Ušli smo u predbožićni tjedan, a ove godine božićne refleksije prate dodatne blagdanske kontroverze političke korektnosti zbog pokušaja zapadnoeuropskih sekularista da se izrazito kršćansko imenovanje makne iz javne uporabe.
Cijeli kršćanski svijet već naizgled od prastarih stoljeća 25. prosinca (veći dio pravoslavnog istoka 7. siječnja po julijanskom kalendaru) slavi Isusov rođendan. Međutim, Isus iz Nazareta sasvim sigurno nije rođen 25. prosinca.
Točan datum njegova rođenja ne znamo, pa čak ni godinu. Postoje različite kalkulacije i još brojnije spekulacije o datumu rođenja najpoznatije osobe ljudske povijesti.
Tako Siksto Julije Afrikanski u svojoj ”Kronografiji” početkom trećeg stoljeća jednom zanimljivom teološko-povijesno-soteriološkom konstrukcijom ”zaključuje” da je Isus začet 25. ožujka, a rođen 25. prosinca.
No i to je zapravo samo spekulacija bez mogućnosti provjere i bez pouzdanog povijesnog utemeljenja niti je ona dovela do toga da se 25. prosinca počne slaviti kao Isusov rođendan.
Kršćanska Crkva prvih stoljeća Isusov rođendan nije uopće spominjala niti ga je slavila. Poznat je komentar crkvenog oca Origena (185.-254.) kako ”u Bibliji nigdje nije naznačeno da se slavilo Isusov rođendan ili priređivalo neke bankete njemu u čast. To su radili samo grešnici (kao faraon ili Herod) koji su dan kad su bili rođeni naveliko slavili”.
Milanković je kao delegat, uz tada mitropolita, a kasnijeg patrijarha Gavrila V., u Carigradu na svepravoslavnom kongresu iste godine, iznio svoj prijedlog reforme julijanskog kalendara i pratećeg lunarnog, značajnog za računanje datuma Uskrsa
Možemo zasigurno tvrditi da se Božić ne ubraja u ranokršćanske blagdane.
Kako je onda došlo do njega?
Najvjerojatnije je objašnjenje da je Božić zapravo kristijanizirani poganski praznik, jer je poznato da su Rimljani 25. prosinca slavili (rođen)dan Nepobjedivog Sunca (Dies invicti solis).
Kako kršćani nisu uspjeli istrijebiti taj poganski festival, oni su ga vještom inkulturacijom (uz pomoć tada već pokrštenih državnih autoriteta) preimenovali, recimo ”prekrstili”, u natalis Jesu Christi, rođendan ”Sunca pravde” prema zaključnim riječima posljednjeg kanonskog proroka (Malahija 4, 2), a povezano s evanđeoskim opisom utjelovljenog ”svjetla svijeta” (Ivan 1, 3).
Božić se dakle kao proslava Isusova rođendana uvodi dekretom tek nekoliko stoljeća kasnije u tada već službeno priznatom kršćanstvu, koje je poslije – od mnogih suspektnog obraćenja cara Konstantina – postalo privilegirana državna religija.
Da budemo precizniji, Božić se prvi puta spominje kao proslava Isusova rođendana tek 354. godine. Stoga ne čudi što ga od samog početka prate žestoka osporavanja i ozbiljni nesporazumi.
Kako god bilo, Božić se otad slavi svake godine, a u prilog uspostavi božićnog slavlja išli su argumenti, kao što smo već spomenuli, suprotstavljanja neznabožačkom slavljenju Nepobjedivog (boga) Sunca.
Kako nema preciznosti oko datuma Isusova rođenja, tako je nema ni o godini u kojoj je rođen. Računanje početka našeg kalendara se temelji na rođenju Isusa Krista i to prema računanju monaha Dionizija Malog (umro oko 550.). No sve činjenice pokazuju da je Isus rođen nekoliko godina ranije.
Iako je to već godinama poznato, u javnosti se o tome počelo otvoreno raspravljati tek nakon što je tadašnji papa Benedikt XVI. 2012. godine objavio knjigu ”Djetinjstvo Isusovo”.
Benedikt XVI. je naglasio kako više nema dvojbi da je ”Isus rođen prije Krista”, to jest prije nulte godine od koje se računaju naše ere prije i poslije Kristova rođenja. Ključni, iako ne jedini, argument je što je popis stanovništva o kojemu govori evanđelje obavljen u vrijeme kralja Heroda Velikoga, ali je on umro već 4. godine prije Krista.
