Svjetlana Hribar
U Zagrebu je, u 78. godini, umrla Bosiljka Perić Kempf (1945.-2022.) – muzikologinja, povjesničarka glazbe i publicistica, koja se svojim djelovanjem plasirala u sam vrh hrvatske muzičke kritike i glazbene publicistike.
Bila je poznata kao kritičarka oštra pera i riječi, što je ostala do samog kraja života. Nije podlijegala utjecajima, držala se visokih kriterija utemeljenih na odličnoj naobrazbi – diplomirala je glasovir u klasi prof. Svetislava Stančića i povijest glazbe u klasi prof. Josipa Andreisa na Muzičkoj akademiji te apsolvirala francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Javnost je počela sustavno pratiti njen rad kad je postala urednica u redakciji za ozbiljnu glazbu Radio Zagreba (1977. godine), a kao glazbena kritičarka surađivala je i s dnevnim listovima i časopisima za kulturu – Vjesnik, Muzička kultura, Oko, Tjednik, Vijenac, Delo, Razgledi, mariborska Večer, uz što je publicirala niz svojih muzikoloških radova u raznim stručnim časopisima i zbornicima.
Od 1996. godine prelazi u slobodnu novinarsku profesiju, postaje stalna suradnica Novog lista u Rijeci, a djeluje i kao neovisni glazbeni producent i publicist.
Objavila je monografiju o pijanistici Zvjezdani Bašić, o fagotistu Rudolfu Klepaču, ”O glazbi” s redateljem Zvonimirom Berkovićem, o skladatelju Ivi Malecu, uz dvije knjige – zbirku glazbenih kritika i polemika ”Lice i naličje” te velikih intervjua ”Susreti i razgovori”.
Bosiljku Perić Kempf upoznala sam sedamdesetih godina na Glazbenim večerima u zadarskom Donatu. Bilo je to vrijeme kada se nakon koncerata ostajalo razgovarati o muzici koju smo slušali, o interpretaciji, tehnici… Nisu to bili formalni razgovori – sjećam se da smo dugo u noć ostajali pričati, sjedeći na suncem zagrijanom kamenju oko svetog Donata…
Imponirao mi je njen čvrst stav koji sam i sama dijelila, voljela sam slušati utemeljene primjedbe ili pohvale, učiti iz njena bogatog znanja ne samo o glazbi, već i filozofiji, književnosti… Okupljali smo se nakon svih koncerata i tako je bilo godinama.
Bosiljka Perić Kempf imala je svoju emisiju na Radio Zagrebu, njeni su se osvrti na koncerte čekali kao najozbiljniji sud o glazbenim događanjima u Hrvatskoj, a ona je tom poslu pristupala ne samo pedantno već i krajnje odgovorno. I beskompromisno.
Na braniku čujnosti klasične glazbe na radio valovima diljem Hrvatske, Bosiljka Perić Kempf pokrenula je, 1996. u Zagrebu, glazbenu tribinu pod naslovom ”Kome smeta klasična glazba na Hrvatskom radiju?”, okupivši istaknute intelektualce i glazbenike, koji su se zalagali za opstanak Trećeg programa, kojem je bila namijenjena čujnost tek na području Zagreba.
Na valovima ovog programa trebale su zaživjeti lokalne radio stanice, što je Bosiljka Perić Kempf smatrala nonsensom, smatrajući izjavu svog direktora da ”izvan Zagreba ionako nitko ne sluša klasičnu glazbu i njene radio programe” – uvredljivim za ostatak Hrvatske.
Njena tribina dobila je primjeren medijski odjek, a Bosiljka Perić Kempf – otkaz! Obrazloženje je bilo da ne dolazi redovito na posao.
Tko imalo poznaje novinarsku profesiju, zna da bez ”terenskog rada” nema ni pisanja ni govornih odnosno televizijskih emisija. Svaki novinar dio svog radnog vremena provodi u razgovorima ili na događanjima izvan redakcije ili studija, u pripremama za taj zahtjevan i odgovoran posao, što je sve dio njegovog radnog dana. I što je više takvog iskustva, njegovo je mišljenje relevantnije.
Radni spor s Radio Zagrebom, koji je pokrenula nakon otkaza 1996. godine, imao je za nju pozitivan ishod, ali se Bosiljka Perić Kempf nije vratila na Hrvatski radio, već je ostala u slobodnoj profesiji gdje je plivala nesputano, kao riba u vodi!
Rekla bih da su naredne godine bile najbolje u njenoj karijeri, jer je uz kritičke osvrte i niz izvrsnih intervjua, započela svoj producentski rad na nosačima zvuka i publicističku djelatnost, pišući monografije kojima je zadužila ne samo umjetnike o kojima je bila riječ, već cjelokupnu hrvatsku glazbenu javnost i njene poklonike.
Oslonac, nakon gubitka stalnog posla na Hrvatskom radiju, našla je u riječkom Novom listu, gdje je i ranije objavljivala kritike, ali je u tom za nju teškom trenutku postala i stalnom suradnicom, s redovitim prihodom, što nije bilo nevažno u godinama pravne bitke zbog neopravdanog otkaza.
