Pokušaj da s teološki obrazovanim prijateljem u Hrvatskoj dotaknem Hansa Künga poučio me je da je taj koncilski teolog i autor velikoga broja knjiga, prevedenih na mnoge jezike, na našim stranama nepoćudno ime. Pisanje da mu je uglavnom multilokvij upitne pravovjernosti; gubitak vremena čitati ga.

Među posljednjima došla mi je na red za čitanje Küngova knjiga ”Jesus”. Pomislih, da ti znalci barem to uzmu čitati, možda bi se malčice pokolebali u svojim (posuđenim) predrasudama o teologu koji ne voli Crkvu i samo može razoriti vjeru katolika.

Slučajno, čitajući njegovu knjigu o Isusu, upravo sam o prošlom Uskrsu došao na poglavlje o Isusovu uskrsnuću. A onda, dva dana nakon Uskrsa, stiže vijest da je Hans Küng umro.

O uskrsnuću – Isusovu kao i onom za sve ljude – pisao je zanosno, u dubokoj vjeri. Tradicionaliste revoltira što Küng govori sasvim novim rječnikom, za 21. stoljeće. Ipak, čitanje knjige ”Jesus” bez predrasuda neizbježno daje dojam da je pisac, pored mnogostrana znanja i spisateljske izvrsnosti, osoba duboke uronjenosti u kršćansku vjeru.

No ima li sav taj ljudski rječnik sa svim predodžbama o posmrtnom životu zaista nekog realnog odnosa s onostranom zbiljom? U pitanju je naime svijet o kojemu nitko živ nema iskustvene spoznaje. Ako postoji ma i tanahna nit poveznica, to se znamenitom teologu Küngu toga dana velikoga prelaska razotkrilo.

U zapadnom, nekoć kršćanskom svijetu fizičke su okrutnosti zbog mišljenja i savjesti stvar sve dublje prošlosti. Suvremena događanja na Bliskom istoku, gdje se za obranu Božje časti još sijeku glave i kamenuju žene, pokazuju kako je na velikim geoprostorima sloboda savjesti pitanje nedogledne budućnosti

(Njegov zemljak Švicarac Karl Barth, znameniti teolog 20. stoljeća, koji je u mnogo knjiga tumačio kršćansko Vjerovanje, malo pred kraj života reče da će, kad dođe na drugi svijet, vidjeti kako je sve sasvim drukčije nego što je on pisao o Bogu i vječnosti.)

Za mene nova slučajnost, u svibnju me je zatekla vijest o smrti drugoga teološkog autora njemačkoga jezika kojega sam upravo čitao. Gerd Lüdemann, protestant, bibličar (laik), sveučilišni profesor u Göttingenu, svojom bezobzirno upornom potragom za povijesnim argumentima u pitanjima Staroga i Novoga zavjeta stekao je u svojoj Crkvi valjda širi krug neprijatelja negoli Küng u svojoj.

Nakon dviju Lüdemannovih knjiga o tome što je u četiri Evanđelja Isus uistinu govorio i činio, a što vjerojatno nije, uzeh knjigu ”Nesveto u Svetome pismu” (Das Unheilige in der Heiligen Schrift. Die andere Seite der Bibel).

Dokazuje kako su knjige koje su u svoje vrijeme religijski glavari odabrali da ih objedine i proglase Svetim pismom ljudsko djelo, od različitih pisaca iz različitih vremena i prilika. Kao takvima, ne može im se pripisivati izravno božansko autorstvo ni nadahnuće, ponajmanje u doslovnom razumijevanju svake riječi. U tome sve je veće suglasje među biblijskim stručnjacima, pa i katoličkima.

Lüdemann niže i analizira brojna ”nesveta” mjesta, prvenstveno u Starom zavjetu, gdje se strahovita nasilja, nepravde i nečovječnosti svake ruke pripisuju Bogu, njegovoj volji i izričitim zapovijedima.

U Novom zavjetu poglavit izvor kršćanskoga nasilja kroz dva tisućljeća on vidi u antijudaizmu. Za takvo tumačenje najviše mu služi kazivanje svih četiriju pisaca Evanđelja o Isusovoj muci. I u tome se s njime slaže niz drugih bibličara i povjesničara.

Antijudaizam iščitava Lüdemann i u onoj Lukinoj rečenici ”Prisili ih da uđu” (compelle intrare; v. moj prošli članak), koja je u Crkvi kroz povijest shvaćena kao izraz Božje volje da se vjera pronosi također ognjem i mačem.

(Tih dviju fatalnih riječi nema u istoj Isusovoj prispodobi u ranije pisanom Matejevu Evanđelju, što svjedoči o umetcima koje su kasniji pisci i prepisivači dopisivali u primljene tekstove, pa su ti već i po tome ”nesveti”.)

”Antijudaizam je bio i jest puzajući otrov u povijesti kršćanstva”, piše Lüdemann. ”Antijudaizam ima također tragične crte, budući da je mnogo toga u njemu zapravo preuzeto od Izraela, da bi se poslije okrenulo protiv Židova… Dio problema je kako može jedan narod odjednom tvrditi da je izabran… Izabranost često izaziva neprijateljstvo kod drugih koji nisu bili izabrani.”

Pokušaj da s teološki obrazovanim prijateljem u Hrvatskoj dotaknem Hansa Künga poučio me je da je taj koncilski teolog i autor velikoga broja knjiga, prevedenih na mnoge jezike, na našim stranama nepoćudno ime. Pisanje da mu je uglavnom multilokvij upitne pravovjernosti; gubitak vremena čitati ga

Kaže da je usvajanjem starozavjetnog poimanja Boga ”de facto uprogramirano nasilje u kršćansku Crkvu: teologija rata Staroga zavjeta preuzeta je kao model”.