Dionizije Mali je dakle u svojim računanjima napravio pogrešku od nekoliko godina. Povijesni datum Isusova rođenja treba stoga staviti nekoliko godina ranije, negdje između 7. i 4. godine prije Krista.
Kada god je govor o pogreškama i razlikama u kalendarima, postavlja se i neizbježno pitanje zašto neki pravoslavni narodi odbijaju osuvremeniti svoj zastarjeli julijanski kalendar?
Julijanski kalendar je uveo Gaj Julije Cezar 45. godine pr. Kr. i koristio se u cijeloj Europi sve do 16. stoljeća kada je zamijenjen gregorijanskim. Oni koji inzistiraju na starom ističu da je kršćanska Crkva službeno prihvatila julijanski kalendar na prvom ekumenskom saboru u Niceji 325. godine.
Manje je poznato da je reforma tog kalendara za istočno kršćanstvo zapravo izvršena, ali nažalost nikada nije primijenjena. Pokrenuo ju je ekumenski patrijarh Meletije IV. 1923. godine.
U ono vrijeme je posebno zanimanje za reformu kalendara vladalo u novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je zbog razlike između gregorijanskog i julijanskog kalendara i njihove primjene kod rimokatolika i pravoslavaca, osim ”kulturne pomutnje”, trpjela i gospodarske gubitke zbog dvostrukih praznika.
Ušli smo u predbožićni tjedan, a ove godine božićne refleksije prate dodatne blagdanske kontroverze političke korektnosti zbog pokušaja zapadnoeuropskih sekularista da se izrazito kršćansko imenovanje makne iz javne uporabe
Tadašnji ministar vjera Ljubomir Jovanović je za stručnu pomoć zamolio glasovitog matematičara i astronoma Milutina Milankovića, rođenog Baranjca, a osječkog gimnazijalca.
Milanković je kao delegat, uz tada mitropolita, a kasnijeg patrijarha Gavrila V., u Carigradu na svepravoslavnom kongresu iste godine, iznio svoj prijedlog reforme julijanskog kalendara i pratećeg lunarnog, značajnog za računanje datuma Uskrsa.
Stručnjaci se uglavnom slažu da je Milankovićev kalendar do sada najsavršeniji i odstupa samo 2,75 sekundi godišnje od astronomskog. Usvojen je jednoglasno u Carigradu, a Milanković je po povratku u Beograd primio i zahvalnicu od ekumenskog patrijarha Meletija.
Prostor i vrijeme nam ovdje ne dopuštaju da prikažemo kako je nasuprot konsenzusu struke i spremnosti na promjene u vodećim zvjezdarnicama istoka crkvena politika uz nedostatak vizije dovela do toga da se Milankovićeve reforme kalendara ipak ne primijene. Porazna, da ne kažemo sramotna, u svemu tome je i kratkovidnost tadašnjih arhijereja Srpske Pravoslavne Crkve.
U ovoj kolumni smo uglavnom problematizirali upitan datum i pogrešno računanje godine Isusova rođenja. Koliko god to zbunjivalo, sve to ipak nimalo ne umanjuje značaj i poruku Isusova rođenja, odnosno utjelovljenja Božjeg Sina.
Poruka božićne svetkovine je evanđeoski jednostavna: Dijete vam se rodilo, Sin vam je darovan! U tom djetetu čovjeku je u susret došao Bog, da bude Emanuel – Bog s nama.
Za ostale detalje predlažem pažljivo čitanje 2. poglavlja Evanđelja po Luki.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Trijada koja oslobađa: istinito, lijepo i dobro.
- Pravoslavlje pred novim raskolom zbog rata u Ukrajini
- Lena Hendrickson zaslužna za osnivanje i izvrstan rast CBD-a
- Mnogi ruski pastori su protiv rata u Ukrajini
- Putina treba zaustaviti na putu k sveobuhvatnoj diktaturi
- Mihanovićev se sramotni doktorat mora poništiti
- Šabački episkop Lavrentije i Irenej Lyonski – učitelji jedinstva
- Odlazak bliskog mi duhovnog velikana Georgea Wooda
- U viziji pravednijeg svijeta Desmond Tutu nije bio sam
- Industrija kičastog adventa isključuje duhovnu poruku došašća
