To što se prošli tjedan, povrh sveprisutne pandemijske krize, dogodilo u Petrinji, Sisku, Glini i okolnim selima nas je duboko potreslo. Prve reakcije humanitarnog angažmana i općeljudske solidarnosti zadivljuju.
S druge strane nas s razlogom može zabrinuti naša emotivno motivirana empatija kratkotrajne pozornosti u situacijama koje traže sustavna rješenja i dugotrajni transformativni angažman.
Ne želim biti pesimist, ali moglo bi se predvidjeti da će već za koji tjedan kada kamere krenu drugdje, a rezerve presuše, na Banovini opet biti onih koji gladuju i smrzavaju se.
Stoga je nužno i u toj konkretnoj situaciji fokusirano primijeniti poznato načelo UN-ove Agende 2030 kako treba u skladu s nacionalnim i inim kapacitetima učiniti sve da ”nitko ne bude ostavljen po strani” (leaving no one behind).
Sociolozi i futurolozi se još od starog demografskog katastrofičara Malthusa naovamo, a posebice intenzivno posljednjih pedesetak godina, bave izazovno-intrigantnim pitanjem ”Kako preživjeti budućnost?” U svijetu raste svijest da čovječanstvu budućnost nije zajamčena.
Sveobuhvatna Agenda 2030 te njezina dosljedna provedba od prvorazrednog su značaja za cjelokupnu međunarodnu zajednicu jer ona svoje težište stavlja na ljude, planet, prosperitet, mir i partnerstvo.
Radi se o ključnom dokumentu kojim su Ujedinjeni narodi programatski i smjerodavno definirali tematiku održivog razvoja do 2030. godine, a koji je formalno usvojen u listopadu 2015. kao posebna rezolucija Opće skupštine UN-a.
Sociolozi i futurolozi se još od starog demografskog katastrofičara Malthusa naovamo, a posebice intenzivno posljednjih pedesetak godina, bave izazovno-intrigantnim pitanjem ”Kako preživjeti budućnost?” U svijetu raste svijest da čovječanstvu budućnost nije zajamčena
Glavnu okosnicu razvojne agende predstavlja 17 ciljeva održivog razvoja (Sustainable Development Goals – SDG) detaljno razrađenih u 169 srodnih te međusobno usko povezanih pod-ciljeva. Riječ je o ključnoj platformi rješavanja najvažnijih izazova današnjice u njihovoj međusobno povezanoj gospodarskoj, socijalnoj, okolišnoj i političko-sigurnosnoj dimenziji.
Agendi 2030 je kao kamen temeljac prethodila Milenijska rezolucija UN-a koju su Ujedinjeni narodi donijeli 2000. godine, ususret novom mileniju. O dalekosežnosti i značaju tog dokumenta u kontekstu globalizacije sam pisao na nekoliko mjesta i predavao na postdiplomskim i interdisciplinarnim seminarima i konferencijama na svim kontinentima.
Stoga ovdje neću ponavljati elemente i poveznice Milenijske rezolucije nego samo natuknuti njegove temeljne vrijednosti. To su:
– sloboda čovjeka i pravo na njegovo dostojanstvo,
– ravnopravnost svih naroda u ljudskim pravima i pravu na napredak,
– solidarna odgovornost prema globalnim izazovima,
– tolerancija i međusobno poštovanje uvažavajući raznolikost vjerovanja, kultura i jezika,
– poštivanje prirode i obazrivost prema svim živim bićima i prirodnim resursima,
– podijeljena odnosno zajednička odgovornost prema svjetskom gospodarstvu, društvenom napretku i prijetnjama miru i sigurnosti.
Za razumijevanje naše ključne riječi ”održivost” treba pogledati dva leksikografska značenja glagola ”održati”: ”sačuvati da ostane cjelovito i da postoji”, odnosno ”očuvati od narušavanja”.
”Održivost” se ipak od 1980-ih najčešće pojavljuje u definiciji održivosti i održivog razvoja koju je donijela Brundtlandska komisija UN-a: ”održivi razvoj je razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjosti bez ugrožavanja mogućnosti budućih generacija da zadovolji vlastite potrebe”.
To uključuje pomirbu i komplementarnost ”triju stupova” održivosti: socijalnih, ekonomskih i okolišnih potreba.
Ima ozbiljnih stručnjaka koji tvrde da postoji tehnologija čijom bi se racionalnom primjenom moglo te probleme sadašnjice i izazove budućnosti rješavati na odgovorniji način, samo kada bi to dopustili kratkotrajno uvjetovani mehanizmi koji proizlaze iz sebične naravi i protuprirodne simbioze demokracije i kapitalizma.
Goruće je pitanje, dakle, kako ispraviti taj sistemski defekt nazovi-demokracije i navodno uspješnog kapitalizma?
Ne želim biti pesimist, ali moglo bi se predvidjeti da će već za koji tjedan kada kamere krenu drugdje, a rezerve presuše, na Banovini opet biti onih koji gladuju i smrzavaju se
U traganju za (neteološkim, ali stoga etičkim) ”spasonosnim scenarijima” za budućnost ugrožene ljudske rase na ovoj ranjivoj planeti naišao sam na vrlo poticajna razmišljanja glasovitog norveškog intelektualca Joergena Randersa.
Radi se o njegovoj knjizi, 2052: A Global Forecast for the Next Forty Years, globalnih predviđanja za sljedeća (sada već nešto manje od) četiri desetljeća. Knjiga je pisana kao izvješće za razvikani Rimski klub, a prigodom četrdesete obljetnice ”Granica rasta” te stoga i kao projekcija za isto nadolazeće razdoblje.
