Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) je 1965. službeno postala članicom Svjetskog ekumenskog vijeća (World Council of Churches – WCC) koje ima svoje sjedište u Ženevi. WCC je zajednica od 350 članica crkava koje skupa predstavljaju više od pola milijarde kršćana iz cijeloga svijeta.
Cijeli niz autokefalnih pravoslavnih crkava, na čelu s najvećom – Moskovskom patrijaršijom (Ruskom Pravoslavnom Crkvom) WCC-u je pristupio četiri godine ranije na Trećoj generalnoj skupštini u New Delhiju.
Četvrta generalna skupština je održana u švedskom sveučilišnom gradu Uppsali u srpnju 1968. godine. Na tom reprezentativnom skupu su predstavnici 235 članica tog najvišeg ekumenskog tijela srpskog patrijarha Germana jednoglasno izabrali za jednog od predsjednika WCC-a.
Kako sam ja nekoliko godina kasnije bio imenovan teološkim savjetnikom Misijske komisije WCC-a, to mi je omogućilo da patrijarha Germana susretnem i čujem u dva navrata.
Ne mogu reći da sam ga upoznao tako dobro kao njegove nasljednike, ali kako smo bili iz iste države, predstavljen sam mu kao ”zemljak” (countryman), a on se začudio iz kakve sam ja to protestantske crkve za koju on nikada nije čuo da postoji u Jugoslaviji, iako je čuo moje prezime u kontekstu rasprava o biblijskim prijevodima na južnoslavenske jezike.
German je bio patrijarh SPC-a 32 godine (od 1958. do 1990.), a jedna od njegovih najvećih zasluga je što je nakon višedesetljetne borbe uspio izboriti odobrenje za nastavak izgradnje Hrama svetog Save. Germana su zbog navodne bliskosti s komunističkim režimom neki kritičari zvali ”crvenim patrijarhom”
Pristupanje SPC-a WCC-u pokrenulo je lavinu žestokih osporavanja s ultradesničarskih pozicija poznatih srpskih fundamentalista na čelu s najpoznatijim i u to vrijeme najutjecajnijim srpskim teologom Justinom Popovićem (1894.-1979.).
Justin Popović je 2010. godine kanoniziran, dakle proglašen svetim, na Sinodu SPC-a, poput velikog teologa i sjajnog retoričara, ali zbog navodnog antisemitizma kontroverznog, episkopa Nikolaja Velimirovića (1881.-1956.), koji je proglašen svetim 2003. godine.
Popović, čiji se revni učenici i danas nazivaju justinovcima, bio je oštar kritičar patrijarha Germana, a u svom djelu ”Pravoslavna crkva i ekumenizam” (Solun, 1974.) nepristojno grubo je anatemizirao WCC i slična ekumenska gibanja:
”Ekumenizam je zajedničko ime za pseudohrišćanstvo i za pseudocrkve Zapadne Europe. U njemu su srcem svojim svi evropski humanizmi sa papizmom na čelu. A sva ta pseudohrišćanstva nisu drugo već jeres do jeresi. Njima je zajedničko Jevanđelsko ime: svejeres”.
German je bio patrijarh SPC-a 32 godine (od 1958. do 1990.), a jedna od njegovih najvećih zasluga je što je nakon višedesetljetne borbe uspio izboriti odobrenje za nastavak izgradnje Hrama svetog Save. Germana su zbog navodne bliskosti s komunističkim režimom neki kritičari zvali ”crvenim patrijarhom”.
Kako su justinovci sijali sumnje da su Germana i njegova prethodnika Vikentija na patrijaršijski tron instalirali komunisti (Udba), za izbor sljedećeg patrijarha uvedeno je, takozvani apostolsko načelo po kojem episkopi biraju tri kandidata, a zatim se izvlačenjem (moglo bi se reći ždrijebom) odlučuje tko će od njih trojice biti novi patrijarh.
To donekle objašnjava zašto je patrijarh Pavle izabran tek u devetom krugu glasanja i to na iznenađenje mnogih episkopa.
Patrijarh Pavle je rođen kao Gojko Stojčević 1914. godine u selu Kućanci kod Donjeg Miholjca u Hrvatskoj. Na čelo SPC-a je došao u najburnije vrijeme novije povijesti te u tom kontekstu treba tumačiti neke njegove stavove, kao, na primjer, razvikano pismo lordu Carringtonu o ugroženosti Srba u Hrvatskoj.
Kada je u studenom 2009. godine preselio u vječnost, patrijarha Pavla je ispratilo više od pola milijuna pravoslavnih vjernika Srbije, a tamošnja vlast proglasila je trodnevnu žalost.
Ispratio ga je osobno ekumenski carigradski patrijarh Bartolomej uz visoke ruskopravoslavne predstavnike i poruku moskovskoga patrijarha Kirila. Tako je na neki način mrtvi Pavle bar privremeno pomirio ”tri Rima”, koja se već stoljećima međusobno nadmeću za primat i premoć.
Ja sam tada za jedne dnevne novine napisao da to što mu je na pokop došao najviši vatikanski izaslanik, Dražvni takjnik kardinal Angelo Sodano, a iz Hrvatske nadbiskup Marin Srakić, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije u pratnji tada ”ekumenskog biskupa” Vlade Košića, nije bez značenja i nadanja za bolju budućnost.
Pristupanje SPC-a WCC-u pokrenulo je lavinu žestokih osporavanja s ultradesničarskih pozicija poznatih srpskih fundamentalista na čelu s najpoznatijim i u to vrijeme najutjecajnijim srpskim teologom Justinom Popovićem
Patrijarh Pavle je svojom skromnošću, poniznošću i otvorenošću bio primjer, pokazatelj i navjestitelj duhovnog ekumenizma. Do kraja života se nije odrekao redovničkog načina života s redovitim postom, odbijao je da ga se vozi autom, vozio se tramvajem i putovao vlakom, susretao se na beogradskim ulicama s običnim ljudima te je tako stekao velike simpatije u narodu.
