Slobodan Šoja
Bijaše to prije čitavu vječnost, a protekle su tek dvije decenije. Poslije odlaska Mihaila Gorbačova, čovjeka-utopije, i Borisa Jeljcina, čovjeka-votkopije, Zapad je oprezno mjerkao novu rusku političku zvijezdu koja obećava, zagonetnog predsjednika Vladimira Putina.
Nije u tom odmjeravanju manjkalo znatiželje i poštovanja, ali još je više bilo očekivanja kod nekih mudrih državnika na Zapadu. Državnika kojima je poslije predugog hladnog rata istinski bilo stalo do mira u Evropi i do normalizacije odnosa s Rusijom.
Među njima su se posebno isticali francuski predsjednik Jacques Chirac i njemačka kancelarka Angela Merkel. Neki drugi su malo kasnili pa zakasnili.
Francusko-njemački dvojac iskreno je vjerovao da će s Putinom moći ustrojiti novi globalni bezbjednosni okvir koji bi mogao konačno garantirati podnošljive odnose među velikim rivalskim silama te podariti svijetu kakav-takav globalni mir. Putin je imao samo jedan uslov: da se održi obećanje koje je James Baker dao Gorbačovu o neširenju NATO-a na Istok. Sitnica koja mir znači.
Jacques Chirac je imao odbojnost prema ruskom režimu, ali je poštovao narod, geografiju i političku neminovnost. Govorio je da ”Rusija nije slamnati otirač o koga svako može otirati svoje cipele!”. Učio je ruski jezik i prevodio Puškina.
Osim o Rusiji, Chirac je vodio mnogo računa o Ukrajini koju je cijenio na isti način kao Rusiju. U detalje je poznavao ukrajinsku realnost i njene izazove. Bio je vrlo blizak sa ukrajinskim predsjednikom Leonidom Kučmom, bliži nego s Putinom.
Osjetivši delikatnost odnosa Rusije i Ukrajine, svjestan rđavih namjera Sjedinjenih Američkih Država koje u Rusiji nisu prestale gledati neprijatelja i smišljati kako da je oslabe, Chirac je odlučio napraviti jedan proročki i nepravedno zaboravljen politički i diplomatski potez o kojem želim govoriti u ovom tekstu.
Chiracova politička dalekovidost i ideja sigurnosnog i harmoničnog uvezivanja začaranog trougla Rusija-Ukrajina-NATO to višestruko zaslužuju. Ne samo kao nešto što je nepovratno prošlo već kao nešto što može biti inspiracija i što mora oživjeti sa boljim državnicima nego što su današnji.
Glavni diplomatski savjetnik predsjednika Chiraca, Maurice Gourdault-Montagne u svojoj knjizi uspomena poučnog naslova ”Les autres ne pensent pas comme nous” (”Drugi ne misle kao mi”), objavljenoj prošle godine, ostavio je zanimljivo i detaljno svjedočenje o tome.
Ubijeđen da bi se novi američko-ruski sukob vodio preko leđa Evrope i znajući da bi Ukrajina zbog uvlačenja u NATO mogla biti kolateralna šteta, Chirac je 2006. godine predložio da se što prije napravi jedan čvrst i trajni bezbjednosni okvir za Ukrajinu, uz snažne međunarodne garancije.
Dok su u vrijeme ruske slabosti odnosi Rusije sa NATO-om bili veoma korektni, 27. maja 1997. godine potpisan je u Parizu ”Osnivački akt o odnosima, saradnji i međusobnoj bezbjednosti između NATO-a i Ruske Federacije”, s ciljem da se ostvari ”trajan mir” jer se ”NATO i Rusija ne smatraju neprijateljima i njihov je zadatak da uklone tragove iz vremena sukobljavanja i suparništva te da pojačaju međusobno povjerenje i saradnju”. Kako ovo lijepo zvuči, kao da datira iz prošlog stoljeća!
Na samitu NATO-a i Rusije u Rimu 28. maja 2002. godine otišlo se korak dalje stvaranjem Vijeća NATO-Rusija (NATO-Russia Council). Chirac je želio da upravo to tijelo ugovorno garantira ukrajinsku neutralnost i sigurnost, uz obezbjeđenu podršku Evropske unije.
