Rekao je Slavko Goldstein: Bolju zemlju ipak možemo stvoriti

Imam hrpu tema za koje smatram da bi ih vrijedilo obraditi, ali cijelo jučerašnje, nedjeljno popodne, kada se konačno odlučujem za temu ovotjedne kolumne, razmišljam da bih se u jednom trenutku trebao usredotočiti, ”smiriti loptu”, i obratiti pažnju prema onomu što je sada prijeko potrebno.

Tako se dižem od radnog stola i odlazim do onog meni najdražeg djela moje biblioteke, uzimam knjigu ”Proslovi za bolju zemlju” (Fraktura, Zagreb, 10/2019) i pročitam ovo: ”…osobu i djelo Slavka Goldsteina smatramo nezaobilaznim u budućim interdisciplinarnim istraživanjima novije hrvatske povijesti, izdavaštva, publicistike i javnoga života općenito.

Ako postoji osoba čiji život zaziva iscrpnu, istinoljubivu i akribičnu biografiju, koja bi osvijetlila važnu humanističku stranu ovdašnjega javnog života u posljednjih šezdesetak godina, ta je osoba, po našem čvrstom uvjerenju, Slavko Goldstein” (Boris Pavelić i Ivo Goldstein).

Jučer je, naime, bila treća godišnjica smrti Slavka Goldsteina (Sarajevo, 22. kolovoza 1928. – Zagreb, 13. rujna 2017.) i važno je da ostanemo predani zadatku da stvaramo pomireno društvo. Kaže Goldstein da su ”pluralizam i tolerancija pluralizma nezaobilazne pretpostavke svakog napretka u modernom društvu”, a Slavko je bio učitelj pluralizma i tolerancije. To želim naglasiti.

Povjesničarka Olivera Milosavljević smatra da: ”Svaki oblik ekskluzivnog nacionalizma, ksenofobije, rasizma, antisemitizma, militarizma… uključujući i pravdanje kvislinštva, a svjedoci smo da se javljaju, nosi u sebi neki od elemenata koji u povoljnim uslovima može prerasti u fašizam. Ti opći uvjeti mogu biti vezani i za ekonomsku krizu i za ideološku promjenu odnosa snaga u Europi i svijetu…

Uvijek je problem u političkoj eliti, u vrijednostima koje zastupa, u odnosu koji ima prema ovim pojavama. Ako za ispoljavanje ovakvih stanovišta kaže da predstavljaju demokratsko pravo na ispoljavanje svog mišljenja, što smo imali prilike čuti, onda je njena odgovornost i kada one ojačaju.”

Društvo koje poprima oznake moralizatorske frustriranosti i mahnitosti ne može biti mjesto s kojeg ćemo polaziti, jer se iza recentnih pretjerivanja zapravo uvijek krije strah, prezir i nesposobnost za konkretan život. Valja, dakle, kazati istinu o Slavku Goldsteinu, komemorirat ga treba kao veliku osobu s grandioznim djelom

Ja bih stvar postavio ovako: ima tu jedno oni – fašisti i nacionalisti, prerušeni sada u ravnozemljaše, antimaskere i antivaksere, a ima i jedno mi – pristojni građani kojima je puna kapa nacionalizma i nazadnjaštva, to jest, lažnog patriotizma koji se prakticira kako bi se kralo i devastiralo, šovinizma i netolerancije, pak, negiranja znanosti pa osobito medicinske.

Mi smo, možda to treba reći, dobri ljudi. Dobri kao Boris Pavelić, kao Rada Borić ili Vili Matula, kao Vesna Teršelič ili Zoran Pusić, kao Porfirije Perić ili Mate Uzinić, kao kolumnistice i kolumnisti Autografa…

Ali imali smo jednog gospodina koji nas je ostavio da se bakćemo s nacionalizmom i fašizmom, ali na način da nam je jasno kazao kako se time trebamo nositi, koji je bio posebno dobar čovjek – Slavko Goldstein.

Tri je godine otkako je preminuo i neizmjerno je velika ta praznina. Meni je. Kako bismo se toga osvjestili, ali i kako bismo zapamtili na koji način se valja suprostavljati fašistima i nacionalističkim mitomanima, odnosno, kako se oblikuje civilno i pravedno društvo, odučio sam pozvati prijatelje na ”Razgovor/sjećanje na Slavka Goldsteina”, na samu godišnjicu smrti, dakle, onaj četvrtak 13. rujna 2018., u 11 sati, u dvorani Müller kina Europa u Zagrebu.

Tada je nekako rođena i ideja da se priredi knjiga kao što je ”Proslovi za bolju zemlju”, sa Slavkovim sabranim tekstovima koji su ”zalog budućih opsežnih istraživanja, ali i podsjetnik na Slavkovo nepokolebljivo uvjerenje da bolju zemlju, usprkos svemu, ipak možemo stvoriti”.

Da, tu smo mi, i tu su oni. Ispravit ću se: nisu oni svi fašisti, ili ustaše, ali su mnogi u našem društvu neosjetljivi i neodgovorni, skloni nepravdama i alergični na pomirbu, ljudi koji ne žele priznati vlastita nedjela i koji bi se radije predali vragu negoli se ispričali ili priznali zablude u kojima su živjeli ili žive.

A pitanje svih pitanja je ono o ispravljanju nepravdi gdje god je to moguće. Zato je Slavko Goldstein bio iznimno dobar čovjek jer je radio na ispravljanju nepravdi.

