novinarstvo s potpisom
Svjetlana Hribar
Upravo čitate meni najdraži tekst koji sam napisala posljednjih godinu dana!
U vremenu kada su vijesti o opasnom virusu zasjenile kriminal i nepodopštine hrvatskih političara, kada su iz medija potpuno iščezle vijesti o izbjeglicama koje s istoka ”nadiru” preko hrvatskih granica, a iznad svega nas je potpuno prenerazio potres što je pogodio Zagreb i okolicu, dakle u takvom vremenu pisati o uspjehu i nagradama – pravi je privilegij. [Read more…]
Svjetlana Hribar
Na sahrani Miljenka Smoje, pričaju Viktor, Boris i Predrag, što bi voljeli da o njima, jednog dana kada umru, govore nad odrom. [Read more…]
Svjetlana Hribar
Dugo najavljivani početak riječke EPK godine održan na gatovima, rivi i lukobranu – usprkos kiši i opstrukcijama na društvenim mrežama (i šire!) – pokazao se kao pravi tulum, dostojan grada koji nosi titulu kulturne prijestolnice Europe.
Opera industriale čiju glazbu potpisuje riječki autorski dvojac Josip Maršić i Zoran Medved (JMZM), a čije je glazbene zamisli orkestrirao te izvedbom dirigirao Frano Đurović, u režiji Dalibora Matanića prometnula se u kompleksno, dobro promišljeno i gotovo perfektno ostvareno događanje u kojem je Rijeka predstavila svoje najljepše lice.
Veza koju je s gradom uspostavio Dalibor Matanić odabirući Rijeku za snimanje svoje, sad već možemo reći, kultne serije “Novine”, rezultirala je njegovim angažmanom na pojedinim fazama pripreme za Europsku prijestolnicu kulture.
I ako je oko najavnog spota za Rijeku EPK 2020 u Matanićevoj režiji bilo disonantnih tonova, koji su na površinu izbacili malograđansko jamranje kako su nama “uvijek bolji oni koji nisu odavde” i kako “ništa u Matanićevom spotu nije riječko”, većina će se danas složiti da je poznavanje gradskih lokacija i umjetničko oko Dalibora Matanića – kao i fini osjećaj za stvaranje priče o gradu koji svoju prosperitetnu prošlost duguje luci i industriji koje više nema – podigao temperaturu na izvođačkom podiju kao i na rivi, gatovima i lukobranu gusto natiskanima publikom.
Matanić se oslonio na umjetničke snage koje poznaje i cijeni. Zoran Prodanović Prlja, frontmen riječke grupe LET3, odavno se okušao u glumačkim vodama, privlačeći pažnju sonornim glasom i sjajnom dikcijom. On je, naprosto, performer koji razumije ono što govori, snažan je i utjecajan, ima profesionalni osjećaj za mjeru, tako da je i ovo događanje vodio sugestivno, kao osobnu misiju!
Šteta što je tehnika povremeno zakazivala, pa nismo čuli sve detalje Prljine povijesne šetnje Rijekom (pripišimo to kiši!), ali unatoč revijskom nabrajanju riječkih značajki i “beznačajki” (koje su našle svoje mjesto u ovako estradnom pregledu), shvatili smo koliko je grad nekad bio – ono što danas nije…
Na prvom mjestu, Rijeka više nije “industriale”, a to znači nezaposlenost, očaj, bunt… Iskazan u glazbi, koja je iz protesta postepeno prerasla u pravu zvučnu pobunu, okrunjenu antifašističkom pjesmom “Bella ciao!”, koju su pjevali zbor Jeka Primorja i stotinjak sudionika na bini zajedno s publikom!
Finale, u kojem su s vrha robne kuće Ri sudjelovali bubnjari, a sa središnje bine niz gitarista i zborovi, kao da je bio odgovor onom permanentnom rovarenju pojedinih struja, koje bi Rijeku htjele prikazati – ugroženom antifašizmom.
Spomenimo kako je desetak dana pred otvaranje EPK Rijeka 2020, izgorio Kožarićev stog sijena, kako je najava zvijezde na riječkom neboderu zapalila društvene mreže (bez ikakvog zanimanja za ideju i mogući suvisli dijalog s autorom), a kao vrhunac – devastiran je jedan od panoa na Korzu, gdje je postavljena izložba o Rijeci kroz vrijeme, točnije posljednjih stotinjak godina.