Krajem 2006. godine, Chirac je poslao svog diplomatskog savjetnika u Moskvu da ispita teren. Kad su Rusi pročitali tekst, pristali su bez oklijevanja jer su vidjeli da francuski prijedlog podrazumijeva dvije za Rusiju ključne stvari: ukrajinska vojna neutralnost i mogućnost da Rusija nastavi koristiti krimsku luku Sevastopolj.
Ohrabren ovim uspjehom, Gourdault-Montagne odlazi u Washington. Državna sekretarka Condoleezza Rice dočekuje ga vrlo hladno, malo zbog Iraka, malo zbog prijedloga. Tokom razgovora bila je odbojna i kritična na račun Francuske.
Nije zadovoljna što je Francuska sve učinila da spriječi prvi talas širenja NATO-a na Istok, ali i dodala: ”SAD neće dozvoliti da ih Francuska ponovo spriječi kad krene drugi talas proširenja”. A on se prije svega odnosio na Ukrajinu. Tada je bilo jasno da je Chiracov prijedlog, koga su svi ostali podržali, nažalost propao i da dolaze dani napetosti i nespokoja. Šteta.
Američke administracije krajem prošlog i početkom ovog stoljeća stalno su previđale jednu suštinsku i sudbonosnu ideju koju je izgovorio njihov predsjednik John F. Kennedy na Američkom univerzitetu u Washingtonu 10. juna 1963. godine. Bio je to poziv za racionalnost koje odavno nema, a riječi su danas mnogo aktuelnije i stvarnije nego prije 60 godina:
”Braneći svoje vitalne interese velike nuklearne sile morale bi izbjegavati sukobljavanja koja bi jednog od protivnika nagnala da bira između ponižavajućeg povlačenja ili nuklearnog rata. Takav pristup u nuklearno doba bio bi znak potpunog kraha naše politike, ali i izraz kolektivne želje da svijet nestane”.
To što je zbunjeni Joe Biden zaboravio da je kao senator 1997. godine govorio da bi ulazak Ukrajine u NATO bila direktna provokacija Rusije može mu se oprostiti, ali bi važno bilo vidjeti da li je i današnji direktor CIA-e, William Burns, zaboravio upozorenje iz jedne od njegovih depeša iz Moskve gdje je bio ambasador.
Bila je to reakcija na ono što se događalo na NATO samitu u Bukureštu aprila 2008. godine kad su Francuska i Njemačka na prijedlog da Ukrajina postane nova članica stavile veto. Burns je napisao da je ”Ulazak Ukrajine u NATO najdominantnija od svih ruskih crvenih linija preko kojih se ne prelazi. Ne samo za Putina već za sve ruske elite”.
Sa odlaskom Angele Merkel, Evropa je ostala bez posljednjeg grama snage da se suprotstavi onome što i Evropi donosi neprocjenjivu štetu. U trenucima kad se američka lokomotiva zahuktavala i jurila ka konfliktu, u Evropi nije više bilo državnika. Ostali su samo poslušnici. Danas možemo samo tugovati što su Francuska i Njemačka kapitulirale. Koliko bi života bilo spašeno?!
U ovom tekstu ne namjeravam ni najmanje amnestirati Rusiju za ono što je uradila. Prekršila je međunarodno pravo, izvršila agresiju na suverenu Ukrajinu, a o ljudskoj i materijalnoj pustoši koju je ostavila i koju će ostaviti nepotrebno je i govoriti. Valja ipak znati da je Rusija u igru ušla posljednja, a ukrajinski lonac na daljinsko paljenje se krčka već dvije decenije.
Čak sam sklon povjerovati da je Rusiji odgovaralo što je mogla naći savršen alibi da u legitimnoj borbi za vlastitu bezbjednost (onemogućavanje postavljanja ubojitog oružja na tlu Ukrajine usmjerenog protiv Rusije) anektira Krim i četiri ukrajinske oblasti. U mirno doba i uz prihvatanje Chiracovog prijedloga to ne bi bilo moguće.
Saznaćemo uskoro još mnogo toga, a naročito da je glavni cilj sukoba oko Ukrajine bilo uništenje Sjevernog toka 1 i 2. Ukrajina je samo povod, a Sjeverni tok je uzrok i razlog rata. Drugim riječima, slabljenje Rusije nije bio jedini cilj, već se računalo istovremeno na slabljenje Njemačke, a generalno i Evropske unije.
