Slobodan Šoja
Na razmeđu minule i nastupajuće godine osiromašeni i prestrašeni stanovnici Bosne i Hercegovine najbolje se mogu prepoznati u riječima Ive Andrića iz ”Znakova pored puta”: ”Ono što se dešava oko nas puno je nemira, nesporazuma, briga i kolebanja; ono što treba da bude i što je tek na pomolu puno je strepnje i neizvesnosti.”
Na ulasku u novu godinu nismo iza sebe ostavili bar nešto od onog što nas je prethodne godine kolektivno unesrećivalo. Sačuvali smo sve naše stare i nakalemili nove grijehe i slabosti, strahove i tvrdoglavosti, mržnje i podlosti, neznanja i kratkovidosti, primitivizam i gluposti, predrasude i netrpeljivosti, prevare i niskosti, ostrašćenost i zluradosti, zablude i ludosti…
BiH je podijeljena država s tendencijom dubljih podjela, zemlja u kojoj se nitko zbog toga ne brine niti čini bilo šta da se podjele zaustave. Teško je razumno objasniti otkud tolika nemarnost i ravnodušnost?
Kad se jedno bolesno društvo nađe u slijepoj ulici, poželjno je koristiti iskustva iz prošlosti kao rješenja za sadašnjost. Dovoljno je vratiti se u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i pratiti sudbinu i greške te države jer je bila tronacionalna država, kao što je BiH danas.
Obje države stvorene su u ratu i uz blagoslov svijeta. Uz jednu bitnu razliku: na početku prošlog stoljeća ratovalo se za nastanak Jugoslavije, a krajem stoljeća za njen nestanak.
Usred ovih međunacionalnih trvenja, razočaranja i otuđenja, kao u doba Kraljevine Jugoslavije, pojavljuju se u BiH ideje o potrebi stvaranja jedne nacije različitih religija, kao i formiranje građanske države umjesto ovog tronacionalnog iživljavanja
Pozornica i radnja državnih drama su iste, samo se glumci mijenjaju. Glavni zaplet drame sastoji se u posebno zamršenim odnosima između dvaju najbrojnijih naroda i trećeg koji pliva između dvaju otoka. Srbe danas igraju Bošnjaci, Hrvate Srbi, a Slovence Hrvati.
Istorija tog doba može nas naučiti da su nasilna dominacija najbrojnijih i nacionalne prevare umjesto dogovaranja najveći neprijatelji višenacionalnih država.
U takvoj državi najbrojniji narod obično instinktivno stremi ka dominaciji, unitarizmu i centralizmu. To su nekad htjeli i dobili Srbi, to danas žele a nisu dobili Bošnjaci.
Srbi su unitarističku državu dobili Vidovdanskim ustavom 1921. godine, preglasavanjem Hrvata. To je postignuto posebnim novčanim aranžmanom s muslimanskim vođama, kao nagradom za glasanje u državnom parlamentu, da bi se ostvario privid demokratičnosti.
Prljav novac je spasio demokratiju, ali prevara Hrvata imat će svoju simboličnu strašnu cijenu koja se nije mjerila novcem već nestabilnošću države i međunacionalnom mržnjom koja je jačala sa svakim novim danom. Država je neprincipijelno postala unitarna iako su Hrvati željeli živjeti isključivo u federalnoj Jugoslaviji stalno ponavljajući ”s Beogradom a ne pod Beogradom”.
Ovu prevaru Hrvati nikad nikome nisu oprostili. Jedna od pratećih posljedica brzog odumiranja hrvatskog povjerenja u Jugoslaviju bila je i radikalizacija dijela hrvatskog življa.
U takvim okolnostima, u vrijeme razočarenja i gašenja vjere u budućnost zajedničke države krenuo je proces unitarizacije zemlje koji je iskreno vodio lično kralj Aleksandar Karađorđević. Kao ubijeđeni unitarista, kralj je vjerovao da je budućnost zemlje u jugoslavenstvu, kao što se danas govori da je budućnost BiH u bosanstvu.
Glavni grijeh dobronamjernih jugoslavenskih vizionara ogleda se u tome što su, zatvorivši oči nad sadašnjošću, htjeli da preteknu budućnost koja ih je naknadno prestigla ostavivši ih u prošlosti.
Agonija srpsko-hrvatskih odnosa poslije 1921. godine trajala je do 1939. godine. Srbi su dugo oklijevali da se dogovore s Hrvatima, ali su na kraju shvatili da dogovor i poštovanje onog s kim dijeliš hljeb i sudbinu nema alternativu, pa je 26. avgusta 1939. napravljen veliki srpsko-hrvatski sporazum kojim je Jugoslavija preko noći od unitarne pretvorena u federalnu državu.
Veliki srpski ustupak Hrvatima ogledao se u stvaranju Banovine Hrvatske. Dotad niti jedna banovina nije nosila nacionalno ime, već su nosile imena uglavnom po rijekama (Dravska, Savska, Primorska, Vrbaska, Drinska, Zetska, Dunavska, Moravska i Vardarska).
Poslije sporazuma iz 1939. Savska i Primorska banovina, kao i nekoliko većinski hrvatskih kotareva iz ostalih banovina postali su Banovina Hrvatska. Jedino, dakle, nacionalno ime koje se spominjalo u zemlji bilo je hrvatsko. Pet dana poslije sporazuma, izbio je Drugi svjetski rat.
Do stvaranja nezavisne BiH Jugoslavija je umirala dva puta, mada je na simboličan način nastavila živjeti na teritoriji nove države, BiH, osnovane 1992. godine. Sa samo tri i po godine života u krvi i ludilu, BiH je predala svoju sudbinu u ruke velikih sila i do danas je nije sebi vratila. Nije to teško vratiti, ali to se može postići samo dogovorno i udruženo.