Na sedam panoa, ta izložba prikazuje zastave država koje su se u promijenile u ovom gradu. I, pogađate, na društvenim mrežama podigla se bura protiv isticanja jugoslavenske zastave s crvenom zvijezdom, javila se i HVIDRA, i pojedinci i braniteljske udruge koje su baš ovaj pano smatrali provokacijom, a da nitko ni riječju nije spomenuo kako je Rijeka bila pod talijanskom i njemačkom okupacijom, čije su zastave također bile prikazane na panoima.
Svastika ne smeta, ali zvijezda…!
I toj mitomaniji Matanić je doskočio sjajnim odabirom finskog muškog zbora vikača, koji je – izveo himne spomenutih sedam država što čine riječku prošlost!
Ali kako to rade spomenuti Finci, Mieskuoro Huutajat?
Izvikivanjem, netko će reći pogrdnim deranjem, grupnim recitiranjem! Pa je tako isti tretman dobila njemačka, jugoslavenska kao i hrvatska himna! Matanićevoj operi industriale svetinja su jedino radnici. A oni su, kao što smo vidjeli, mrtvi!
Kako je to izgledalo dok su bili živi, dok je Rijeka bila “industriale”, vidjeli smo na početku, kada je Prlja započeo prvi varni rez, na koji su se nadovezali svojim varnicama rezači na raznim visinama goleme dizalice postavljene uz binu.
Slapovi varnica bili su uzbudljiviji od bilo kojeg vatrometa, a zvukovi industrije koje su stvarali brusilice, bušilice, varilice i ini bučni alati, izmiješani sa zvukom puhača i gudača, bili su zvučna kulisa jednoj uzbuđujućoj slici, upotpunjenoj zvonjavom tri tisuće zvonaca koje su podijeljene publici.
A onda je ta kakofonija, u finalu zaključena najglasnijim zvonima koje ovaj kraj poznaje – povorkom pet stotina zvončara, koji odvajkada protjeruju zle duhove, ali i zimu, a zazivaju proljeće!
Ova šarena povorka koja uzbuđuje svojim pomalo lascivnim ponašanjem ali i dobrim raspoloženjem, stopila se s publikom. Ne sjećam se kada je grad bio u toj mjeri nabijen dobrim vibracijama i nabrijan emocijama.
U poslijepodnevnim satima, u riječkom kazalištu, održano je protokolarno otvaranje Rijeka EPK 2020, na kojem je bilo zamijećeno odsustvo predsjednice i premijera.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Svjetlana Hribar
Sedamdeset i pet godina od zatvaranja koncentracionog logora Auschwitz-Birkenau obilježeno je ove godine na Dan sjećanja na Holokaust, velikim skupom svjetskih državnika i šačicom preživjelih logoraša. [Read more…]
Svjetlana Hribar
Rijeka je grad bez kompleksa!
Kako drugačije protumačiti u najmanju ruku razbarušeno stanje u gradu koji – uz raskopanu glavnu prometnicu i sasvim neizvjestan rok završetka radova na muzejskom kompleksu – odbrojava sitno do titule Europske prijestolnice kulture?! [Read more…]
Svjetlana Hribar
Četvrt stoljeća nakon rata u kojem se na najgori način raspala Jugoslavija, na prostoru bivše države ne prestaje potpirivanje mržnje i nesnošljivosti. I dok mediji i političke struje ne propuštaju nijednu priliku da nas podsjete ”što su nam oni drugi radili”, neki ljudi na ovim istim prostorima, već dvadeset godina liječe ratne rane knjigom koja govori kako u zlu vremenu ima i bilo je – dobrih ljudi! [Read more…]
Svjetlana Hribar
Iako je ovih dana u New York Timesu objavljena reportaža koja glorificira Rijeku kao lučki grad i buduću Europsku prijestolnicu kulture, kao stanovnica Rijeke ne uživam toliko u detaljima koje američki novinar nabraja.
