Austrija je u nedjelju 29. rujna izglasala novog – starog kancelara i šefa buduće Vlade. Mlad, ležerno profesionalan, reprezentativan yuppie nije bio iznenađenje. Zato su iznenadili Zeleni i još mlada stranka neoliberalnog usmjerenja Neos u boji ruže. Dvije su stranke – mirno se može reći gubitnici – potučene do nogu: desničarska Slobodarska stranka i Socijaldemokratska stranka.
Austrijski zastupnici u Europskom parlamentu, oni s ”tirkizne” strane narodnjaka, sa zadovoljstvom bilježe činjenicu da su glasači nagradili stranke s prepoznatljivo proeuropskim profilom, dok su kaznili euroskeptične desničare te socijaldemokrate zbog njihovog kolebanja između ”euroforije” i ”euroskepse”, a naročito zbog očijukanja sa ksenofobnim i populističkim huškačkim desničarima.
Zadovoljstvo pobjednika i njegovih zastupnika u Europskom parlamentu, ma koliko razumljivo, može opravdavati netko s prilično pomućenim vidom na oba oka: europarlamentarci se raduju što su se Austrijanci opredijelili za ”integrativnu politiku” i nastavak angažiranog rada Austrije u europskim institucijama.
Austrijski zastupnici u Europskom parlamentu, oni s ”tirkizne” strane narodnjaka, sa zadovoljstvom bilježe činjenicu da su glasači nagradili stranke s prepoznatljivo proeuropskim profilom, dok su kaznili euroskeptične desničare te socijaldemokrate zbog njihovog kolebanja između ”euroforije” i ”euroskepse”, a naročito zbog očijukanja sa ksenofobnim i populističkim huškačkim desničarima
Prvo: za koju se Austriju pod kancelarom Kurzom, vođom ”tirkiznih”, Austrija realno zalagala? Za integraciju zacijelo nije. Integracija koja treba obuhvatiti takozvane ”zemlje Balkana” (Srbiju, BiH, Albaniju i Makedoniju, u dalekoj perspektivi i Republiku Kosovo) je samoj Europi i većini njezinih 27 zemalja-članica zadnja rupa na svirali, a javna je tajna da se vodeći političari ne kane naročito truditi oko brzih pristupnih pregovora ni s jednom državom kandidatkinjom.
Povežem li pak ”integraciju” s asocijacijama koje se danas prioritetno nameću – s imigrantima, azilantima, izbjeglicama – Austrija pod ”tirkiznim” kancelarom odigrala je najgoru moguću ulogu.
Kancelarova mantra ”Balkanska ruta je zatvorena” nadahnjivala je naše susjede istočno, južno i sjeverno od Beča: Dok su naši sugrađani i sugrađanke pomagali kolikogod su prihvat valova izbjeglica 2015. godine, političke vođe, u prvome redu mađarski premijer, učinili su sve kako bi ih se otarasili – brigo moja, prijeđi na drugoga. Svaljivali su ljudski teret na članice Europske unije na periferiji.
Treba li se uopće čuditi što je Italija, pod pritiskom izbjeglica i nesnalaženja Europske unije, iznjedrila tipa kao Salvini?! S njim se naš ”tirkizni” kancelar savršeno slagao u denunciranju posada spasilačkih brodova u Sredozemlju kao ”suradnika trgovaca bijelim robljem” snažno se zalažući za zabranu isplovljavanja i uplovljavanja u luke europskih zemalja.
Austrijanci i Nijemci koji su 2015. godine potvrđivali kulturu dobrodošlice, Talijani, Španjolci i Grci koji su se, ostavljeni na cjedilu od europskih institucija, baktali s izbjegličkim valovima kako su znali i umjeli, a bore se i dalje (prema svim prognozama Grčkoj predstoji novi, još brojniji val, tako da se već raspravlja s Turskom oko uređivanja novih prihvatnih logora), okrenuli su ploču.
Činjenica da je taj ”tirkizni” kandidat ubrao uvjerljivo najveći broj glasova mogu si protumačiti samo poslovičnom inertnošću mojih sugrađana, inertnošću nazvanom konzervativizam.
Možda imidž pobjednika djeluje, ljudi vole pobjednike, junake (ne želim vjerovati da je ženski dio glasačkog tijela podlegao njegovoj karizmi).
Zbog velikog broja glasova što ih je dobio dosadašnji i novi kancelar moram vjerovati da su se za njega opredijelili i neki od onih koji su se do sada okupljali u akcijama ”Aufstehn!” (”Ustani!”) i sličnim prosvjedima.
Politika neintegriranja nije bila jedina njegova značajka: dvije godine koalicije tirkiznih narodnjaka sa Slobodarskom strankom, strankom obilježenom antisemitizmom i socijalnim darvinizmom tipa ”Tko jači, taj kvači”, znače i kontinuirano smanjivanje sustava socijalne sigurnosti u zemlji i smanjivanje pravne sigurnosti, da skandale (”Ibizagate”) i ne spomenem.
Austrija je u nedjelju 29. rujna izglasala novog – starog kancelara i šefa buduće Vlade. Mlad, ležerno profesionalan, reprezentativan yuppie nije bio iznenađenje. Zato su iznenadili Zeleni i još mlada stranka neoliberalnog usmjerenja Neos u boji ruže. Dvije su stranke – mirno se može reći gubitnici – potučene do nogu: desničarska Slobodarska stranka i Socijaldemokratska stranka
Činjenicu da je ta stranka izgubila dobar dio svojih glasača treba pripisati njezinom snažnijem koalicijskom partneru, Stranki narodnjaka, a nipošto njihovoj – makar naknadno stečenoj – pameti. Ionako su tirkizna i modra boje istog spektra.