Randers je bio otpočetka uključen u rad Rimskog kluba koji je 1968. godine osnovan kao neovisan međunarodni think-tank s glavnim zadatkom da brižljivim proučavanjem megatrendova sadašnjosti pronalazi putokaze za održivu budućnost.
Randers je bio jedan od mlađih suautora kultne knjige ”Granice rasta” (prodane u više od 30 milijuna primjeraka) koja je ranih sedamdesetih godina poprilično uzdrmala svijet uvjerljivim simulacijama posljedica poimanja i prakse neograničenog ekonomskog rasta.
Upozoravajući zaključci ovoga štiva – koje bismo mogli prozvati i ”Ograničeni rast” – pokrenuli su mnoge burne interdisciplinarne rasprave o održivosti života koji poznajemo i stilu života kakav želimo.
Knjiga je naišla na oštre kritike mnogih apologeta kapitalizma na Zapadu jer je osim razbijanja mita o neograničenom ekonomskom rastu, razotkrila globalne nepravde i sebičnost onih koji uništavaju svjetski ekosustav bezobzirnom eksploatacijom prirodnih bogatstava siromašnog svijeta.
”Granice rasta” su sustavno proučile suodnose sljedećih, za održivi život čovječanstva ključnih varijabli: raspoloživost privrednih resursa, poljoprivrednu proizvodnju, zaštitu okoliša i kontrolu nataliteta. Na temelju rezultata te studije autori dolaze do dotle najkompleksnijeg i znanstveno najutemeljenijeg predviđanja budućnosti.
Upozorenja ”Granica rasta” probudila su i pokrenula mnoge druge globalne inicijative te na agendu UN-a stavile ozbiljna pitanja ugroženosti ekosustava i preživljavanja ljudske rase.
Ta knjiga i njezina subsekventna izdanja kao i nekoliko sljedećih studija Rimskog kluba, UN-a i drugih označavaju ozbiljan početak globalnog prilagođavanja čovječanstva ograničenjima našeg planeta.
One nas istovremeno uvode i u fascinantno područje sukoba stručnjaka koje karakterizira ekologistički pesimizam s onima koji se rukovode tehnologističkim optimizmom. No o tome ćemo nešto opširnije drugom zgodom.
Popularizaciji koncepta održivog razvoja i podizanju ekološke svijesti javnosti značajno je pridonio i bivši potpredsjednik SAD-a Al Gore svojom uspješnicom ”Zemlja u ravnoteži” (1992.). Gore je izrazio zabrinutost nad činjenicom da sve više ljudi gubi vjeru u budućnost, pa se stoga mnogi ponašaju neodgovorno držeći da umjesto brige za dvojbenu budućnost ima više smisla zadovoljavati trenutačne potrebe i rješavati kratkoročne probleme.
Suvremena konzumeristička kultura potvrđuje takve površne stavove.
Vratimo se prognozama Joergena Randersa koji je pri izradi najnovije studije surađivao s tridesetak istaknutih područnih stručnjaka.
Nažalost, usprkos nekom napretku, 2052. godine tri milijarde ljudi i dalje će živjeti u siromaštvu, a neki dijelovi svijeta naći će se na rubu ekološke propasti
Oni drže da se prilagođavanja primjenjuju presporo i neravnomjerno te da zato slijedi neizbježno zatopljavanje i porast temperatura u navedenom razdoblju od četrdeset godina za 2 Celzijeva stupnja. Rast svjetske populacije usporit će se zbog urbanizacije i pada plodnosti te će se nakon rekordnih 8,1 milijardi 2042. godine početi smanjivati broj stanovnika Zemlje.
Što se gospodarstva tiče, Randers predviđa da će danas dominantne zapadne ekonomije stagnirati, posebice SAD-a, dok će najviše napredovati Kina, Brazil, Rusija, Indija i Južna Afrika, a globalni BDP rast će sporije od očekivanog zbog pada produktivnosti u razvijenim zemljama.
Nažalost, usprkos nekom napretku, 2052. godine tri milijarde ljudi i dalje će živjeti u siromaštvu, a neki dijelovi svijeta naći će se na rubu ekološke propasti.
U ovom kontekstu svakako treba preporučiti i najsveobuhvatniji dokument UN-a o pitanjima zajedničke budućnosti čovječanstva, Our Common Future.
Njegovu definiciju održiva razvoja valja zapamtiti: ”Koncept razvoja koji zadovoljava potrebe sadašnje generacije, a da istodobno ne ugrožava mogućnost budućih generacija da zadovolje svoje potrebe”.
Zaključit ću upozoravajućim citatom akademika Ive Šlausa, jedinog građanina Hrvatske koji je član Rimskog kluba:
”Moramo smanjiti potrošnju prirodnih resursa i poraditi na jednakosti. I to pod hitno. U suprotnom, ljudskoj vrsti i našem planetu ne piše se dobro. Sve ozbiljne studije pokazuju da dolazimo do granica izdržljivosti planeta, iz dana u dan svjedočimo pomoru raznih životinjskih vrsta, a činjenica da sve manje ljudi ima sve više novca jednostavno nije održiva. Ili ćemo promijeniti svijet ili nas neće biti, i to uskoro”.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Hans Küng, najčitaniji i najutjecajniji teolog današnjice
- Isusov Uskrs i kraj povijesti
- Corneliu Constantineanu (1967-2021): Otišao je velikan
- Od Germana preko Pavla i Irineja do Porfirija
- Preživio je avionsku nesreću
- Sveta braća Ćiril i Metodije – spona Istoka i Zapada
- Antisemitizam raste i mnogi se Židovi opet osjećaju ugroženi
- Trumpa treba zauvijek eliminirati iz političkog prostora
- Isusovo rođenje se događa na rubu društvene zajednice
- Industrija kičastog adventa isključuje duhovnu poruku došašća
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.