Zanimljivo je da je i u Kraljevini Jugoslaviji i u BiH samo drugi po brojnosti narod dobio isključivo pravo da jedna pokrajina nosi upravo njegovo nacionalno ime. Tako smo i zato smo, nimalo slučajno, dobili Banovinu Hrvatsku, odnosno Republiku Srpsku, kao simbole federalnog uređenja zemlje.
Srbi, kojima nije bilo po volji stvaranje Banovine Hrvatske, u Daytonu nisu mogli skriti iznenađenje i radost što su, iako poraženi u ratu, dobili pola države koja nosi srpsko ime. Bošnjaci to do danas nisu prihvatili, a mali su izgledi da će se još dugo s time znati pomiriti. Nastavit će se ponavljati kako ceterum censeo Rem-publicam Srpskam delendam esse!
Na našoj političkoj pozornici od 1995. godine odvijaju se tri procesa koja sliče na tri nacionalne drame. Oni teku paralelno, a jedan drugog isključuju.
Hrvati iščekuju svoju federalnu jedinicu, strpljivo ali istrajno. Kako vrijeme prolazi, na osnovu iskustava u zajedničkoj državi, očekuju je sa sve snažnijim žarom jer sve više gube povjerenje u zajedničku državu.
Bošnjaci grozničavo žele ukinuti Republiku Srpsku, a Srbi je žele grčevito sačuvati. I jedni i drugi s dubokim i snažnim uvjerenjem da su u pravu i da im je to životno pitanje.
Na razmeđu minule i nastupajuće godine osiromašeni i prestrašeni stanovnici Bosne i Hercegovine najbolje se mogu prepoznati u riječima Ive Andrića iz ”Znakova pored puta”: ”Ono što se dešava oko nas puno je nemira, nesporazuma, briga i kolebanja; ono što treba da bude i što je tek na pomolu puno je strepnje i neizvesnosti”
Evo gdje je ključ naše drame. Nikad sreće biti neće na našem brvnu!
Izgubili smo vrijeme i povjerenje, ali smo dobili mržnju i međunacionalno nepovjerenje. Zbog neprihvatanja realnosti udaljili smo se jedni od drugih, umjesto da smo prihvatanjem realnosti radili na zbližavanju svih.
Umjesto da razgovaramo o jačanju cijele zemlje koristeći zajedničku pamet i snagu, da radimo na njenom napretku i procvatu, došli smo do toga da su svi građani, svih nacija i vjera, spremni pobjeći iz zatrovane zemlje koja tone, a da se među onima koji ostaju ogroman dio hrišćanskog stanovništva skoro potpuno otuđio od zemlje koju više ne prepoznaje.
Manje se zato danas treba plašiti Dodikovih prijetnji da će se Republika Srpska odcijepiti jer on to ne može uraditi, čak i kad bi želio. Više se treba brinuti što su se mnogi Srbi iz BiH mentalno već odcijepili od svoje države.
Uostalom, kao i brojni Hrvati, naročito posmatrajući bolesnu zluradost stotina hiljada ljudi koji se vesele kad drugi u Predsjedništvu BiH podmetnu Hrvatima onoga koga oni većinski ni slučajno ne žele.
Ali izgleda da nikog ne brine užasna činjenica da mase običnih i poštenih ljudi gube vjeru u BiH. Prelazi se preko toga hladno i bezbrižno, kao da se to dešava na nekoj drugoj planeti.
Kao da su stotine hiljada ljudi stavile glavu u pijesak poput noja i ne vide ili se prave da ne vide da je u BiH vrag odavno odnio šalu, da nam se sve raspada, da su međunacionalni odnosi, nezavisno od kriminalne politike nacionalnih lidera, očajni i dugoročno opasni jer prerastaju u otvorenu mržnju.
Usred ovih međunacionalnih trvenja, razočaranja i otuđenja, kao u doba Kraljevine Jugoslavije, pojavljuju se u BiH ideje o potrebi stvaranja jedne nacije različitih religija, kao i formiranje građanske države umjesto ovog tronacionalnog iživljavanja.
Iako su ove ideje potencijalno dobro rješenje za mir i sreću u BiH, one bi mogle uspjeti samo ukoliko budemo racionalni, realni, širokogrudi i strpljivi, ukoliko u godinama koje dolaze pokažemo i dokažemo da poštujemo drugoga, ukoliko u njemu iskreno osjetimo i vidimo brata a ne neprijatelja, ukoliko istinski vjerujemo u zajedničku budućnost kao rezultat zajedničkog dogovora a ne pojedinačnih želja.
Za sve treba vremena, mudrih ljudi i dobrih namjera. Ako proces krene u nedoba, pogrešno i neiskreno, neće sigurno daleko dogurati.
Nije mudro u trenucima kad potpuno različito mislimo hvaliti se i dokazivati da smo svi isti. Ideal je stvoriti društvo u kome ćemo svi biti i ostati različiti, ali isto misliti o budućnosti Bosne i Hercegovine.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Mat Ukrajini u dva poteza
- B-H izbori: dobili smo što smo tražili i zaslužili
- Nacija i antinacija kao profesija i veliki biznis
- Ilijada i Travnička hronika u Sarajevu
- U vezi Rezolucije Bundestaga o BiH: jedno moje ”hm”
- BiH je zemlja koja mnogo sanja, a živi nepodnošljivu javu
- Zašto je Charles de Gaulle i dalje opasan i nepoželjan?
- Dok teško ranjena Ukrajina krvari, u BiH najteže tek dolazi
- Kulturu sjećanja pretvorili smo u poziv na osvetu
- Rješenje je dogovor Rusije i Ukrajine bez stranog uplitanja
