Aloizije Stepinac
Čišćenje pamćenja
Kao teolog podsjećam i na ono što svaka moralno zdrava osoba zna: pravo na život i dostojanstvo svake osobe nedodirljivo je, i osobito za vjernike abrahamskih religija na Balkanu, pod Božjom je zaštitom. Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne, ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije bez ikakva suda i dokaza krivnje uvijek su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred ljudima.
Iz ovih nekoliko ključnih antropoloških i teoloških rečenica, pa i onih koje navodi mons. Puljić, slijedi mnogo pitanja. Na primjer, zašto se sve do k nije papa Franjo intervenirao nije željelo proučiti predratnog, ratnog i poslijeratnog Stepinca, već su nadbiskupa Puljića i njegove kolege na to natjerale Srpska Pravoslavna Crkva i papa Franjo? Zašto zagrebački Kaptol (koji o tome odlučuje) krije kao zmija noge Stepinčev dnevnik?
Zašto kardinal Josip Bozanić nije pokazao primjeren pijetet prema ubijenima u Jasenovcu? Ili u Jadovnom? Ili u Glini? I zašto dopušta ruganje tim žrtvama u tiskovini kojom gospodari, katoličkom tjedniku Glas koncila? Naravno, može se dogoditi da nas članovi HBK uskoro iznenade vrlo dobrim dokumentom, ali njihovo kašnjenje, ta gromoglasna tišina, probija uši svih čestitih ljudi, bilo da su vjernici, bilo da nisu.
Složit ćete se da su riječi iz pisma HBK-a iz 1995. vrlo odgovorne, obvezujuće i ozbiljne. No koliko je duha tih poruka provedeno u djelo? Kako je moguće da i episkopat i kler svih ovih godina pate od teških napadaja amnezije i ne pamte gotovo ništa što se tiče zločina koje su pak počinili Hrvati, katolici i oni koji to nisu, za onoga rata, ali i od raspada SFRJ naovamo?
Kako je moguće, imam na stotinu primjera, ali ću navesti jedan meni jako bolan, da se na blajburškom polju 13. svibnja 2007. pojavi zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić (ne zaboravimo to: supotpisnik navedenoga pisma hrvatskog episkopata iz 1995.), i na sav glas kaže kako mora ”govoriti i svjedočiti istinu”, a onda ostane bez glasa i traga kada smo sa zaprepaštenjem saznali, prateći na Županijskom sudu u Zagrebu tijek suđenja odgovornima za zločine počinjene u rujnu 1993. u akciji kod Medačkog džepa i nakon nje, da su tamošnji Srbi bili živi nabijani na kolac i bacani u bunare, baš kao i u doba NDH?! A tek šutnja oko zločina kao što je onaj počinjen u Ahmićima?
Nažalost, zaključujemo da Katolička Crkva u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, čiji su (nad)biskupi također služili komemorativne mise na Bleiburgu – ove godine opomenuti od mjesne crkvene vlasti izdana je zabrana hrvatskim (nad)biskupima da ubuduće predvode misno slavlje jer se tamo događala i promocija ustaštva – nema ispravno pamćenje (HBK je prevarila austrijsku stranu time što misu nije predvodio biskup, ali je biskup, krčki, propovijedao, i opet nacionalistički nastupio!).
Zar ispravno povijesno pamćenje ne zahtijeva, ako se držimo riječi Ivana Pavla II. i episkopata, da se HBK (konačno) ispriča za zločine počinjene u Jasenovcu, za sudjelovanje u holokaustu i u genocidu počinjenom nad Srbima i Romima? Bit će da je papa Franjo zaista temeljito izbombardirao Hrvate i da nema više katolika. Ostale su seoske barabe i mudrijaši. Ali ćemo završiti krajnje ozbiljno: stopiranjem Stepinca, i papa Franjo želi da se promovira ”čišćenje pamćenja”.
