Mnogi od vas su pratili peripetije mog oca u Hrvatskoj. Dosta je ljudi pročitalo i knjigu ”Povratak Adolfa Pilsela” (VBZ) ili dvije recenzije na Autografu. Dužan sam vam priopćiti da je moj otac preminuo u nedjelju 17. veljače 2019. u lokalnoj bolnici u San Ignacio Guazú, pokrajina Misiones, Paragvaj, od zatajenja srca. Sahranjen je sutradan, ponedjeljak 18. veljače, na mjesnom groblju. Tatin prijatelji iz glavnog grada Asuncióna Edgar Patricio Escobar Serra pročitao je moje oproštajne riječi na sahrani jer nije bilo načina da stignem na vrijeme, čak i kad bih imao sredstava.
Adolfa više nema.
Mnogi su mi se javili, osobito preko Facebooka, i svima želim zahvaliti na znaku pažnje. U većem broju privatnih poruka ističe se da sam sve pokušao napraviti za oca i da, što se toga tiče, mogu biti u miru.
Tata nije mogao odustati od antikomunističkog i nacionalističkog mladenačkog identiteta, čak unatoč pustih desetljeća života u Paragvaju, daleko od bilo kakve ”hrvatske stvari”, daleko, naravno, i od ostataka ustaške emigracije u Argentini. Nije to mogao jer je i njegov ”paragvajski politički identitet” bio sagrađen na stanovitoj nacionalističkoj i antikomunističkoj matrici, sada domaćoj
Ne, ne mogu. Ne zato što se nije dogodilo ono što konstatiraju (sasvim pogrešno) oni koji plošno iliti površno čitaju knjigu ne shvaćajući uopće o čemu sam ja pisao: dakle, što tatu, kažu loši čitači, nisam uspio prebaciti u antifašističke vode. Ako sam kod našeg prvog susreta 1997. i imao neke dvojbe oko toga, kod drugog našeg susreta u Paragvaju, početkom 2009., nepoznanica više nije bilo.
Tata nije mogao odustati od antikomunističkog i nacionalističkog mladenačkog identiteta, čak unatoč pustih desetljeća života u Paragvaju, daleko od bilo kakve ”hrvatske stvari”, daleko, naravno, i od ostataka ustaške emigracije u Argentini. Nije to mogao jer je i njegov ”paragvajski politički identitet” bio sagrađen na stanovitoj nacionalističkoj i antikomunističkoj matrici, sada domaćoj.
Kada se pojavila mogućnost da dođe u Hrvatsku, što se dogodilo u srpnju 2017., u prvome redu da konačno upozna našu zemlju, da mu se pokuša pojasniti što Republika Hrvatska jest, a što ona nije, da dobije naše državljanstvo, da obiđe mjesto nestanka mojega brata, njegova sina, nestalog hrvatskog branitelja zbog kojeg mu je i dano hrvatsko državljanstvo i, konačno, da ga se temeljito pregleda u zagrebačkim bolnicama jer je došao u lošem stanju, meni je bilo jasno da je najviše čemu se mogu nadati je da tata shvati tko sam i što sam, da imam sestru i da nam je dužan drugačiji oblik pažnje. I zato mislim da ne mogu ostati miran niti zadovoljan.
U knjizi sam objasnio što je bila prepreka. Vjerujem da tu knjigu valja pročitati. Ona je ne samo važno obiteljsko svjedočanstvo, ona je važna za Hrvatsku. Pedagoški, filozofski, duhovno, pa i politološki.
Tata mi je već prve noći po dolasku u Zagreb, u sitne jutarnje sate rekao: ”Ne možeš biti kršćanin i ustaša. Jasno je. Bili smo ludi”. Kada sam ga, na njegov nagovor, nedugo nakon toga odveo u spomen područje Jasenovac (gdje će nastati slika koja je na naslovnici knjige o tati), on će kazati ovo: ”Žao mi je što smo prouzročili ovoliko strahota”. To ”smo”, ustanovili smo, ticalo se njegova angažmana u argentinskim ustaškim krugovima i oko samog Ante Pavelića, pedesetih godina u Buenos Airesu, te kasnije u patagonijskim putešestvijima.
