Boris Vlašić
Zagovarati normalnost nije krivo, pa tako i zagovarati normalnost u odnosima sa Srbijom ili Slovenijom ne može biti pogrešno. Ako je dolazak Aleksandra Vučića u Hrvatsku rezultirao makar malim pomakom bliže normalnosti, onda je imalo smisla.
Normalnost ne ide pod svaku cijenu i ne znači ni poniženje, ni slabost.
Jedan od razloga zašto je dolazak bio dobar jest i mogućnost da upoznamo sami sebe, vidimo kakvi smo u susretu s predstavnikom zemlje koja je izvela agresiju na Hrvatsku i učinila mnogo zla.
Dosta smo loši, nesposobni pogledati u sutra.
Nažalost, i premijer je posegnuo za tim argumentom izgovorivši da mu je kao premijeru bitno da rješavamo probleme nastale u vrijeme srpske agresije: Takve 90-e su nam usporile kvalitetan društven razvoj i usporile put u EU i NATO
Uostalom, jedan od zaslužnijih hrvatskih vojnika, Ante Gotovina, nakon svega što je prošao, nikada nije prosipao mržnju ni pokazivao neprijateljstvo, iako ima sasvim dovoljno razloga. Nitko se nije sjetio njegovih riječi, ali smo zato dobili priliku za nove spoznaje. Na primjer…
Dubrovnik ima vlastitu zastavu, a i Srbi – Božidar Alić je u trenutku inspiracije, držeći govor na Trgu bana Josipa Jelačića, retorički zapitao mnoštvo da čija se to zastava vijori na hotelu Dubrovnik. – Pogledajte, na središnjem trgu sviju Hrvata, na hotelu Dubrovnik, vijori se čija zastava? – pitao je govornik.
– Četnička, četnička! – odgovorilo je mnoštvo. – Srpska! – suflirao im je čovjek s pozornice. – Doživjesmo i to… – mrmljao je Alić u mikrofon pokazujući prema hotelu Dubrovnik.
Na njemu su se nalazile tri zastave, zastava EU, hrvatska i zastava grada Dubrovnika, čiji se grb nalazi i na hrvatskoj zastavi. Tako su Hrvati naučili da Dubrovnik ima svoju zastavu, da Alić ne zna za tu zastavu i da je uspaljenoj masi najlakše prodati zastavu.
Politički marginalci – politički marginalci su inače skupine čija je glavna karakteristika – slabost i nemoć utjecati na događaje i politike.
U Hrvatskoj postoje i posebne podvrste, one koje se deklariraju zaštitnicima nacionalnih vrijednosti, često predstavljani grupama nastalih iz nekadašnjih vojnih sastava. U stvari su svi zajedno ekonomska kategorija koja sjedi na hrvatskom budžetu kako bi mogla biti aktivirana kada je potrebno unijeti nemir u život Hrvatske.
Josipa Đakića, predsjednika HVIDR-e, i Željka Sačića, ratnog zamjenika zapovjednika specijalne policije, bio pod istragom za ratne zločine, koji su vodili prosvjede protiv Vučića, čime su nudili argumente cijelom svijetu da nas vide kao necivilizirano društvo, predsjednica je proglasila političkim marginalcima.
U Hrvatskoj postoje i posebne podvrste, one koje se deklariraju zaštitnicima nacionalnih vrijednosti, često predstavljani grupama nastalih iz nekadašnjih vojnih sastava. U stvari su svi zajedno ekonomska kategorija koja sjedi na hrvatskom budžetu kako bi mogla biti aktivirana kada je potrebno unijeti nemir u život Hrvatske
Njena rijetka državnička izjava unutar Hrvatske. Reakcija je bila očekivano drska, Sačić je ocijenio da hrvatska predsjednica “vlada samo razumom, očito malo ograničenim. Vjerujemo ne za dugo”, što daje naslutiti da se nada kako će predsjednica otići na liječenje razuma ili da će ubrzo otići s vlasti. Dosta neugodna prijetnja nekoga tko oružje ima ispod kreveta. Mandat bi joj u mirnom životu trebao isteći 2020.
