Novinarski dom nije imovina Hrvatskog novinarskog društva!

U Jutarnjem listu je 21. lipnja 2018. godine objavljen članak novinarke Ivanke Toma pod naslovom ”Profesor Miličić opet osuđen jer je o šefu Ustavnog suda pisao kao o plagijatoru”.

Netočan je naslov tog članka, jer je u sudskom postupku utvrđeno da profesor Vjekoslav Miličić nije pisao u svojoj knjizi o ”šefu Ustavnog suda kao o plagijatoru”.

Proturječno naslovu u istom tekstu novinarka Ivanka Toma i sama piše svoju verziju o tome da profesor Vjekoslav Miličić nije ”o šefu Ustavnog suda pisao kao o plagijatoru”!?

Najneprofesionalnije, međutim, u tom članku je da novinarka Toma piše: ”Sutkinja Jasna Zoretić Rendulič tijekom izricanja presude navela je …”.

Činjenica je da novinarka Ivanka Toma uopće nije bila nazočna izricanju presude, a ”navođenjem” te izjave sutkinje kod čitatelja se svjesno i namjerno htjelo stvoriti lažni dojam da novinarka izvještava s mjesta događaja.

I čitateljima je jasno, što se vidi po njihovim komentarima, da novinar ”izvještava” iz sudnice u kojoj nije ni bio o sudskom procesu čija svrha je zaustavljanje etičkog ocjenjivanja akademskog poštenja u navođenju izvora korištenih u dvojbenoj disertaciji sudskog dužnosnika, a ne u utvrđivanju navodne klevete i uvrede sudskog dužnosnika

Sutkinja Zoretić Rendulić, međutim, zaista je otprilike izjavila to što je novinarka Toma u članku navela.

Ali to je sutkinja izrekla, onako usput i neslužbeno, ”mimo zapisnika”, pa se, s obzirom na to da to novinarka Toma nije mogla čuti prilikom izricanja presude, postavlja pitanje tko je od pet nazočnih osoba u sudnici to nenazočnoj novinarki Tomi rekao i s kojim motivom?

A onda slijedom svega pitanje je i zašto je novinarka Toma nekritički prenijela tu izjavu sutkinje Zoretić Rendulić?

Sudeći prema komentarima čitatelja objavljenim ispod ovog članka novinarke Toma na portalu Jutarnjeg, ni čitatelji nisu nasjeli (9 komentara 14 sati nakon objavljivanja članka).

I čitateljima je jasno, što se vidi po njihovim komentarima, da novinar ”izvještava” iz sudnice u kojoj nije ni bio o sudskom procesu čija svrha je zaustavljanje etičkog ocjenjivanja akademskog poštenja u navođenju izvora korištenih u dvojbenoj disertaciji sudskog dužnosnika, a ne u utvrđivanju navodne klevete i uvrede sudskog dužnosnika.

Nažalost, takvo ”izvještavanje” bez odlaska na mjesto događaja, nekritičko prenošenjem tuđih dojmova bez navođenja izvora, kojemu ni čitatelji ne vjeruju, prevladava u radu zaposlenih novinara koji su se ugovorima o radu lišili autorskih prava iskorištavanja ”svojih” novinarskih priloga i prenijeli ih na ”svoje” poslodavce.

Medijski poslodavci u utrci za sve (manjom) zaradom tjeraju novinare na što više površnih uradaka (prema Zakonu o autorskom i srodnim pravima definiranim kao ”obične dnevne informacije”).

Zaposlenim novinarima poslodavci više ne osiguravaju uvjete ni troškove za odlaske na mjesta događaja, radno vrijeme za analize i istraživanja, pa ni obrazovanja uz rad, potpore pravnog, financijskog i ostalog konzaltinga u obradi zahtjevnijih tema, itd.

Usporedno poslodavci stalno postavljaju zahtjeve (naloge) da novinari ”pišu pametno”, kako je to Marijan Hanžeković zahtijevao od kolege Borisa Dežulovića. A u opisanom članku novinarki Toma je bilo ”pametno” nekritički prenijeti pristranu izjavu sutkinje Zoretić Rendulić u kojoj se povlađuje predsjedniku Ustavnog suda Republike Hrvatske (pogledati članak ”Slučaj Šeparović: Nepristranost sutkinje Zoretić Rendulić?”, objavljen na ovom portalu 12. lipnja 2018. godine).