Ali, premda je čitao djela Vlade Gotovca, Slavka Goldsteina, Dejana Jovića i drugih, moj otac je već bio prestar za neki novi politički identitet. Znao je on da to s ustašama nisu bila čista posla. Imao je i zanimljive susrete kao što je bio onaj sa Stjepanom Mesićem na jednoj tribini u sjedištu Saveza antifašista, čas gledajući u Titovu sliku, čas u hrvatski grb te u zastave RH i EU, polako shvaćajući da se ne nalazi u društvu nekih jugoslavenskih komunista, već u domu vremešnih hrvatskih partizana, partizana koji bi, da su mogli, sasvim sigurno, kao moj brat, uzeli puške u ruke u obrani domovine od Miloševićeva fašizma.
Uostalom, doma je čitao tjednike Nacional i Novosti SNV-a, bio je dobro informiran sve dok situacija nije eskalirala, što sam potanko pojasnio u knjizi, kada se otac zatvara u sebe, sluša neki međugorski radio i neće, štogod ja napravio i rekao, sjesti i napisati pismo mojoj sestri u kojem će moliti oprost ili iskazati žaljenje što sestru ne viđa od 1972. i što se ona morala sama probijati kroz život.
Ako u nečemu nisam uspio, a što mi je bio cilj kod dovođenja tate u Hrvatsku, bilo je to, da sjedne i da napiše Jadranki jedno toplo, sućutno pismo.
Znam da tjedan dana nije dovoljno da mi se misli razbistre i glava ohladi, pa neću sada više o tome što je moglo biti, a nije.
Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak pomirenja ti, poštovani čitatelju, ti poštovana čitateljice, pozvan/a si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj savjesti, kod svakog odgovornog pojedinca
Radije ću vam kazati nekoliko riječi o dobrim stvarima tatina boravka među nama. Kazat ću vam i ovo: odlučio sam da se na križu iznad njegova groba napiše sljedeće: ”Adolf Zvonimir Pilsel (Uroševac, 16.11.1936. – San Ignacio, 17.2.2019.), umro je kao hrvatski državljanin, volio je Paragvaj”.
Vozili smo se Zagrebom, tih prvih dana njegova boravka. Zaustavim se u Zavrtnici i kažem staromu: ”Tu su ustaše skupljali zagrebačke Živode i vodili ih u smrt”.
Znam odgovor (jer je tako bilo i sa mnom), ali svejedno ga pitam: ”Jeste li toga bili svjesni kada ste se kao mladi motali oko Pavelića u Buenos Airesu?” On stane, pogleda u dvorište Zavrtnice i kaže: ”Ne, Drago, kunem ti se, nismo to znali”. Napravim pauzu i ja, pa mu onda velim: ”Ako želiš, mogu te odvesti u Jasenovac da se pokloniš žrtvama ustaškog terora”. A on će: ”Moramo, sine, moramo tamo otići”.
I otišli smo.
Dok smo u srijedu, 26. srpnja, gledali postav spomen-područja, u polumraku muzeja tata je samo ponavljao: ”Strašno, nisam znao, nisam znao”. U knjizi dojmova je ostavio nekoliko rečenica kojima se zahvaljuje na prilici i osuđuje ustaški režim.
Malo kasnije će u tišini stajati ispod Bogdanovićeva Kamena cvijeta, položiti ruže i pomoliti se za sve žrtve koje su ustaše umorile. Slično je bilo kada smo stajali kraj stare lokomotive i stočnih vagona kojima su ustaše dovodile žrtve u Jasenovac: ”Bože dragi, nisam znao”, ponavljao je tata.
Nedugo nakon toga moj otac će pružiti ruku i popiti rakiju s mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim Porfirijem Perićem i bivšim predsjednikom Republike Hrvatske Ivom Josipovićem, koji su mu isto govorili o Hrvatskoj i o tome što oni rade i kako vide situaciju.
Prije i poslije iskazivanja počasti tim mojim važnim prijateljima tata će u mojoj radnoj sobi čitati tjednik SNV-a Novosti i kazati za te novine, koje izlaze ”na hrvatskom i na ćirilici”, da mu se čine ”jako dobre” i da se, ”hvala Bogu”, Hrvati i Srbi ”više ne ganjamo noževima” (tati je duboko u sjećanju ostao spomen na strica kojeg su četnici u Bosni, dok je on bio klinac od nekih 6 godina, iskasapili baš noževima).
Početak je to bio za tatu jedne velike avanture kojoj je vrhunac bio, kako sam naslućivao, dan kada je stajao pred spomenikom mome bratu i njegovim nestalim suborcima u ribarskom selu Doli i kada je bacio u more vijenac nedaleko otoka Šipana.