Charm diplomacy – Hrvati možda ne koriste taj pojam, ali su ga mogli naučiti.
Predstavlja koordiniranu diplomatsku akciju u kojoj se svi predstavnici države trude uvjeriti cijeli svijet da se neke stvari nisu dogodile ili da nisu toliko važne, a ako i jesu važne, onda ih se može lako riješiti, a oni su pravi ljudi za to.
To je model diplomacije koji su Srbi uspješno primijenili i ovom prilikom, ali to im je i konstanta u javnoj diplomaciji kada sa smiješkom odbacuju sve prigovore i svode ih na razinu nevažnosti.
Osim što psihološki zauzimaju nadmoćnu poziciju, kao što je Vučić tretirao sve uvrede i prozivke, imaju i neograničen prostor za manipulaciju odgovorima. – Mi ćemo pokazati lica odgovornih ljudi koji gledaju u budućnost, a onaj tko se toga ne bude pridržavao snosit će političke posljedice u skoro vrijeme – primjer je Vučićeve reakcije na hrvatske ulične prozivke.
Naravno da u tom kontekstu kritičari koji bi htjeli na stol staviti neki problem izgledaju kao gunđala koja se ne uspijevaju izvući iz sitnih frustracija, dok on dijeli lekcije.
Gdje bih ja bio i gdje bi mi bio kraj da mi drugi nisu krivi za sve – nastup Andrije Hebranga na HRT-u bio je primjer političara kojega se trebaju riješiti i oni koje bi on htio zastupati. Prije nego što razgovara o bilo čemu sa Srbima, Hebrang traži da se ispričaju i obećaju isplatu ratne štete.
Srbi to ne žele i to im nije bilo na dnevnom redu pri ovom posjetu. Svi smo to znali. Nepotrebno je inzistirati na tome jer su o tome sasvim sigurno dobro promislili. Došli su nas testirati i pokazati koliko smo tankih živaca. Uspjeli su. Hebrang je tijekom gostovanja na HRT-u pokazao da je njegova retorika smetnja bilo kakvom konstruktivnom razgovoru.
Zagovarati normalnost nije krivo, pa tako i zagovarati normalnost u odnosima sa Srbijom ili Slovenijom ne može biti pogrešno. Ako je dolazak Aleksandra Vučića u Hrvatsku rezultirao makar malim pomakom bliže normalnosti, onda je imalo smisla
Na sreću, takvi razgovori postoje, pokazala je Andreja Metelko-Zgombić. Hebrangov stav nije donio nikakav pomak, već predstavljao blokadu diskusiji. Tako diskvalificira svako buduće sudjelovanje Hrvatske izvan državne granice, a kamoli da bude lider u okruženju ili prva među zemljama nastalim nakon razdruživanja.
Jednostavno, klasično cendra tražeći krivca za svoju sudbinu u nekom drugom.
Nažalost, i premijer je posegnuo za tim argumentom izgovorivši da mu je kao premijeru bitno da rješavamo probleme nastale u vrijeme srpske agresije: Takve 90-e su nam usporile kvalitetan društven razvoj i usporile put u EU i NATO.
Za to nismo dobili ispriku ni od koga, rekao je kao da nam isprika može pomoći. To ne znači da hrvatski zahtjevi nisu opravdani ili utemeljeni, nego da se do njihova rješavanja dolazi na drugi način.
Tako rade vješti. A mi nikako da skužimo, devedesete su prošle, danas je 2018.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Još tekstova ovog autora:
- Kako pobijediti Zokija u drugom krugu
- Kako je Marko Skejo napravio budalu od MORH-a i Hrvatske
- Hrvatska, ona dobra zemlja koja puca na ljude
- Teško je biti HDZ-ovac s takvom kandidatkinjom za predsjednicu
- Kako je Hrvatska uspjela izgraditi sustav koji štiti samo sebe
- Ona je plakala u jastuk
- Kako Miroslav Škoro voli Hrvatsku srcem i čekićem
- Kakav predsjednik treba Hrvatima
- Istina koja nikome nije po volji
- Gdje je bio Bog onog svibnja tisuću devetsto četrdeset i neke
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.