Rehabilitirani ratni zločinac

Jedna od tekovina civilizacije je i humano ponašanje prema kriminalcima, pa i najtežim zločincima.

Kad su bolesni, iz zatvora ih se odvede u zatvorsku bolnicu, a ako im tamo ne mogu pomoći, odvede ih se u neku civilnu bolnicu gdje dobiju jednaku medicinsku skrb kao i svaki slobodan građanin. 

Nismo više divljaci koji zatvorenike drže okovane za zidove vlažnih ćelija, ne puštamo ih da godinama u vlastitom izmetu čekaju da umru, ne dozvoljavamo da im se rane gnoje u nedostatku liječnika.

Nema više, a, vjerujte, to nije velika novost, ni zabijanja petožilnog kabela u anus, puštanja struje u genitalije, nema ni zabijanja čavlića pod nokte i spajanja na trofaznu struju, paljenja plinom, zalijevanja rana octom i solju, čuvari u zatvorima na raspolaganju nemaju ni najobičniji induktorski telefon da ga malo spoje na bradavice zatvorenika i zabavljaju se slušajući bolne urlike.

Nema te medicinske rehabilitacije ni tih toplica koje djevojčici od 12 godina mogu vratiti život nakon što su joj merčepovci pružili najmoderniji tretman poznat ranih devedesetih godina prošloga stoljeća

Ničega više nema, a svega toga je bilo.

Ne toliko davno, prije manje od 30 godina, pripadnici jedinice pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa baš sve su to imali na raspolaganju za tretman zatvorenika, zarobljenika, otetih, ne znam koja je prava riječ za osobe koje uniformirani ljudi odvedu iz kuće pa ih danima muče dok im muke ne skrate metkom u lubanju.

Nije merčepovcima bilo važno jesu li ljudi koji su im dopali šaka pravi, krivi, zdravi, bolesni, mladi ili stari. Svi su imali pravo na jednak tretman. U rehabilitacijskim ustanovama na Zagrebačkom velesajmu ili u podrumima Pakračke Poljane svatko je imao pravo na najbolje što merčepovci mogu pružiti.

Ponekad im se, doduše, znalo zalomiti da se liječenje naglo prekine. No, kao što zna svaki liječnik, pa i ministar zdravstva Milan Kujundžić, ne može se svakom pacijentu pomoći. Posebno je teško pomoći djevojčici od 12 godina s metkom u glavi. Takve pacijente najbolje je odvesti u neku grabu i pokriti smećem.

Nema te medicinske rehabilitacije ni tih toplica koje djevojčici od 12 godina mogu vratiti život nakon što su joj merčepovci pružili najmoderniji tretman poznat ranih devedesetih godina prošloga stoljeća.

Više joj nije trebala ni uputnica, ni konzilij, ni ministarsko zalaganje. Sve je bilo riješeno pucnjem u šumi pokraj Adolfovca.

Tomislav Merčep, zapovjednik te ekspertne skupine za inovativno liječenje, ima sasvim drukčiji tretman.

U rehabilitacijskim ustanovama na Zagrebačkom velesajmu ili u podrumima Pakračke Poljane svatko je imao pravo na najbolje što merčepovci mogu pružiti

Ako mu liječnici u Krapinskim toplicama i puštaju struju u tijelo, onda su to vjerojatno interferentne srednjefrekventne izmjenične struje. Imaju analgetski i protuupalni učinak. Elektrostimulacija za Tomislava Merčepa više ne znači puštanje struje u čavle zabijene pod nokat ili ravno u genitalije.

Njemu se elektrostimulacijom sprječava atrofija mišića. Medicina je, vidite, značajno napredovala od početka devedesetih. Nismo više divljaci koji zatvorenicima zabijaju kabele u stražnjicu.

Pokazalo se, naime, da takvo liječenje ima ozbiljne nuspojave. Među težim nuspojavama zabilježena je smrt, među lakšima sedam godina zatvora za ratni zločin.

Da bi se barem ova potonja neugodna nuspojava ublažila, ministar branitelja Tomo Medved založio se da se ratnog zločinca Tomislava Merčepa rehabilitira u Krapinskim toplicama. Mjesec i pol dana godišnje, sredinom ljeta, kada je u kaznionici prevruće.

Merčep će iz zatvora izaći vrlo brzo. Ostalo mu je još manje od dvije godine kazne.

Tada će Republika Hrvatska s ponosom moći reći da je Tomislav Merčep rehabilitirani ratni zločinac.

(Prenosimo s portala Index.hr).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.