Evropska unija je, doduše, pomogla sama sebi da oslabi i da se ponizi birajući najgora rješenja i radeći na vlastitu štetu. Pristala je da preko noći nastane haos u energetskom sistemu i da se pokrene strašan krvavi rat.
Kao što je Evropska unija ovisna o ruskom gasu, tako je ovisna o američkoj politici uz koju se sad krijumčari američki ukapljeni gas. Pravo je Evropske unije da prekine zavisnost od ruskog gasa ako to želi, ali njena je moralna dužnost da prekine zavisnost od američke politike jer ona nije komplementarna sa evropskom.
Polusvjetski rat oko Ukrajine ostaće upamćen kao jedinstven rat u kojem su najvažnije učesnice pod posebnom vrstom hipnoze učestvovale u vlastitoj propasti i kolektivnom samoubistvu.
Nisam siguran da će Nijemci ikad uspjeti sračunati koliko će ih koštati proračunato američko uništenje Sjevernog toka 1 i 2. Ekološka šteta na stranu, ali taj možda najvažniji događaj u ovom stoljeću predstavlja neviđeno poniženje jedne moćne zemlje koja je samo koju godinu ranije bila skoro jedini garant mira u oblastima gdje se danas lije krv.
Nijemci ne samo što su ciljano ekonomski oštećeni za neizrecive milijarde eura već ne smiju ni javno kazati tko je uništio Sjeverni tok i moraju se smješkati i slijepo podržavati one koji ih pokušavaju ekonomski satrati. Angela Merkel to nikad ne bi dozvolila.
Bez obzira na to, sva nada u povratak stabilnosti, razuma i dostojanstva u Evropi uvijek i iznova mora se neminovno okretati ka Francuskoj i Njemačkoj. Nadajmo se da će se ovaj dvojac uskoro probuditi iz hipnoze i osamostaliti u odlučivanju o životno važnim pitanjima stotina miliona ljudi.
Godinu dana poslije invazije Rusije na Ukrajinu, najvažnije pitanje izbija u prvi plan: ima li danas na Zapadu, u Rusiji i u Ukrajini pravih mirotvoraca na visokim pozicijama koji žele hitan prekid rata? Odgovor je sramotan i nedopustiv: među političarima nažalost nema. Među vojnicima bi se moglo naći, ali oni ne odlučuju.
Politika od prvog dana odbija pregovore. Prije mjesec dana prethodni izraelski premijer Naftali Bennett koji je bio zamoljen za posredovanje već u prvom mjesecu rata potvrdio je da su Britanci i Amerikanci minirali mirovne ukrajinsko-ruske pregovore koji su dobro krenuli.
Njegova tvrdnja se uklapa u ono što je ukrajinska Pravda 5. maja prošle godine objavila o detaljima posjete Borisa Johnsona Kijevu 9. aprila. Imao je dvije poruke: Putina i Rusiju treba staviti pod pritisak. Drugo, čak ako bi Ukrajina sklopila sporazum sa Rusijom, Zapad bi to odbio.
Jedni danas mir ne žele iz računice (Rusija i Zapad), a drugi iz očaja (Ukrajina). Rusima najmanje odgovaraju pregovori o miru pogotovo što su Angela Merkel, François Hollande, Petro Porošenko i Vladimir Zelenski javno priznali da su dogovori u Minsku trebali poslužiti kao predah dok se Ukrajina ne naoruža. Zato Rusi vjeruju da bi novi pregovori služili istoj svrsi. Prednost na terenu i potpuno odsustvo povjerenja u priče sa Zapada drže Ruse daleko od mirovnih pregovora.
Uz to, postoji jedna ključna stvar koju Zapad ne razumije. To je rusko poimanje vremena i prostora. U beskonačnom ruskom prostoru, pojam vremena mnogo je rastegnutiji nego na Zapadu. Za razliku od Zapada, Rusi uvijek imaju dovoljno vremena i strpljenja.
