Ići ili ne ići u crkvu često je odrednica koju će ”pH vrijednost” pojedini vjernik zadobiti u svome konfesionalnom okruženju. Općenito je prenaglašena ta vrsta relacije nas vjernika.
”Ići u crkvu” vremenom je nažalost progutalo ono ”biti Crkva”. Kvantitet je progutao ne samo kvalitet, već, kad smo već krenuli u rimi, i prosperitet. A najgore od svega, progutao je identitet. Ili ono što bih ja nazvao ”kršćanski salinitet” (”Ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?” Mt 5,13).
Crkva će ili biti zajednica slobodnih ”evo me!”, ili će se strmoglaviti u sabiranje onih kojima se neprestano odnekud govori: ”eto te!”. Puk je u smislu identiteta ”razvlašten”. To se uvijek dogodi ondje gdje je neka druga strana ”povlaštena”.
Društvo u kojem ljudi isključivo ”idu u crkvu”, društvo je ljudi koji su sve manje ”hodeća Crkva” pozvanih i poslanih – ”Eklezija”. Ako se identitet kršćana slijepo mjeri odlaskom u crkvu, onda je nešto gadno promašeno. Sve se manje vjernih, u takvim mjerilima, doista osjeća Crkvom.
Stvorena je masa bez ”mesa”, bez tijela, tek obična silueta satkana od nečega što bih nazvao ”pasivna okupljenost”, koja stoga i nije u stanju osjećati probleme i rješenja Crkve – ne problematizira. Jer što ne stoji pred upitnikom, ne stoji ni u srcu ljudskom. To je dakle na koncu ipak jedna neživa Crkva. Crkva u koju se tek ide, ne mora ići nikamo. Stoji.
To je slijepa i jednosmjerna ulica istovremeno. Jer vjernički život ”obavlja se” u jednome smjeru – u smjeru odlaska u crkvu. Nakon obreda, iz te crkve izlaze ljudi i dalje leđima okrenutim svijetu. Ne izlaze ojačani kršćani (blago svijetu!), nego sudionici obreda.
Prečesto upravo takav oblik ”crkvenosti” mnoge sprečava da budu dobri kršćani. Jer je u takvoj stvarnosti moguće biti dobar ”vjernik”, (vjeran nedjelji), a ujedno biti loš bližnji, društvena kukavica, rigorozni etno-egoist, jednostavno – mlak kršćanin (nevjeran Bogu živom i svakodnevnom).
Crkva prestaje biti zajedništvo vjernih Kristu, a sve više prelazi u zajednicu vjernih isključivo katekizmu. Okupljanje slobodnih u ljubavi odmjenjuje se sabiranjem revnih u klupama. To više nije zajedništvo slobodnih i oduševljenih, već skup onih koji podmiruju proračunato božanstvo.
Plaćanje računa i strah od zateznih kamata. U takvom ”zajedništvu” oni koji se o nečemu i zapitaju, ostaju često bez prostora za razgovor. Udare o zidove pasivnosti. Prestaju ići u crkvu i bivaju automatski označeni kao ne-Crkva. Bivaju izopćeni iz ”zajedništva pasivnosti”. Iza njih ostaje žamor takozvane braće i sestara: ”Kome se ne sviđaju pravila, nek ide!” Kao da je Crkva pravilnik za život, a ne prispodoba milosti.
U klasičnoj ekleziologiji govori se o Crkvi kao onoj koja okuplja (congregans) i onoj koja se okuplja (congregata). Ovaj prvi sloj stoji na neki način hijerarhijski iznad. To je ono što okuplja; sam Bog, evanđelja, sakramenti i ministerij (!), to jest svećenstvo.
Narod je naravno ono drugo. Njemu ne pripadaju ključevi te ”institucije božje – pravnog karaktera”. Kome ne pripadaju ključevi, možemo kazati da je ”isključen”. I upravo je to početni moment gubitka identiteta i nastanak pasiviteta.
Ta Crkva funkcionira sve dok ”crkvenost” biva poduprta geografskim, kulturno-socijalnim ili historijskim tabletama. Kada se te datosti promijene, otkriva se rupa koju nikakvo stvarno identificiranje nije popunjavalo. To se dobro vidi danas – dojučerašnji kršćani postaju majstori ravnodušnosti.
Zapravo su to bili tek ”iđači u crkvu” (bez podrugljivog tona), kojima je oduzeto pravo da se identificiraju s izvorima. Koji su trebali ispunjavati klupe, a ne bivati ”ispunjenima”. Tako se zapravo stvarala Crkva ”ispunjenih” (congregans) i Crkva ”popunjavatelja” (congregata).
Gradeći i šireći takvu Crkvu, smanjivali smo broj stvarnih kršćana; broj onih koji su bili doista živa zajednica – jer ako im se ne sviđa, neka odu…
A Crkva – nisu li to kršćani na putu? Jer kršćani nisu neki koji ”idu u crkvu”, oni su putujuća crkva. Čim ih vidite dvoje-troje kako idu prema vama svijetli kao radosna vijest, zovite ih crkvom – zbirno ime za kršćanina. Ako to ne vidite, onda su to tek bogo-platiše i porezni obveznici – koji tek idu u crkvu – koja nije nitko od njih.
Na koga se, dakle, u društvu misli kada se spomene Crkva? Mora se priznati da se tu najmanje misli na konkretne kršćane, jer oni pred tim pojmom stoje zanijekani.
Stoga i jest lako odbacivati Crkvu u sekularnom društvu te njezine skandale svoditi na jednostavni algoritam – bolje je bez nje; ne treba je ni biti; nemam ili ne želim više ništa s njom imati.
Upravo zato jer se pritom pred očima nema milijune kršćana, manje ili više dobrih ljudi, čiji je nesebični angažman i stav prema drugima važan faktor funkcioniranja društva – nego se pred očima ima nešto – nešto bez svakodnevnog lica tih milijuna ljudi oko nas. Nešto bezlično i ”rastjelovljeno”. Ono što teolog Hans Küng naziva Crkvom in abstracto – naglašavajući da postoji samo Crkva in concreto.
Može se prigovoriti da i među tim konkretnim pukom jesu mnogi koji mogu ili već narušavaju ugled opće Crkve. Kad bi to bila jednaka sablazan kao kad takvo što čini ”apstraktno-klerička Crkva”, puno bi više u Crkvi bilo govora o ortopraksiji, a ne tek ortodoksiji.
Puno bi se više ”težište” identiteta premjestilo na puk. I eto – bilo bi više dobrih kršćana u svijetu, a ne tek ”revnih vjernika” u klupama. U tome je sva razlika. Crkva nije mjesto okupljanja pasivnih vjernika (hoditi u crkvu), nego mjesto odaslanja kršćana u svijet (hodeća Crkva).
Tek se dakle ”hodeća Crkva” može svjesno kretati i prema vani (biti sol svijeta) i prema unutra (okupljati se i osnaživati – ići u crkvu). A krenuti u hod može samo netko čiji korak počiva na nogama slobodnog i svjesnog ”evo me!”.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.