Da, to bi bila poanta obilježavanja godišnjice njegove smrti: da mi budemo dobri ljudi, a da oni shvate da rade krivo. Ako oni ne žele biti dobri, ostaje im samo da sustavno poriču, pa i demoniziraju antifašizam, njegove tekovine i vrijednosti u Republici Hrvatskoj i da veličaju ustaštvo. To bi bila vrlo kriva i vrlo tužna odluka.

Slavko Goldstein je živio antifašizam. Ali antifašizam koji se treba konstituirati kao društveno i politički relevantan subjekt, koji će – uz otpor neofašizmu – promicati i demokratske procese, dijalog, solidarnost i kritičko promišljanje realnosti.

Antifašizam danas valja prilagoditi novim društvenim uvjetima i proširiti ga novim akterima, novim idejama kako bi se djelotvorno mogao suprotstaviti akcijama i manifestacijama u kojima je nemoguće ne prepoznati prijeteće karakteristike fašizma.

Nacizam i fašizam, sa svojim domaćim inačicama, nanijeli su golemo zlo našim ljudima i našoj zemlji. Pod zastavom fašizma i nacizma Hrvatska je bila okupirana i raskomadana. U našu je zemlju uveden totalitarni poredak koji je odgovoran za masovne zločine, etnička čišćenja i genocid. Rasni zakoni te nasilje i okrutnost bili su glavna sredstva vladanja nacističkih i fašističkih režima. Židovi, Srbi, Romi, Hrvati i drugi domoljubi bili su žrtve ustaškog režima.

Zahvaljujući antifašističkoj borbi partizanskih jedinica te njihovih saveznika u svijetu, Hrvatska se oslobodila i svrstala na stranu pobjedničke koalicije.

Govorim i pišem kao kršćanin. Crkva se često u svijetu mogla pohvaliti da je odgajala državi čestite građene – kažemo ”čestite” da izbjegnemo već potrošene riječi o ”pokornom” ili ”lojalnom” građaninu (kako ističe teolog Alen Kristić), odnosno podaniku – te će za hrvatsku demokraciju najviše učiniti ako ne iznevjeri to učenje.

Čestiti građanin mora, prije svega, biti lišen svih božanstava ovdje na zemlji, mora, dakle, biti slobodan i od ”boga-države”, jer će se tek tada osjetiti suodgovornim za njezin istinski napredak.

Ako postoji osoba čiji život zaziva iscrpnu, istinoljubivu i akribičnu biografiju, koja bi osvijetlila važnu humanističku stranu ovdašnjega javnog života u posljednjih šezdesetak godina, ta je osoba, po našem čvrstom uvjerenju, Slavko Goldstein” (Boris Pavelić i Ivo Goldstein)

Ali u nas je već duže pred Crkvom (i ovom i onom, ponavljam da za mene postoji samo jedna – Kristova) izazov da se izbjegne politička zlouporaba religije. Takvu religiju, onu koja izvrće činjenice, etiketira, diže pobunu, negira političku volju građana, itd. možemo označiti lažnom.

Ne treba gubiti nadu, ali treba djelovati adekvatno. Možda će naša budućnost biti kvalitetnija i određena time što ćemo pokazati umijemo li artikulirati primjerenu politiku razlika, odnosno, politiku jednakog dostojanstva i uvažavanja drugosti ili ćemo u tome promašiti naš poziv na slobodu stvaranja i su-stvaranja.

Nove generacije katolika, pravoslavaca i ostalih kršćana, muslimana, židova i drugih, te agnostika i ateista, morat će biti drugačije odgojene – skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u elementarno čovjekovo poslanje: da bude mira među ljudima i da bude pravednosti.

Naime, društvo koje poprima oznake moralizatorske frustriranosti i mahnitosti ne može biti mjesto s kojeg ćemo polaziti, jer se iza recentnih pretjerivanja zapravo uvijek krije strah, prezir i nesposobnost za konkretan život.

Valja, dakle, kazati istinu o Slavku Goldsteinu, komemorirat ga treba kao veliku osobu s grandioznim djelom.

Dugujemo to Slavku i nama samima. Dugujemo to nekoj boljoj Hrvatskoj koju priželjkujemo i trebamo kao nikada do sada.

Neka se osuši desnica moja, Gospodine, ako izdam pravdu, ako izdam Slavka Goldsteina. U tebe se, Gospodine, uzdam – ne daj da ikada zaniječem nevine.

Ali ono dobro i istinito neće doći samo od sebe: treba temeljito prionuti poslu, svi mi i svatko od nas. Možda jednom, kada budemo mrtvi, mognemo reći da smo zaista bili dobri ljudi.

Dobri kao Slavko Goldstein.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Peter Kuzmič, arhitekt pravednijih struktura
• Messiju 1,2 milijuna £ tjedno? Dajte barem 10 kuna Autografu
• Hrvatice i Hrvati: a da se mrzite nježno?
• Kava i kolači: Hajmo ispisati našu teologiju oslobođenja
• Imamo li izlaz iz toksičnih odnosa? Priča o jednom karakteru
• Što Lulina pobjeda u Brazilu govori nama i cijelom svijetu
• Možemo li zagrliti neprijatelja? Ja sam pokušao
• Deset metaka za Dragu Pilsela, zbog poštovanja Srba
• U Bogu su Blago Zadro i prvi ubijeni Srbin u Vukovaru isti!
• Slušam Bozanića i boli me glava. 25 godina me skoro boli!

» Svi tekstovi ovog autora