Kazat ću vam i ovo: odlučio sam da se na križu iznad njegova groba napiše sljedeće: ”Adolf Zvonimir Pilsel (Uroševac, 16.11.1936. – San Ignacio, 17.2.2019.), umro je kao hrvatski državljanin, volio je Paragvaj”
Mnogo se u našem domu raspravljalo o zločinima nad Hrvatima i nad Srbima (i nad drugima), odnosno o nespremnosti da se shvati što je važno učiniti da se izađe iz kruga autoviktimizacije i međusobnog optuživanja.
Podsjetio sam tatu na fundamentalnu poruku hrvatskih biskupa iz 1995: ”Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”.
Moj otac se u nekoliko prilika složio s konstatacijom moje supruge da je potrebno da Hrvati i Srbi iznjedre nekoga tko će učiniti gestu kao što je bila ona Willyja Brandta u Varšavi koji je uzeo svu krivicu nacista i njihovih podupiratelja na sebe kako bi krenuo proces pomirenja Nijemaca i Poljaka.
A ja sam pomislio: zar je moguće da moj otac, bivši Pavelićev tjelohranitelj i čovjek koji je u Patagoniji u doba mojeg djetinjstva podigao hrvatski dom ”Jure Francetić”, tako brzo i uvjereno grli Srbe i časti žrtve ustaša, a moji vršnjaci, moji sugrađani Hrvati i Srbi i dalje žele živjeti zarobljeni u prošlosti bez znakova zrelosti da se odlučno krene u put pomirenja i suradnje?
Zar je moguće da je tata već mrtav, da je svoje vrijeme potrošio, a da Kolinda Grabar-Kitarović još uvijek idiotski dvoumi oko toga je li pozdrav ”Za dom spremni” OK ili nije OK?!
Nakon što je napustio našu obitelj 1972. i nakon 45 godina života na rubu prašume, u osamdesetoj godini života, pa nakon što je pročitao moj ”Argentinski roman” u kojem pojašnjavam, među inim stvarima, zašto sam napustio ustaške pozicije, i to još u Argentini, te zašto sam antifašist, činjenice mojega života koje je moj otac priznao da razumije i poštuje, u utorak, 18. srpnja 2017., Adolf Pilsel je stigao u Zagreb. Napustio ga je 1. lipnja 2018. Lječnici na Rebru su bili u pravu: njegovo srce bi nešto duže radilo da je ostao u Hrvatskoj, ali on to nije mogao, što pak ja, premda žalim, prihvaćam i poštujem.
Sve je meni jasno, mislim, od vrlo jakog kulturnog šoka koji je doživio stigavši ovamo, do lude, frenetične želje da pobjegne natrag u Paragvaj.
Mene je morilo, iznad svega, jedno pitanje: hoće li Hrvatska prihvatiti Adolfa Pilsela, a kada kažem Hrvatska, mislim i na sve vas, poštovani prijatelji i čitatelji, baš kao što ste prihvatili i prigrlili mene?
”Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”
Hvala vam i za jedno i za drugo. Prihvatili ste oca. Uzaludno je, realnost govori, nadati se da bi njegov život mogao biti važan našoj mladeži ako ministrica Divjak izbacuje ”Dnevnik Anne Frank” iz lektire. Ali ja se ne dam.
Već danas, dok ovo čitate, u Travniku držim predavanje o tome što je poruka života Adola Pilsela ovdašnjim narodima.
A ta poruka glasi ovako: ”Mir na Balkanu nije utopija! Dapače, mir se nameće kao perspektiva povijesnog realizma!” (Ivan Pavao II. na homiliji 11. rujna 1994., Zagrebački hipodrom).
Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak pomirenja ti, poštovani čitatelju, ti poštovana čitateljice, pozvan/a si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj savjesti, kod svakog odgovornog pojedinca.
Tražiti oprost i sam oprostiti – tako bi mogla biti sažeta zadaća koja proizlazi iz sage o Pilselima i koja je pred svima ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Tragedija Srebrenice nas poziva na novi model razmišljanja
- Plenković požurio k Bozaniću, ali nema vijesti na stranici Vlade
- Bero, hvala i doviđenja. Hrvatska treba drugačiju ljevicu!
- Želite li u vlasti Zlatka Hasanbegovića ili Radu Borić?
- Hrvatska ne smije i neće ostati u ustaškoj kaljuži
- U meni, kao i kod Isusa, kuca srce i rade bubrezi Srbina
- Ja, četnik?!
- Nacionalizam ne smije nikada više biti naš put
- Papa Franjo poziva na akciju: Možda da se prestanemo mrziti?
- Vinko Puljić je ponavljao mržnja umjesto da vikne ljubav!
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.