Elem, sva ova pitanja valja posebno razmotriti jer će nam dati bolji uvid u problem kojim se bavimo u ovom tekstu. Naime, manje je poznata pozadina rada mješovite komisije, a bez tog uvida nemoguće je pravilno u 2023. godini procijeniti koliko je zaista Katolička Crkva u doba NDH bila sunositelj genocidnih politika te tvorevine. Hrvatske katolike muči, to je očito, koliko će se morati čekati dok Papa (tko god on bio) odluči potpisati dekret o proglašenju zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija kardinala Stepinca svecem. Hoće li to biti papa Franjo, njegov nasljednik, koji pak po redu, hoće li se čekati još mnogo godina? Pogotovo što je papa Franjo dao u javnost digitaliziranu arhivu pontifikata pape Pija XII. (dogotovljena je i puštena na uvid stručnjacima u ožujku 2021.).
Odluka pape Franje da udobrovolji željama Svetog sinoda Srpske Pravoslavne Crkve, koja je izrazila negodovanje zbog najave koje su sredinom 2014. sugerirale brzu Stepinčevu kanonizaciju, te ishod komunikacije između Svete Stolice i patrijaršije u Beogradu: formiranje mješovite katoličko-pravoslavne komisije koja je trebala donijeti inače ”nikad stvoreni izbalansirani historijski sud o Stepincu”, odnosno pozabaviti se ”ličnošću kardinala Stepinca i njegovom djelatnošću za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i u vremenu koje je ratu prethodilo i za ratom uslijedilo”, izazvale su konfuziju među hrvatskim katoličkim vjernicima, ali osobito među članovima hrvatskog klera i episkopata.
Štoviše, kako je 25. listopada 2015., u članku ”Zašto zaprjeke kanonizaciji blaženoga Alojzija Stepinca?” u Glasu Koncila lamentirao profesor moralne teologije dr. Stjepan Baloban (vrlo blizak kardinalu Josipu Bozaniću, koji je, uostalom, izdavač toga katoličkog tjednika), dogodilo se (navodno) da se ”o veoma osjetljivoj temi proglašenja svetim Alojzija Stepinca raspravljalo bez bitne strane, tj. Katoličke Crkve u Hrvatskoj”. Baloban nije samo ustvrdio da je Kaptol u potpunosti bio zaobiđen u tijeku komunikacije Svete Stolice i Svetog sinoda SPC-a, već je za nered u komunikaciji optužio tadašnjeg apostolskog nuncija u Republici Srbiji, mons. Orlanda Antoninija i vatikansku diplomaciju!
Ovaj novinar je, pak, u posjedu pisma koje je u Vatikanu 8. travnja 2015. potpisao državni tajnik Svete Stolice, kardinal Pietro Parolin (broj: 3342/14/RS), a upućeno je (tadašnjem) predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije, zadarskome nadbiskupu mons. Želimiru Puljiću, u kojem se jasno vidi da toga navodnoga zaobilaženja Zagreba nije bilo, dapače, da su hrvatski (nad)biskupi manipulirali ne samo svojim vjernicima već cijelom javnošću.
Da je situacija bila ili trebala biti prikazana ”dramatičnom” i da se želio ostaviti dojam da, eto, kardinal Josip Bozanić mora spašavati ugled pape Franje i vatikanske diplomacije, govori propovijed zagrebačkog nadbiskupa održana u svetištu na Trsatu u Rijeci 30. kolovoza 2015. prilikom slavlja 300. obljetnice krunjenja čudotvorne slike Majke Božje Trsatske. Tada je Bozanić iznio kronologiju Stepinčeve beatifikacije i dovršetka procesa kanonizacije, istaknuvši da je Papina gesta stavljanja Stepinčeve kanonizacije na čekanje ”bez presedana”, ali dodao je da je ”ekumenska”. Međutim, pismo koje posjedujem otkriva da razlozi za dramu nisu postojali, te da su članovi episkopata uvažavali interes javnosti i da su se, još jednom, odlučili za stvaranje kuloarske javnosti odnosno da nisu odmah, što je jasnije moguće, pojasnili svima što se događa.
Možda će ono što sam 2. siječnja 2016. objavio u Jutarnjem listu: pisma patrijarha Irineja papi Franji u vezi Stepinčeve kanonizacije i najavljene mješovite komisije, s jasnim razlozima zašto se SPC protivi kanonizaciji, te Parolinovo pismo koje ovdje spominjem, pomoći da se shvati kako se ubuduće, a naročito kada je riječ o tako važnim temama vezanim uz Stepinca i odnose Katoličke Crkve i Srpske Pravoslavne Crkve, mora odgovornije i otvorenije ponašati.