Bolje od ikoga tko svrati u grad na dva-tri dana poznajem Rijeku i bila bih zaista nepravedna da ne priznam koliko lijepih fasada ima ovaj grad, koliko divnih ulica kojima, u pojedinim dijelovima dana, sunce i sjene stvaraju prizore začudne ljepote; kako ne zapaziti atmosferu nekih kvartova, a kako ne pomisliti da je ovaj grad nekad bio prijestolnica industrije. I to daleko, daleko prije nas!
Svi važni objekti izgrađeni su ranijih stoljeća, a luka i čitava industrijska zona – koja je nekada bila na prilazima gradu, a sad je gotovo u središtu – ostavljena je da propadne. Tako će očito biti i dalje, unatoč činjenici što će Rijeka u 2020-oj postati Europska prijestolnica kulture (EPK).
Žao mi je što je to tako, upravo zato jer znam što su neki drugi gradovi napravili povodom te titule, posebno kako su iskoristili svoje industrijske komplekse.
Moje najranije sjećanje na tu temu seže u devedesete, kada je Solun bio EPK, a otvorenje manifestacije režirao slovenski redatelj Tomaž Pandur.
Na vijesti koje su pristizale iz Soluna gledali smo kao na rijetku privilegiju, a kad sam te godine, s predstavom ”Fedra” Ivice Buljana i LET-a3, u produkciji Teatra &td, posjetila Solun, imala sam priliku vidjeti što je taj grad napravio, posebno od jednog kvarta koji je nevjerojatno podsjećao na Vodovodnu ulicu u Rijeci.
I tamo je bila riječ o manjim industrijskim objektima uz rijeku i o mlinovima koji su izgubili svrhu postojanja. U nekadašnjim pogonima nastale su manje koncertne dvorane, jazz klubovi, slikarski ateljei, restorani, pivnice, kafići… Kvart je bio živ i prepun mladih ljudi koji su se okupljali svake večeri.
Tada sam pomislila kako bi takva titula mogla u potpunosti promijeniti budućnost grada kao što je Rijeka i pretvoriti ga u destinaciju kulturnog turizma, grad u koji bi se – upravo zbog specifičnog položaja na stjecištu morskih i drugih puteva – slijevala Europa!
Razmišljala sam o prenamjeni Vodovodne ulice, koja je u središtu grada, a opet sklonjena od svega, kao idealnog mjesta za jednu tihu, ali atraktivnu boemsku četvrt s prelijepom industrijskom arhitekturom, u kojoj bi se našlo postora i za komorne koncerte, za manje kazališne dvorane, za klubove književnika, slikara, za jazzere, glumce, plesače i muzičare… Ali i za ponudu pića, ne skupu, posebnu ponudu autohtonih jela, za kutke koji će privlačiti ljude i oživjeti destinaciju.
Kada je živnula Hartera s druge strane Rječine, mislila sam: Sad je taj trenutak! Krenut će prenamjena, počet će se raditi projekti u koje će investirati EU! Ali – osim nekoliko izvrsno posjećenih koncerata, festivalskih predstava te izložbi – ništa se značajno nije dogodilo!
Posebno mi je bila atraktivna pomisao na Industrijsku ulicu, koja se nastavlja na kompleks lučkih skladišta i mogla bi dobiti sasvim drugačije sadržaje upravo zbog veličine prostora koji su tamo bili u fazi napuštanja…
Mislila sam na to pogotovo kad se razvila polemika srušiti ili ne lučka skladišta, investirati ili ne u lansirnu rampu torpeda, obnoviti i staviti u neku funkciju remizu u Industrijskoj ulici, iskoristiti hale bivših tvornica koje su sve – kao i prekrasna lučka skladišta – prvi red do mora, dakle na ekskluzivnoj lokaciji, a opet dovoljno daleko od grada, na idealnoj poziciji za održavanje velikih i glasnih koncerata, za dovođenje bendova na svjetskim turnejama na čije bi se koncerte – s obzirom na dva aerodroma u blizini i turističku Liburniju – dolazilo sa svih strana svijeta…
Ponesena znatiželjom, jer sam te prostore – od Luke do brodogradilišta ”3. maj” – vidjela samo s morske strane kad sam putničkim brodom znala dolaziti u Rijeku, jednog sam dana potpuno samouvjereno zapičila kolima prema rampi na Žabici i lučkim skladištima. Videći moju čvrstu namjeru i znak PRESS, portir je podigao rampu i krenuo prema kolima, a ja sam pritisnula papučicu gasa i začas mu više nisam bila u vidokrugu!