Koliko god je njen rad bio važan tadašnjem Novom listu, koji je imao najbolji kulturni prilog u hrvatskim dnevnim novinama – Mediteran – bilo je važno i Bosiljki Perić Kempf, jer je dobila prostor za objavu svake teme koju je smatrala važnom i potrebnom za eksplikaciju.
Samostalno je birala koncerte i operne predstave o kojima će pisati u zemlji i inozemstvu, pratila je glazbenu scenu u Hrvatskoj, ali i Sloveniji, Mađarskoj, Francuskoj, Belgiji, a birala je i sugovornike za svoje velike i zanimljive intervjue, koji su bili zaista jedinstveni po važnosti u informiranju zainteresirane čitateljske populacije Novog lista.
Bosiljka Perić Kempf bila je supruga akademika Davorina Kempfa, omiljenog profesora zagrebačke Muzičke akademije – skladatelja, muzikologa i glazbenog pedagoga, erudita širokog interesa za umjetnost i glazbu koju je – kako je sam isticala – ”nastojao što više upoznati”. U tom nastojanju, kako je skromno govorio, izgradio je izuzetan skladateljski i muzikološki opus.
Budući da je najprije diplomirao klavir u klasi Stjepana Radića, a potom dirigiranje kod Igora Gjadrova te kompoziciju kod Stjepana Šuleka, ovako široko obrazovanje, neprijeporni talent i fokusiranost na umjetnost, bili su kao stvoreni za intelektualnu simbiozu s kolegicom Bosiljkom Perić Kempf.
Iako su vodili vrlo različite karijere, pri čemu je akademik Davorin Kempf često izbivao na usavršavanjima u Njemačkoj, SAD-u i na doktorskim studijima u Berlinu, a Bosiljka Perić Kempf putovala Europom, oni su bili jedna duša – dvoje iznimnih intelektualaca koji se možda i nisu najbolje uklapali u današnji svijet.
Jer, ma koliko bili karakterno različiti – ona ekstrovertirana u izrazu, nije se libila zapodjenuti oštre polemike braneći svoj stav i čuvajući glazbenu umjetnost (bez obzira na to radilo se o scenskim ili koncertnim događanjima), a on tih i povučen u svoj svijet skladanja, čitanja i pisanja – oni su funkcionirali na valu emocije, oviseći jedno o drugom više nego se to moglo izvana vidjeti.
I pretpostaviti.
Živjeli su malo izvan centra Zagreba, u kući s vrtom, na rubu šume. Nekada je zona Mlinova bila periferija, danas više nije. Ali je život Kempfovih bio uvijek pomalo ekscentričan. Oni su, naprosto, bili sami sebi dovoljni, podržavali su se međusobno, a ostajali neovisni.
Prvi veliki udar bio je njena bolest, koju je uspješno premostila uz silnu disciplinu i vjeru da ona to može. Iako fizički slabija, Bosiljka Perić Kempf nastavila je raditi istim intenzitetom na svojim projektima.
Osobno mislim da je podrška njenog supruga u vremenu bolesti, bila ključna za tu vjeru koju je gajila i snagu kojom se nosila s bolešću. A kad je on u siječnju ove godine tako neočekivano umro od korone, ona se slomila… Od nevjerice do odustajanja – kratak je put…
Nakon vijesti o smrti Bosiljke Perić Kempf, nepunu godinu nakon smrti Davorina Kempfa, Seadeta Midžić je napisala: ”Tragično usamljeničko utihnuće jednog netipičnog glazbenog dueta”.
I to jest sukus njihovih odlazaka: bili su duet, bili su netipični, a u tome toliko važni, da će to tek neke nove generacije u cijelosti shvatiti.
R.I.P. Bosiljka
Vijest o smrti Bosiljke Perić Kempf objavila je u četvrtak, 29. prosinca, facebook stranica emisije Putovi hrvatske glazbe Trećeg programa Hrvatskog radija, a onda i portal glazba.hr.
I toga dana gotovo nitko više (osim na portalu Glasa Istre nisam tu vijest nigdje mogla naći).
Ni HRT, ni Hrvatsko muzikološko društvo kojeg je bila član, ni Hrvatsko novinarsko društvo.
Otišla je onako kako je živjela – samosvojno i sa stavom. A to se u našem društvu, na službenim mjestima, nikada nije bogznakako cijenilo.
Bosiljka Perić Kempf to nije ni očekivala.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ekrani su oružje jednako razorno kao i ono vatreno
- Jagoda Buić je voljela život do posljednjeg daha
- Kad smo prestali biti ljudi?
- Odlazak čuvarice britanske tradicije
- Nema više sigurnosti – opustite se u glazbi
- Čak i za lijek u Hrvatskoj moraš imati vezu!
- Rijeka je premali grad da bi olako gubila svoje vrijednosti
- Zatvorili smo se i otuđili, zalijenili i izgubili motivaciju
- I ne radi se samo o prekidu trudnoće!
- O knjizi Mire Furlan: kratak je put od obožavanja do mržnje
