(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju autoričinu kolumnu zbog njena godišnjeg odmora).
Obitelj Udovički – Šerbedžija ne poznam osobno. Točnije, upoznala sam ih i svakom zasebno stisnula ruku na dva događaja. Lenku mi je predstavila Rajna Miloš neposredno prije predstave koju je radila s radnicama Kamenskog na terasi opatijskoga Hotela Adiatic, dok sam Radu nakratko pozdravila na prijemu riječkog Društva hrvatsko srpskog prijateljstva, gdje je zajedno s Oliverom Baljak uzvanicima govorio stihove. Ne poznajem ih, dakle, iako smo sugrađani eto punih pet godina u objektivno malom gradu kakav je Rijeka (toliko je mislim prošlo otkako su se doselili) i premda se nerijetko krećemo u krugu istih ljudi. I oni i ja imaju prijatelje i poznanike na Sveučilištu, među novinarima, u kazalištu…
Zašto to spominjem? Pa stoga što ih svi ti ljudi koji ih poznaju nešto bolje, ljudi koji su s njima surađivali, radili, kontaktirali opisuju kao jednostavne, drage, neposredne, tople – nimalo umišljene ljude s kojima je lako komunicirati. Dio profesora koji je njihovoj djeci predavao u školi tu brojnu obitelj Šerbedžija opisuje kao skladnu i brižnu, međusobno snažno povezanu. U svemu potpuno drugačiju od nekih drugih slavnih obitelji.
Uskogrudni, vječno na uspjehu i talentu zavidni likovi odmah su se u jalu pogubili i započeli utrku u tome tko će jače i gore izvrijeđati Radu Šerbedžiju. Ljudi koji inače gastarbajtere i bauštelce kuju u zvijezde, koji im tepaju da su raseljena Hrvatska koja svojim vrijednim rukama (rjeđe glavom) domovinu promovira širom globusa glumčev mogući odlazak odmah su protumačili kao nedostatak ljubavi za državu u kojoj je sve postigao. Lenkin i njegov petnaestogodišnji rad na Brijunima, brojne izvrsne predstave i koncerte koji su punili gledalište i pune ga i nadalje (nadam se da ću u subotu pogledati ”Koštanu”) lakonski proglašavaju tromjesečnim godišnjim odmorom. Zar zaista ima budala koje misle da si Rade ne može platiti odmor na bilo kojoj destinaciji širom kugle zemaljske da mu je do toga stalo
Riječani, u pravilu neopterećeni nacionalnim, bili su jako sretni što je taj poznati, višestruko talentiran redateljsko-glumački par odabrao za adresu upravo grad na Rječini.
Svi mi skupa volimo ih susretati na placi, u kafićima i restoranima oko kazališta koje je u blizini njihova doma, u Zajcu, na međunarodnom Festivalu malih scena kako se ljube, pozdravljaju i nazdravljaju glumcima i režiserima pristiglim odasvud, viđati ih kako poput dobrih đaka slušaju i sudjeluju na okruglim stolovima nakon predstava. Njihov boravak u gradu dokazivao nam je vječnu drugačijost grada koji je devedesetih bio utočište mnogim iz drugih sredina odbačenim novinarima, ali i onim običnim, malim ljudima nepoćudnih krvnih zrnaca i političkih uvjerenja.
U Rijeci tih olovnih devedesetih, dok je u drugim sredinama mrak gutao neprilagođene, nije bilo deložacija iz stanova. U Rijeku se, nakon što je mirno evakuirao jedinice JNA, vratio živjeti čak i general Čad i u njoj u miru dočekao duboku starost. Zahvaljujući Nenadu Šegviću i pokojnome Daliboru Foretiću mi smo u Rijeci već sredinom devedesetih mogli gledati predstave iz regije iako se to tada u drugim hrvatskih sredinama doživljavalo kao bogohulno.
Hoću reći – Rijeka je ne samo odabirom lokalne vlasti već i svojom socijalnom osjetljivošću te društvenim životom dosljedno prkosila tom nekom površnom nacionalnom snobizmu i isključivosti što se, poput kakve epidemije, širila hrvatskim gradovima izazivajući nelagodu kod svih koji se nisu uklapali.
Sličnu nelagodu koja me i podsjetila na ta, mislila sam, zaboravljena vremena osjetila sam ne samo čitajući najavu da će Predsjednica za svoju ljetnu rezidenciju izabrati vojnu bazu Lora u kojoj su počinjeni grozni zločini nad neistomišljenicima već i dio komentara po društvenim mrežama koji su uslijedili nakon izjave Rade Šerbedžije da bi ponovo mogao odseliti iz Hrvatske.
