe, zavirio u kupaonice. I tu će ostati sve dok ne postanemo toga svjesni. Ostat će tu sve dok ne shvatimo đavolsku ponudu koju nam je uputio: da iz straha postanemo naknadni saučesnici u ubojstvu Tomislava Salopeka. Da ga ubijemo da ne bismo i sami bili ubijeni

Ubojice Tomislava Salopeka ne zanimaju ni mnogo veće države. Za njih je cijeli svijet jedan kalifat, i tu ne čine razliku između Amerike, Rusije, Hrvatske, Haitija…

Oni ne komuniciraju s državama, niti ubijaju zbog država. Oni komuniciraju sa svakim čovjekom pojedinačno, i ubijaju da bi takva komunikacija bila uspostavljena.

Ubivši Tomislava Salopeka obratili su se svakome od nas, i to posve osobno. Onako osobno kako s nama ne komunicira ni jedna druga država, pa ni ona u kojoj živimo.

Čim se raširila vijest o ubojstvu tog čovjeka, ISIL je pokucao na vrata svih naših domova, ušao u naše dnevne sobe, zavirio u kupaonice. I tu će ostati sve dok ne postanemo toga svjesni. Ostat će tu sve dok ne shvatimo đavolsku ponudu koju nam je uputio: da iz straha postanemo naknadni saučesnici u ubojstvu Tomislava Salopeka. Da ga ubijemo da ne bismo i sami bili ubijeni.

Njegovi ubojice obratili su se nama, i uputili nas na to da uspostavimo vrlo osoban odnos prema arapskom svijetu, prema muslimanima, islamu i poslaniku Božjem Muhamedu, prema džamijama u Folnegovićevom naselju i na Hostovom bregu u Rijeci, za koju se govori da je među najljepšima u Europi, prema muslimanima Gunje – jedinom autohtonom muslimanskom zajednicom u današnjim granicama Europske Unije – prema susjedima iz nebodera koji slave Bajram, kao i onima koji ga ne slave ali nose muslimanska imena i prezimena, njegovi ubojice obratili su se nama da uspostavimo najosobniji mogući odnos prema islamu u nama, i islamu oko nas, prema cjelokupnom muslimanskom ummetu na Kugli Zemaljskoj, i u Svemiru, ako i među malim zelenim ima i muslimana.

Pred smrću Tomislava Salopeka i pred ponudom njegovih ubojica podjednako je odgovorno četiri i pol milijuna građana Hrvatske. Kao rijetko kad stojimo sami pred nekom činjenicom. Stojimo sami kao pred Bogom, ako u Boga vjerujemo. Ili pred sobom, ako u sebe vjerujemo

Njihova ponuda je zamamna, jer podilazi divljoj i elementarnoj ljudskoj naravi: mržnjom da odgovorimo na mržnju.

Pa kao što ni oni nisu imali ništa protiv Tomislava Salopeka, nisu ga ni poznavali i ubili su ga samo zato što je sličan svima nama, tako sad i nama nude isto, da mrzeći njih zamrzimo i sve one, i sve ono, što oni u najširem smislu riječi predstavljaju.

To je njihov cilj, i dosad su ga, uglavnom, ostvarivali. Uspijevalo im je to u mnogo većim, bogatijim, smirenijim, demokratskijim i boljim društvima nego što je hrvatsko.

Ali ako im to opet uspije, neće biti kriva država, niti će biti krive vlast i opozicija. Bit će kriv svatko od nas pojedinačno.

Pred smrću Tomislava Salopeka i pred ponudom njegovih ubojica podjednako je odgovorno četiri i pol milijuna građana Hrvatske. Kao rijetko kad stojimo sami pred nekom činjenicom. Stojimo sami kao pred Bogom, ako u Boga vjerujemo. Ili pred sobom, ako u sebe vjerujemo.

Nismo poznavali tog čovjeka, ali nas je potresla njegova smrt. Zato što je ta smrt bila namijenjena bilo kome od nas.

Ako one dvije džamije od danas doživimo više svojima, ako o islamu naučimo više nego što smo znali, ako nam Arapi budu bliži nego što su nam jučer bili, ako prihvatimo da Europa može biti upravo onoliko kršćanska koliko je muslimanska i sekularna, ako svog susjeda muslimana danas pozdravimo s više srdačnosti nego jučer – da nikad ne pomisli kako ga gledamo očima ubojica – tada život Tomislava Salopeka više neće vrijediti samo 100 eura. I tada će njegova smrt postati žrtva za sve nas

Ili svakome od nas.

Postoje i drugi razlozi zbog kojih ga, možda, žalimo, ali oni su manje važni.

Ali kako god bilo, Tomislavu Salopeku smo ovog časa nešto dužni. Dužni smo da njegovoj smrti damo svoj smisao.

Ako one dvije džamije od danas doživimo više svojima, ako o islamu naučimo više nego što smo znali, ako nam Arapi budu bliži nego što su nam jučer bili, ako prihvatimo da Europa može biti upravo onoliko kršćanska koliko je muslimanska i sekularna, ako svog susjeda muslimana danas pozdravimo s više srdačnosti nego jučer – da nikad ne pomisli kako ga gledamo očima ubojica – tada život Tomislava Salopeka više neće vrijediti samo 100 eura. I tada će njegova smrt postati žrtva za sve nas.

Je li to moguće ili je sve ovo dječja sanja i utopija? Postoje trenuci kada čovjek mora vjerovati da je moguće, jer je u suprotnom ovaj svijet za nas izgubljen.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Još tekstova ovog autora:

• Sa svakim eliminiranim sugovornikom svijet je bliže idiotizmu
• Milanović je morao misliti kad je njegova vlada ukidala novine
• S epidemiološkog stajališta, molitva i psovka jednako vrijede
• Cijela Hrvatska strepi hoće li Hans ove godine na more
• Novak Đoković samo je dobar čovjek u zla i naopaka vremena
• Fotografija kustošijskih neonacista je zrcalo društva
• Nešto lijepo o Veljku Barbieriju i kad ga ne umijem braniti
• Kronika jednog poraza
• Teško je shvatiti zašto ljudi masovno vjeruju u ludosti
• Maštarija o metrou, ili gdje će izroniti Bandićev tramvaj

» Svi tekstovi ovog autora