Prema hrvatskom Zakonu o radu zaposlenici (uključivo i novinari) moraju raditi po nalogu, u vrijeme i na mjestu koje im određuju poslodavci, kao i na sredstvima poslodavca, (pa tu nema ništa od novinarske neovisnosti i slobode).

Medijski poslodavci u utrci za sve (manjom) zaradom tjeraju novinare na što više površnih uradaka (prema Zakonu o autorskom i srodnim pravima definiranim kao ”obične dnevne informacije”)

A novinari koji su doslovno utekli iz ”radnog odnosa” da bi se mogli baviti neovisnim i slobodnim novinarstvom uglavnom rade u prekarijatu. Neovisni novinari bez ugovora o radu zaziru od najčešće beskorisnih i iscrpljujućih sastanaka u Hrvatskom novinarskom društvu.

Kažu ti samostalci da im se ne gubi uzalud vrijeme na ”sterilne” novinarske skupove na kojima se uopće ne razgovara o odnosima unutar profesionalnog udruženja između novinarskih ”uhljeba” koji šutke rade po nalogu poslodavca i kolega koji su zbog novinarske neovisnosti i slobode otkazali radni odnos da bi mogli djelovati neovisno i samostalno, bez političkog ili sponzorskog ”pokroviteljstva”.

I zaista, što je to u otprilike zadnjih deset ili petnaestak godina proizašlo iz Hrvatskog novinarskog društva kao poboljšanje u neovisnom i slobodnom novinarstvu?

A i kod novinara u radnom odnosu se već više od 30 godina Sindikat novinara Hrvatske uzalud bori za potpisivanje nacionalnih kolektivnih ugovora. Nije li napokon vrijeme da se prekine sa tom uzaludijom?

Smatram da se upravo novinari sami moraju suočiti s činjenicom da im je u radnom odnosu u pravilu onemogućeno neovisno i slobodno profesionalno novinarstvo (uz možda nekoliko izuzetaka).

A stvaranje uvjeta za neovisno i slobodno novinarstvo mora biti trajna tema Hrvatskog novinarskog društva, pa makar ”je teško ići protiv vlastitog poslodavca”, kako je to svojedobno izjavio Zdenko Duka, bivši predsjednik HND-a.

Predlažem da svi kojima je ”teško ići protiv vlastitog poslodavca” sami istupe iz Skupštine, Središnjeg i Izvršnog odbora Hrvatskog novinarskog društva.

Predlažem Sindikatu novinara da odbaci potpisivanje nacionalnih kolektivnih ugovora kao besmislicu s obzirom na više od 30-tak godina uzaludnog nastojanja i osmisli druge načine borbe za novinarske pravice, a protiv besplodnog i kompromitiranog tzv. ”socijalnog partnerstva” s vladom i udruženjima poslodavca.

U internetskoj prepisci članova Ogranka slobodnih novinara uoči predstojeće Izvanredne skupštine Hrvatskog novinarskog društva, sazvane za 29. lipnja ove godine, bilo je dosta govora i o ”potrebi spašavanja imovine Hrvatskog novinarskog društva”.

Na predstojećoj Izvanrednoj skupštini Hrvatskog novinarskog društva trebalo bi izabrati nove članove vodstva sposobne predlagati i implementirati projekte za osiguravanje novca za financiranje rada Hrvatskog novinarskog društva, sposobne suprotstaviti se pritiscima medijskih poslodavca i njihovim političkim i sponzorskim ”pokroviteljima”

U članku 71. Statuta doslovce piše: ”U slučaju prestanka rada (postojanja) Hrvatskog novinarskog društva, imovina HND-a  prenosi se na pravnog sljednika, a ako ga nema, na Sindikat novinara Hrvatske, Zagreb, Ul. Ivana Perkovca 2”.

No, da ne bi bilo zabune, a mislim da je ima, u prethodnom članku istog Statuta jasno piše: ”Novinarski dom, izgrađen kao Zaklada hrvatskih novinara, materijalna je osnova za socijalnu i profesionalnu zaštitu novinara i ne može se otuđivati”.

Upozoravao sam još 90-ih godina na činjenicu da Hrvatsko novinarsko društvo nema nikakve (ni novčane) imovine izuzev nedostatnih prihoda od članarine, kao i da Novinarski dom nije imovina HND-a.