Što naročito bode oči i boli je činjenica da su glasači modrih ”slobodnjaka” (s dosta smeđih primjesa) prije velikim dijelom glasovali za socijaldemokrate, za stranke radničke solidarnosti.
Ostali su radnici – mnogi još žive u velikim stambenim blokovima u udaljenijim gradskim četvrtima. Ta vrsta stanogradnje, ”stanovi solidarnosti”, obilježili su razdoblje poslije Prvog svjetskog rata kad je industrijalizacija ponovo uzimala zamah, a ”Crveni Beč”, to jest njegove socijaldemokratske gradske vlade razvile sustav zdravstva, socijalne skrbi, radničkog obrazovanja koji je bio uzor drugim europskim gradovima.
Trend se nastavio i poslije Drugog svjetskog rata. Ni jedan izazov nije toliko paralizirao radništvo kao pojava imigranata i azilanata u austrijskom društvu.
Daleko od toga da su se u socijaldemokratskoj stranci okupljali samo napredni duhovi, socijalno osviješteni i moralno-politički neokaljani idealisti: Mnogi izvana ”crveni” počeli su u sebi prepoznavati svoju nacionalističku i šovinističku dušu, odbojnost prema ”paralelnim društvima muslimana”, mudžahedinima i ženama u hidžabu.
”Muslimani su današnji Židovi” učestala je krilatica. Kad je kancelar Kurz rastrubio da je ”Balkanska ruta zatvorena” i da će se ”ubrzo presjeći krijumčarska putovanja tobožnjih spasilačkih brodova”, ”pogodio je u sridu” očekivanja crveno-plavo-smeđih drugova. Kancelar Kurz je pobrao dobar dio glasača crvenog spektra.
Austrijska biskupska konferencija u svojoj je izjavi za javnost opominjala ”odgovorne” za sastavljanje nove vlade da iz krhotina razbijenog porculana – čitaj: socijalne i pravne sigurnosti – valja sastaviti novo zajedništvo: pravdu za sve, zdrav okoliš i miroljubiv suživot svih narodnosti i vjeroispovijesti.
Upravo o njihova se prava dosadašnja vlada ogriješila ukinuvši, u ime i za interese gospodarstva, ”svetinju” koju su uživali svi pripadnici reformacije – neradni Veliki petak. Protestantska se crkva zbog toga obratila Ustavnom sudu Republike Austrije.
Zalaganje za socijalnu sigurnost i pravdu odlikovalo je do sada Zelene – jedna je njihova grana naglašeno socijalno usmjerena. Članovi te stranke nalaze se u velikom broju među civilnim ročnicima, u socijalnim ustanovama i angažirani su oko integracije stranaca. Socijalno krilo i ekološki usmjereni Zeleni stekli su broj glasova zahvaljujući kojem su iz političkog zapećka kroz širom otvorena vrata ušli u Nacionalno vijeće (Parlament).
Treba li se uopće čuditi što je Italija, pod pritiskom izbjeglica i nesnalaženja Europske unije, iznjedrila tipa kao Salvini?! S njim se naš ”tirkizni” kancelar savršeno slagao u denunciranju posada spasilačkih brodova u Sredozemlju kao ”suradnika trgovaca bijelim robljem” snažno se zalažući za zabranu isplovljavanja i uplovljavanja u luke europskih zemalja
Bude li spretnosti, socijalne inteligencije s obje strane, te pameti i zdravog razuma, Zeleni će postati novim partnerom te će nastati tirkizno-zelena vlada. Oni su – za sada – pozitivna snaga: trebat će je osnažiti i štititi od preranog trošenja energije te – što je mnogo opasnije – spriječiti da ih zavede moć i novac.
Ne mogu dijeliti euforiju naših zastupnika i zastupnica u Europskom parlamentu zbog pobjede narodnjaka, jer je Europa koju su oni osnažili na putu prema Europi koja se prilagođava nesolidarnim članicama u istočnoj Europi.
Zbog vlastite slabosti uslijed pomanjkanja suradnje iz nekih zemalja Europa se mora suočavati sa oslabljenim parlamentima i potkopanim ljudskih pravima i pravima građana, s oslabljenom pravnom sigurnošću; neovisnost medija je ugrožena, temelji suradnje u pojedinim zemljama-članicama uzdrmani, a oni unutar Europske unije rasklimani.
Austrija se uvijek voljela predstavljati kao važan stup i jamac europskih vrijednosti – iako je upravo protekla vlada neke vrijednosti naprosto ugasila. Za sada mi ostaje nada da će se uspostaviti koalicija sa strankom koja te vrijednosti nije iznevjerila, premda je slaba.
Možda se ipak socijaldemokrati saberu i dosjete svoje 150 godišnje tradicije snažne braniteljice statusa i prava ”drugog staleža”, onih ljudi koji ne žive kao ”oni iznad 100 tisuća” (eura, dolara i sl.).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Treća dob – Zlatna dob ili ”škart”?
- Neizrečeno i nedorečeno naslijeđe za novoga predsjednika
- Umjesto apela na askezu, angažman za bolji svijet
- Njemački katolici ne spremaju nikakvu šizmu
- Što veže katolike i Židove i zašto Crkva mora učiti od njih
- Sinoda o Amazoniji: još jedno poglavlje iznevjerenih nada?
- Nisu svi vjernici ”desničarske orijentacije”
- Zastarjeli diskurs Crkve i rodna perspektiva
- Crkva zvana čežnja: nadbiskupe Devčiću, a da pozovemo Kineze?
- O ustaštvu je riječ: valja presjeći zlo u korijenima
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.