No, kod nas se zna tko Hrvatsku smije, a tko ne smije kritizirati. Ako ti se mater i otac zovu Stana i Danilo, ne smiješ. Badava ti što si se rodio, rastao, studirao i potvrđivao u Hrvatskoj – ti si državni neprijatelj! Džaba mu što posvud govori da je hrvatski glumac i da mu je najlakše glumiti na svom, hrvatskom jeziku. Ne vjeruju mu!Tim likovima će Lenkin i njegov odlazak biti tek brojka. Dvoje Srba manje na popisu, pa što.
Uskogrudni, vječno na uspjehu i talentu zavidni likovi odmah su se u jalu pogubili i započeli utrku u tome tko će jače i gore izvrijeđati Radu Šerbedžiju. Ljudi koji inače gastarbajtere i bauštelce kuju u zvijezde, koji im tepaju da su raseljena Hrvatska koja svojim vrijednim rukama (rjeđe glavom) domovinu promovira širom globusa glumčev mogući odlazak odmah su protumačili kao nedostatak ljubavi za državu u kojoj je sve postigao.
Lenkin i njegov petnaestogodišnji rad na Brijunima, brojne izvrsne predstave i koncerte koji su punili gledalište i pune ga i nadalje (nadam se da ću u subotu pogledati ”Koštanu”) lakonski proglašavaju tromjesečnim godišnjim odmorom. Zar zaista ima budala koje misle da si Rade ne može platiti odmor na bilo kojoj destinaciji širom kugle zemaljske da mu je do toga stalo.
Zaista me rastužuje da se ovih četvrt stoljeća nismo pomaknuli ni za milimetar. Dvadeset i tri godine nakon što su u jednom beogradskom klubu pucali na njega dok je slavio rođenje kćeri i vikali mu, zbog zalaganja za mir u Sarajevu, da je izdajica srpskog naroda i nek’ se izvoli seliti Tuđmanu, ponovo mora slušati uvrede jer eto, poput tisuća drugih, razmišlja o odlasku iz zemlje u kojoj nema uvjeta realizirati projekte koje je u domovini htio raditi. To je, ljudi moji, sav Šerbedžijin grijeh.
No, kod nas se zna tko Hrvatsku smije, a tko ne smije kritizirati. Ako ti se mater i otac zovu Stana i Danilo, ne smiješ. Badava ti što si se rodio, rastao, studirao i potvrđivao u Hrvatskoj – ti si državni neprijatelj! Džaba mu što posvud govori da je hrvatski glumac i da mu je najlakše glumiti na svom, hrvatskom jeziku. Ne vjeruju mu!
Za mene su to ljudi čija prošlost i sadašnjost, za razliku od onih koji ih zdušno pljuju, ni u jednom trenu nije bila kontradiktorna. Vjerujem da će im takva biti i budućnost bez obzira na to kakvu odluku o adresi donijeli. Gradu iz kojeg kane otići usprkos tome što im je u njemu lijepo njihovo razmišljanje o odlasku trebalo bi biti pouka da su došla vremena u kojima više nije dovoljna riječka otvorenost i gostoljubivost; valja ponešto, oskudnim vremenima unatoč, uložiti u kulturu… U Radinom slučaju to je Studentski kulturni centar u okviru kampusa.
Tim likovima će Lenkin i njegov odlazak biti tek brojka. Dvoje Srba manje na popisu, pa što. Strašno!
Za mene, usprkos tome što sam im oboma tek jednom u životu na pozdrav stisnula ruku, taj će odlazak biti nenadoknadiv gubitak za grad i državu u kojoj živim. Za mene su to ljudi čija prošlost i sadašnjost, za razliku od onih koji ih zdušno pljuju, ni u jednom trenu nije bila kontradiktorna. Vjerujem da će im takva biti i budućnost bez obzira na to kakvu odluku o adresi donijeli.
Gradu iz kojeg kane otići usprkos tome što im je u njemu lijepo njihovo razmišljanje o odlasku trebalo bi biti pouka da su došla vremena u kojima više nije dovoljna riječka otvorenost i gostoljubivost; valja ponešto, oskudnim vremenima unatoč, uložiti u kulturu… U Radinom slučaju to je Studentski kulturni centar u okviru kampusa.
Još tekstova ovog autora:
- Oteto uvijek, baš uvijek prokleto
- Tajne službe i javne tiranije
- Mirotvorci će umrijeti prvi
- Zvijezda bi pjevala na Pantovčaku
- Kasno Andrej na Sutjesku stiže …
- Nogom na srpski jezik
- Kako je biti Rom u Hrvatskoj?
- Mislav Kolakušić: nova igračka ogorčenih
- Jedna Europa za sve osim nas
- Kičmanovići u akciji: Osuđeni na lektiru
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.