Vrlo brzo našla sam se u potpuno novom svijetu, u ozračju visokih, napuštenih zgrada, samostalnih ili povezanih mostovima industrijske arhitekture, a ispred njih – more…
Pomislila sam: Ovo je poput dokova New Yorka! Tu bi se mogli i filmovi snimati!
Nisam smatrala da bi takvoj prenamjeni trebala biti zapreka to što različiti objekti nisu bili u vlasništvu grada! Marseilles, Torino, Berlin, London, Liverpool i mnogi drugi koji su investicijom upravo u industrijske ili lučke lokacije dali potpuno nove sadržaje svojim atraktivnim lokacijama sigurno nisu bili u posjedu svih tih kvartova, ali su se izborili za to da ih prenamijene i urede!A mi smo – nakon brojnih pokušaja i projekata – nakon gotovo trideset godina od propasti riječke industrije dočekali da se na lokaciji ”Benčić” – konačno počne kopati!
Naravno da je Muzejski kvart, po uzoru na onaj u Beču (koji je niknuo u rekordnom roku i premjestio fokus kulture u novi centar grada), najvažnija riječka investicija posljednjih desetljeća! I naravno da je dragocjen i nimalo za omalovažavanje!
Ali sve drugo – a toga je daleko više – prepušteno je propadanju!
Jedna od najljepših gradskih zgrada, a kažu i prva u Europi koja je građena armiranim betonom – zgrada Teatra Fenice – zjapi prazna, razbijenih stakala, u nju ulazi kiša i uskoro će se početi urušavati.
Ta zgrada, koja je u konačnici bila samo kino-dvorana, a ima i podrumski prostor koji je bio nekad najpopularniji noćni bar u gradu, idealna je za različite namjene – od kazališnih do koncertnih – ali je potpuno zapuštena i devastirana.
Je li opravdanje za ovaj grad što ona ima vlasnika. Koji, dakako, ne haje za svoje vlasništvo?
Europski gradovi svojim zakonima oduzimaju vlasništvo onima koji se za njega ne brinu! Oduzimaju prostore koji nagrđuju grad i u njima realiziraju projekte koji gradovima daju sadržaje!
Nema šanse da će s jedne stambene zgrade u središtu Trsta padati fasada ili da će se raspadati vrata i prozori. Vlasnici stanova dužni ste se brinuti i o vanjskim dijelovima zgrade, kao i o krovištu!
Ali to su uređena društva o kojima mi možemo samo sanjati!
Ona riječka gradska uprava koja stavi u funkciju industrijsku arhitekturu ući će u povijest grada poput Adamića i Ciotte!
Ali ono što je bitnije od priznanja je da će ta garnitura pokrenuti industriju zapošljavanja u Rijeci, što je posljednjih godina najdublja gradska rana.
Bez zapošljavanja Rijeka će tonuti i dalje. I neće ju spasiti nikakva titula Europske prijestolnice kulture, ma koliko se posljednjih godina trudili oko toga.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Svjetlana Hribar
Pišući o Art kinu Croatia, koje je u Rijeci postalo institucija i ozbiljnošću programa zaista kultno filmsko okupljalište, nisam mogla ne spomenuti iznenađenje odsustvom mladih na nekim važnim projekcijama, pogotovo ako su popraćene razgovorima s autorima. [Read more…]
Svjetlana Hribar
Ovog vikenda u Rijeci je okončan šesti STIFF – međunarodni festival studentskog filma. Uz trodnevnu radionicu razvoja scenarija, izložbe, tribine i razgovore nakon projekcija ukupno je prikazano 45 filmova kratkog metra različitih žanrova, koji dolaze iz više od dvadeset država svijeta. [Read more…]
Svjetlana Hribar
Dvije vijesti – sasvim različite u karakteru, ali obje vezane uz (kako bi rekla Elena Ferrante) ”moju genijalnu prijateljicu” – obradovale su me prošlog tjedna. [Read more…]