Vojnici to bolje znaju od političara. General Erich Vad, višegodišnji glavni vojni savjetnik Angele Merkel, poredio je ukrajinski sukob sa Verdunom gdje su stotine hiljada ljudi izginuli u pat poziciji. Tvrdi da se Zapad sa Ukrajinom našao u vojnom ćorsokaku i da se problem neće moći riješiti vojnim putem.
Slično mišljenje ima i šef američkog generalštaba, Mark Milley koji tvrdi da ne treba očekivati vojnu pobjedu Ukrajine i da su pregovori jedini ispravni i mogući put. Sve ostalo je besmisleno rasipanje ljudskih života.
Zapadna strategija pokazala se neuspješnom, ali medijski se o tome ne smije govoriti. Išlo se na iscrpljivanje Rusije i Rusa do krajnosti, očekujući mnogo veće žrtve Rusa kako bi u Rusiji izbili neredi i ljudi tražili kraj rata. Sve je ispalo suprotno.
Zapad je upao u vlastitu zamku svojim lažima i očekivanjima koja su redovno bila veća nego što su bila realna. Kad čovjek pogleda na šta liče posljednje evropske sankcije gdje se čak zabranjuje izvoz daski za WC šolje u Rusiju, onda nam zaista treba biti jasno da je Evropa na izmaku snaga i inspiracije jer imaju sve manje i manje načina da pritisnu Ruse.
Bez obzira na sve to, Zapad ne želi izgubiti ugled i oslabljen ući u pregovore pa zato i dalje istrajava u najgorem rješenju: novim ukrajinskim žrtvama i novim teško ostvarivim podvizima Ukrajinaca.
Ukrajina, pak, nema izbora i očajnički joj treba nekoliko velikih uspjeha da ojača svoju poziciju za pregovore. Umjesto toga, našla se u procjepu. O prekidu sukoba uopšte ne odlučuje, a ako do njega dođe moraće slušati sponzore i biće u nezahvalnom položaju. Nastavak sukoba, pak, baca ih u nove žrtve s minimalnom nadom da bi mogli pobijediti barem na jednom dijelu teritorije.
Ujedno, Ukrajina je potpuno zavisna od zapadne pomoći u naoružanju, ali i zapadnih političkih odluka. Kad Zapad procijeni da je bolje krenuti u diplomatske pregovore, taj će se dotok prekinuti i sve će se srušiti.
Na kraju će Ukrajini ostati samo kapitulacija kao nepravedni epilog i samrtni udarac jednoj nesrećnoj zemlji, kobno raspolućenoj između pouzdanog neprijatelja koji će je ugušiti i lažnog prijatelja koji ju je žrtvovao.
I sve to uz pomoć veleizdajničkog korumpiranog vodstva koje je unovčilo svaku kap ukrajinske krvi i koje se, daleko od kamera, mjesecima bavi pregovorima sa velikim zapadnim kompanijama o tome ko će šta uzeti od te paralizirane zemlje.
O Ukrajini će se uskoro govoriti kao o novoj Palestini. Davno je najveći palestinski pjesnik Mahmud Darviš napisao stihove čije svako slovo danas odgovara žalosnoj sudbini Ukrajine:
”Rat će se završiti i vođe rukovati
A ostaće ta starica što čeka na svog poginulog sina
I ta mlada žena što čeka na svog voljenog supruga
I ta djeca što čekaju na svog oca heroja
Ne znam ko je domovinu prodao
Ali sam vidio ko je cijenu platio.”
Mahmud Darviš, ”Rat će se završiti”
S arapskog preveo Slobodan Ilić.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Pretužno je da su glavni nosači zla u BiH isključivo mladi
- I ZAVNOBiH i Dayton mogu od BiH napraviti ozbiljnu zemlju
- Mat Ukrajini u dva poteza
- B-H izbori: dobili smo što smo tražili i zaslužili
- Nacija i antinacija kao profesija i veliki biznis
- Ilijada i Travnička hronika u Sarajevu
- U vezi Rezolucije Bundestaga o BiH: jedno moje ”hm”
- BiH je zemlja koja mnogo sanja, a živi nepodnošljivu javu
- Zašto je Charles de Gaulle i dalje opasan i nepoželjan?
- Dok teško ranjena Ukrajina krvari, u BiH najteže tek dolazi