Dobro se sjećam riječi poznatog beogradskog pentekostalnog pastora Andrije Anđelića, koji je nakon posjeta patrijarhu javno svjedočio da se radi ”o duhovnom čovjeku koji živi Evanđelje”. Osobno sam nakon svakog susreta s ovim suvremenim asketom dolazio do sličnih uvjerenja.
Pavle je politički povremeno ispao naivan, nedosljedan i izmanipuliran od nekih nacionalističkih jastreba u episkopatu, ali je na moralno-duhovnom planu ovaj čovjek niskoga rasta ipak bio gorostas svojom upornom dosljednošću da ponizno slijedi primjer Isusa iz Nazareta.
Pavlov nasljednik Irinej je bio patrijarh deset godina sve do ovogodišnjeg izbora zagrebačko-ljubljanskog mitropolite Porfirija. Iza Irineja ostaje dovršen velebni Hram svetog Save, ali analitičari se uglavnom slažu da je njegovo političko nasljeđe u najmanju ruku kontroverzno i proturječno.
S Irinejem sam razgovarao nekoliko puta, a vrlo rado se podsjetio da je baptistički sveznadar Aleksandar Birviš, moj prijatelj i bivši dekan Evanđeoskog teološkog fakulteta, bio njegov školski kolega.
Birviš je uz lingvistiku na Univerzitetu u Beogradu kao baptist završio i pravoslavnu teologiju. Svojevrstan fenomen i ekumenska rijetkost. Rekao mi je Irinej da se u razredu kada netko nešto nije znao ili razumio jednostavno zaključivalo da ”treba pitati Acu jer Aco je sve znao”.
S patrijarhom Irinejem sam (u predstepinčevskim danima) znao osobno polemizirati kada sam imao razloga sumnjati i(li) slutiti da se svrstava uz one koji podržavaju retoriku i stavove ksenofobnih ultradesničara, osporavaju funkcioniranje pravne države, ruše mukotrpno izgrađene ekumenske mostove i razaraju neka civilizacijska dostignuća.
Zbog ograničenog prostora ovdje samo kratkim osvrtom navodim svoju reakciju na božićnu poslanicu 2013. godine.
Poslije uvodnih duhovnih misli, standardnih proobiteljskih poruka ljubavi, s posebnim naglaskom na demografskom imperativu ”rađanja i množenja”, patrijarhova poruka na etnofiletistički način prelazi u obranu svetosavskog srpstva ”svih i svuda” izvan Republike Srbije i anatemizaciju onih koji ga realno ili prividno ugrožavaju.
U zabrinutosti za sudbinu svekolikog srpskog naroda patrijarhova poslanica nabijena je oštrim političkim napadima i Božiću neprimjerenom ratobornom retorikom.
Vrijeme je da konačno s obje strane Dunava postanemo svjesni činjenice da kroatofobija pothranjuje srbofobiju i obrnuto te da svi mi u svojim nacionalnim povijestima imamo poglavlja kojima se s pravom možemo i trebamo dičiti, ali i onih za koja se sramimo, i ako smo doista kršćani, i iskreno kajemo
U Hrvatskoj je s pravom na nož dočekana patrijarhova polušešeljevska geografija.
Na što su ciljali oni koji su u njegovo ime (i ime svih supotpisanih episkopa!?) napisali kako njihov poglavar želi blagoslovljen Božić ”svoj braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i u Baniji, koji ponovno doživljavaju, kao i pre 20 godina, progone i stradanja zbog svog imena, pisma i jezika”.
Ne razumijem dinamiku međusobnih odnosa u HBK-u, ali mi je još manje dokučiva realnost kohabitacije ratobornih jastreba i mironosnih goluba među (arhi)jerejima u Svetom sinodu SPC-a.
Kako oni dolaze do konsenzusa, to jest kako sudjeluju u formulaciji teksta i na koji način odobravaju zajednički potpisane javne dokumente kao što je, recimo, ova katastrofična ”Patrijarhova poslanica”?
Tada sam javno postavio pitanje shvaćaju li rimokatolički biskupi i pravoslavni episkopi kamo vodi uzdizanje ustaštva i četništva na pozitivne društvene vrijednosti njihovih zemalja i ove regije?
Vrijeme je da konačno s obje strane Dunava postanemo svjesni činjenice da kroatofobija pothranjuje srbofobiju i obrnuto te da svi mi u svojim nacionalnim povijestima imamo poglavlja kojima se s pravom možemo i trebamo dičiti, ali i onih za koja se sramimo, i ako smo doista kršćani, i iskreno kajemo.
O izboru patrijarha Porfirija i Božjoj dobrohotnoj providnosti nešto više sljedeći puta.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Trijada koja oslobađa: istinito, lijepo i dobro.
- Pravoslavlje pred novim raskolom zbog rata u Ukrajini
- Lena Hendrickson zaslužna za osnivanje i izvrstan rast CBD-a
- Mnogi ruski pastori su protiv rata u Ukrajini
- Putina treba zaustaviti na putu k sveobuhvatnoj diktaturi
- Mihanovićev se sramotni doktorat mora poništiti
- Šabački episkop Lavrentije i Irenej Lyonski – učitelji jedinstva
- Odlazak bliskog mi duhovnog velikana Georgea Wooda
- U viziji pravednijeg svijeta Desmond Tutu nije bio sam
- Nitko ne zna kada je zapravo Isusov pravi rođendan
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.