Tada 90-ih su mi kolegice i kolege govorili da je ”našem novinarskom društvu” prihod od Novinarskog doma privremeno nužan za financiranje aktivnosti da bi se očuvala samostalnost i odoljelo pritiscima HDZ-a da preuzme kontrolu u Hrvatskom novinarskom društvu.

Pa dobro, ali dosad je trebalo osmisliti i implementirati projekte za osiguravanje novca potrebnog za financiranje aktivnosti neovisnog novinarskog udruženja i Sindikata novinara, a prihode od Novinarskog doma vratiti prvobitnoj namjeni ”za socijalnu i profesionalnu zaštitu novinara”.

To znači da su najam prostora u Novinarskom domu trebali početi plaćati i Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske.

Ako me sjećanje ne vara, jedini projekt osiguravanja novih izvora prihoda u novinarstvu u Hrvatskoj u zadnjih 30 godina bio početak naplaćivanja naknada za novinarska autorska djela u sustavu kolektivne zaštite (i novinarskih) autorskih prava, pri čemu je razvijanje i tog jedinog projekta medijskim zaposlenicima uspjelo zaustaviti.

Na predstojećoj Izvanrednoj skupštini Hrvatskog novinarskog društva trebalo bi izabrati nove članove vodstva sposobne predlagati i implementirati projekte za osiguravanje novca za financiranje rada Hrvatskog novinarskog društva, osposobljene da se izbore za osiguravanje minimalnih uvjeta za neovisno novinarstvo, sposobne suprotstaviti se zahtjevima i željama političkih i sponzorskih ”pokrovitelja” i vratiti zakladu Novinarski dom njezinoj namjeni.

Još uvijek sam formalno upisan u Registar poreznih obveznika kao ”osoba koja se profesionalno bavi novinarstvom kao slobodnim zanimanjem”, zapravo registrirani freelancer ili slobodni novinar.

Kažem ”još uvijek” jer sam kao slobodni novinar bio upisan (registriran) još prije 38 godina prema tada u Hrvatskoj važećem propisu o ”registraciji” slobodnih novinara (Narodne novine broj 1/75).

Jedini projekt osiguravanja novih izvora prihoda u novinarstvu u Hrvatskoj u zadnjih 30 godina je bio početak naplaćivanja naknada za novinarska autorska djela u sustavu kolektivne zaštite novinarskih autorskih prava, pri čemu je razvijanje i tog jedinog projekta dijelu nesposobnih novinara uspjelo zaustaviti

Tek kasnije, nakon stupanja na snagu Zakona o porezu na dohodak, su me hrvatske vlasti, ništa ne pitajući, ”po službenoj dužnosti preupisale” u Registar poreznih obveznika (ili RPO, o kojemu u Sindikatu novinara toliko puno govore, a da većina uopće ne zna niti razumije što je to RPO).

Ostvario sam i rezultate djelujući kao predsjednik Zbora slobodnih novinara kada je taj Zbor imao više od 600 članova, kao predsjednik Fonda solidarnosti, kao suosnivač i prvi predsjednik Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava i mislim da mogu predlagati što i kako treba raditi Hrvatsko novinarsko društvo.

Vjerojatno sam najstariji freelancer u Hrvatskoj ”još uvijek upisan u Registar poreznih obveznika” i mislim da trebam upozoravati na neprofesionalnost novinara, na sudačku pristranost i pokušaje zaustavljanja kritičkog ocjenjivanja akademskog poštenja u navođenju objavljenih radova, pa i najviših sudskih dužnosnika.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Ukoliko vam je to potrebno, portal Autograf jamči potpunu anonimnost ugroženim građanima.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Autografova pučkobranitelja”, kada nastupa kao takav, odgovara autor.

Još tekstova ovog autora:

• Djecu od dvije i pet godina soc-skrbitelji vratili majci
• Četrdeset godina od ”unapređenja” urednika za kurira
• Državne i sudbene vlasti krše prava djece (2)
• Pretjerano pohvalna priopćenja Vrhovnog suda bez pokrića
• Tajna vršnjačka nasilja u domu za nezbrinutu djecu
• Sprdnja s dignitetom sudaca i službenika u pravosuđu
• Imamo Hrvatsku bez sudbene vlasti
• Oportunistički žurnalisti i mediji Ministarstva istine
• Faraonov edikt za dimnjačarski reket u Zagrebu
• Etički i zakonski upitne presude o štrajku u pravosuđu

» Svi tekstovi ovog autora