U pismu nadbiskupu Puljiću, kardinal Parolin otkriva, među inim stvarima, da je kardinalu Bozaniću još u listopadu 2014., kada je bio na Biskupskoj sinodi u Vatikanu, pojašnjeno koji su Papini postupci i motivi te da se od hrvatskih (nad)biskupa očekuje potpuna i uvjerena podrška inicijativi pape Franje za dijalog sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom. ”To će sudjelovanje u Komisiji”, napisao je Parolin Puljiću, ”biti znak dobre volje koje će doprinijeti budućim koracima na ekumenskome putu”. Kardinal Parolin, naravno, potvrđuje da će jednoga dana (nitko zaista ne zna kada će to biti niti u kojem pontifikatu) doći do kanonizacije blaženog nadbiskupa Stepinca, ali, iako se želi da se to dogodi ”brzo”, ponavljam, to se ipak mora zbiti ”u klimi što je više moguće bez tenzija i polemika”!
Kardinal Parolin, što je jako važno istaknuti, 8. travnja 2015. pojašnjava nadbiskupu Puljiću što se točno dogodilo između vatikanske diplomacije i patrijaršije, o čemu je 24. veljače 2015. u Beogradu kardinal Kurt Koch, predsjednik Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana, govorio s patrijarhom Irinejem (te mu predao Papino pismo datirano 19. veljače 2015., op. D. P.) te moli predsjednika HBK-a da obavijesti ostale članove episkopata o sadržaju komunikacije i da svi (nad)biskupi prihvate Papinu inicijativu.
Zašto je nastala drama? Zašto je trebalo čekati početak 2016. da u Jutarnjem listu i Nacionalu pojasnim pozadinu cijelog slučaja? Čemu inače služe katolički mediji poput Glasa Koncila, Informativne katoličke agencije ili Hrvatskog katoličkog radija? Kakva je, pak, profesionalna razina ili svijest ”katoličkih novinara” koji rade vjerski program na HTV-u ili Hrvatskom radiju?
Zašto kardinal Bozanić ili nadbiskup Puljić nisu izbrifirali bilo pojedinca bilo grupu novinara i na vrijeme, sine ira et studio, iznijeli sve što znaju? Ili, što bi bilo poštenije i odgovornije, zašto nisu pravodobno objavili cjelovito priopćenje ili organizirali konferenciju za novinare u sjedištu HBK-a na zagrebačkom Ksaveru? Zašto sekretizam? Zašto manipulacija osjećajima vjernika više konfesija ne samo katolika?
Jer jedno je sasvim sigurno, ako su se iz svih snaga trudili ”pojasniti” da Papa i Sveta Stolica ne odustaju od Stepinčeve kanonizacije, onda su katolički (nad)biskupi i njihovi urednici (od urednika Glasa Koncila na dalje), jer to nalaže etika dobre komunikacije i dobrog pastorala, trebali isto tako, u znak poštivanja i vlastitih vjernika i drugih vjernika i naroda i etničkih manjina (Židovi, Romi…) pojasniti urbi et orbi, ali na vrijeme, bez da se manipulacijama hrane antisrpska raspoloženja, što je sve izneseno i s koje je strane bilo što izneseno.
(Nastavlja se).
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Neću o Đuri Hraniću već o dobrom čovjeku, don Luki Vincetiću
- Tko je čovjek, Jorge Mario Bergoglio, koji obnavlja Crkvu?
- Izašao sam iz bolnice, pogledao emisiju Peti dan, i požalio!
- Matu Uzinića čitam ovako: kršćanstvo mora biti oslobodilačko
- Velike greške i zloća u pisanju o Bozanićevom nasljedniku
- Nekoliko opaski o novinarstvu kakav prakticiram
- Majko naša koji si Bog, pazi na sina u zambijskom zatvoru
- Matijanićeva smrt: trebamo neovisnu istragu i bolje novinare
- Braćo pederi, sestre lezbe: Bog vas voli! I ja isto
- Smrt Varešanina Alojza Ćosića i pouka sa sarajevskoga groba