Kod začetnika svoje Crkve, Martina Luthera, Lüdemann nalazi krutu netoleranciju. Iz njegovih ”Besjeda za stolom” (Tischereden; zbirka Lutherovih izjava što su ih zapisivali učenici) navodi izjavu:

”Ne valja gubiti vrijeme na heretike, možemo ih osuditi, a da ih ne saslušamo. Pa dok oni umiru na lomači, vjernik iz korijena čupa zloću i pere ruke u krvi biskupa i pape, koji je prerušeni đavao.”

Zatim iz Lutherova ”Velikog katekizma”: ”Ovi članci Vjerovanja dijele nas i odvajaju od svih ostalih naroda svijeta. One koji su izvan kršćanstva, bilo pogani, Turci, židovi ili lažni kršćani i licemjeri, makar i vjerovali u jednoga istinitoga Boga […] Božji gnjev osuđuje na vječnu propast…”

U djelu ”Židovi i njihove laži” Luther židove naziva ”do srži zlim, otrovnim, đavoljim rodom”. Savjetuje da se – ”u čast našega Gospodina” – pale njihove sinagoge i škole; da im se razore domovi; da se njihovim rabijima pod prijetnjom smrti zabrani poučavanje.

”Ideje tolerancije nema u Deset zapovijedi, nema je u Evanđeljima niti u Kuranu”, piše austrijski katolički teolog i plodan pisac Adolf Holl (također u Crkvi osporavan; na njega se u povodu njegove smrti prošle godine ovdje osvrnula Anna Maria Grünfelder), u knjizi ”Religiozna bojovnost”. Pojam tolerancije potječe, kaže, iz vremena Lessinga.

Gotthold Ephraim Lessing njemački je prosvjetitelj iz 18. stoljeća, pisac drama i religijsko-filozofskih rasprava. Potječe iz luteranske pastorske obitelji. Dominantna mu je tema bila tolerancija, navlastito između bojovnih triju abrahamskih religija – judaizma, kršćanstva i islama. Pobijao je doslovno čitanje Biblije, poricao biblijsku objavu kao izvor morala. Isticao je bitnu ulogu ljudskoga razuma i kritike. Došao je pod žestok udar hamburškoga vrhovnog pastora.

Nesnošljivost između triju religija zasniva se na temeljnom uvjerenju svake od njih da jedina posjeduje pravu, punu objavljenu istinu o Bogu i predstavlja jedini put spasenja.

Takvo stajalište rječito izražava jedna katolička formulacija Vjerovanja 5. stoljeća, prozvana po početnim riječima: Quicumque vult salvus esse – Tko god se hoće spasiti. Govori o nutarnjoj naravi Boga i međusobnim odnosima triju Osoba. Oni koji to tako opisano i definirano ne prihvaćaju ”zasigurno će propasti zauvijek”.

”Neće propasti zbog sudioništva u moralnim strahotama što kaljaju ljudsku povijest. Ne zbog tolikih genocida. Ne zbog progonjenja ljudi drukčije boje ili vjere. Ne zbog okrutnog zlostavljanja djece… Ne za nešto što su činili, nego što nisu htjeli ili nisu bili sposobni držati u glavi neke rečenice ili nizove riječi”, rezonira škotski teolog, bivši misionar i nadbiskup Richard Holloway.

”Ne valja gubiti vrijeme na heretike, možemo ih osuditi, a da ih ne saslušamo. Pa dok oni umiru na lomači, vjernik iz korijena čupa zloću i pere ruke u krvi biskupa i pape, koji je prerušeni đavao”

Suvremenim rječnikom krivično djelo mišljenja.

Povijesna metafora policajca mišljenja/vjerovanja bio je španjolski dominikanac Tomás de Torquemada (+1498), Veliki inkvizitor. U privatnom životu vrlo drag, savjestan čovjek. A osudio je na najokrutnije muke i smrt na lomači tisuće i tisuće okrivljenih za krivovjerje.

Kako je bio nježne naravi, Torquemada bi napustio sudnicu kad bi počelo mučenje heretika, nije podnosio te urlike. Plakao je zbog tvrdoglavosti onih koji su se predali Sotoni i odlučili se na vječni oganj.

Kod protestanata najbliži katoličkim inkvizitorima bili su kalvinisti. U Ženevi, Kalvinovu sjedištu, bilo je u tri mjeseca osuđeno pet stotina osoba na smrt zbog hereze i vještičarenja.

U ljetopisu grada iz 1545. stoji da je velika množina posla premašila snagu krvnika i ne stiže ih sve povješati. Slijedi žaljenje: ”Ma koje mučenje bilo primijenjeno, ti zlotvori (maléfici) odbijaju priznati zabludu i odreći je se.”

*

Povijesnoj evoluciji, od prosvjetiteljstva do sekularizacije, valja zahvaliti da uvodno spomenuti teolozi nisu završili pred nekim novim Torquemadom. Nije ih doduše zaobišla oštra pozornost nasljednika Velikoga inkvizitora, ali je to daleko od lomljenja kostiju i potpaljenoj hrpi drva.

U zapadnom, nekoć kršćanskom svijetu fizičke su okrutnosti zbog mišljenja i savjesti stvar sve dublje prošlosti. Suvremena događanja na Bliskom istoku, gdje se za obranu Božje časti još sijeku glave i kamenuju žene, pokazuju kako je na velikim geoprostorima sloboda savjesti pitanje nedogledne budućnosti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.