novinarstvo s potpisom
Prof. dr. sc. Boris Labar, dr. med
Specijalist hematologije
U vrijeme Covida i potresa potisnuti su neki problemi, koji su tavorili i u vrijeme ”normalnog” života. Jedan od njih je toliko spominjana i potrebna reforma školstva. [Read more…]
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju autoričinu kolumnu zbog njena godišnjeg odmora).
Obitelj Udovički – Šerbedžija ne poznam osobno. Točnije, upoznala sam ih i svakom zasebno stisnula ruku na dva događaja. Lenku mi je predstavila Rajna Miloš neposredno prije predstave koju je radila s radnicama Kamenskog na terasi opatijskoga Hotela Adiatic, dok sam Radu nakratko pozdravila na prijemu riječkog Društva hrvatsko srpskog prijateljstva, gdje je zajedno s Oliverom Baljak uzvanicima govorio stihove. [Read more…]
Cyrille Cartier
Oko tri ujutro stajala sam ispred kuharskog šatora. Uz zvuke muzike Boba Marleyja i Tracy Chapman slušam kuhare koji govore o ljubavi dok miješaju hranu u velikim kazanima zagrijanim na plinskim plamenicima. Ta hrana, ljubavlju začinjena, uskoro će biti servirana u plastične posude i podijeljena grupama izbjeglica koji pješice prelaze granicu Srbije i Hrvatske. [Read more…]
Arsen Dedić
Foto: SD
Vijest o njegovoj smrti prvi se put raširila Zagrebom prije već skoro trinaest godina. Jetra mu je otkazivala, smršao je do kosti, put mu je izgubila boju, i netko je povjerovao u njegov odlazak.
Nikad se ne sazna tko to širi sablasne glasove, kome na um pada da živog sahranjuje, i u čemu to ljudi uživaju kada nekome u lice sasipaju nečiju smrt, [Read more…]
Obitelj Udovički – Šerbedžija ne poznam osobno. Točnije, upoznala sam ih i svakom zasebno stisnula ruku na dva događaja. Lenku mi je predstavila Rajna Miloš neposredno prije predstave koju je radila s radnicama Kamenskog na terasi opatijskoga Hotela Adiatic, dok sam Radu nakratko pozdravila na prijemu riječkog Društva hrvatsko srpskog prijateljstva, gdje je zajedno s Oliverom Baljak uzvanicima govorio stihove. [Read more…]
Priopćenje Zbora satiričkih novinara HND-a povodom masakra u Parizu
Zbor satiričkih novinara HND-a najstrože osuđuje jučerašnji teroristički čin i izražava sućut obiteljima i prijateljima stradalih kolega novinara i karikaturista.
S nevjericom smo primili vijesti o činu koji nas je sve natjerao da duboko promislimo o poslu kojim se bavimo ali i o pitanju slobode govora u današnjem svijetu.
Smatramo da je nedopustivo bilo kakvo relativiziranje ili čak opravdavanje ovakvog čina zbog povrede vjerskih osjećaja – jer to jednostavno nije tako.
Terorizam nema religiju, terorizam nema nacionalnost, terorizam je bolest za koju moderno društvo treba pronaći lijek.
Stradali kolege su bili svjesni opasnosti, primali su prijetnje, preživjeli su bombaški napad, ali nisu odustajali od svog uvjerenja da je sloboda govora nepovrediva.
Upravo zbog toga, ova tragedija je stavila teret obveze svim satiričarima da nastave sa svojim radom, jer ukoliko i jedno satiričko pero bude ugašeno zbog ovog čina, tek onda će to značiti pobjedu terorizma nad zdravim razumom.
za Zbor satiričkih novinara HND-a
Vlado Lucić, predsjednik
(Prenosimo s portala hnd.hr).
Telefonski pozivi s lošim vijestima događaju se obično predvečer, govorio je jedan moj prijatelj, kojemu je u kasno ljeto 1945. javljeno da mu je ubijen brat.
Bio sam aktivist Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava u kolovozu 1995., u trenutku kada je taj odbor bio zatrpan mnogim lošim vijestima. Takvih vijesti bilo je toliko da je HHO morao uvesti telefonska dežurstva tokom vikenda, jer su ljudi s raznih strana javljali o tragedijama koje su se događale posljednjih dana rata u Hrvatskoj.
Sjećam se da je bila nedjelja popodne, 27. kolovoza: u uredu HHO-a zrak je bio težak od sparine, ali ono zaista loše bila je tužna i zastrašujuća atmosfera kraja rata u kojemu se puno toga ružnog događalo, kada su mnogi obični ljudi bili u opasnosti. To su bili oni ljudi, po nacionalnosti Srbi, koji nisu željeli bježati nakon zadnjih akcija Hrvatske vojske i policije na Kordunu, u Lici i Dalmaciji.
U tu nedjelju popodne duge zrake zalazećeg sunca probijale su kroz spuštene rolete ureda HHO-a u Zagrebu. Vidjela se prašina u zraku i gomile papira koje su se ocrtavale svugdje uokolo. Osjećao se ustajali vonj duhana, neopranih šalica kave i ljudskog znoja, jer puno je nesretnih ljudi tih dana prošlo kroz prostorije HHO-a.
Tada je zazvonio telefon.
Bio je to glas starijeg čovjeka. Prva rečenica je glasila: “Želim vam najprije reći da sam ja Hrvat.” Nakon toga, drhtavim je glasom rekao da se upravo vratio iz sela Gošića kraj Kistanja, gdje je zatekao sedmoro ubijenih staraca, nabrojavši ih imenom i prezimenom.
Ono “Hrvat” značilo je da je u ženidbenim vezama s nekima od stradalih Srba i – to sam shvatio kasnije – da mu nacionalna identifikacija daje pravo da uopće može govoriti.
U predstavljanjima tih godina, “Hrvat” je značilo neku vrstu dokaza etničke pravovjernosti, u odnosu na neku vrstu nacionalne hereze ili nečeg “domoljubno lošeg” što je netko svojom izjavom upravo htio učiniti.
Strah i hrabrost bili su u tim teškim vremenima spojeni u jednoj točki: nesumnjivo je bila velika odvažnost u kolovozu 1995. prijaviti ubojstvo sedmoro ljudi “krive” nacionalnosti u Gošiću kraj Kistanja proskribiranoj organizaciji kakav je bio HHO, ali samo je goli strah nagnao tog čovjeka da u prvoj rečenici, prijavljujući nešto što se svugdje pred Bogom i pred ljudima zove zločin, kaže “ja sam Hrvat”.
Takvih “etničkih” predstavljanja bilo je tih godina dosta; kao što je to bio onaj čovjek koji je došao u ured HHO-a i rekao da je porijeklom Hrvat, Hercegovac nastanjen u Vinkovcima, koji je želio ispričati drugu stranu priče o početku rata u Slavoniji.
Ili onaj koji je najprije morao reći da je Hrvat da bi ispričao što se događalo iza zidova zgrade za obuku specijalnih jedinica u Lučkom početkom 1990-ih, ili pak onaj koji je kroz plač govorio da je Hrvat i dragovoljac Domovinskog rata, ali da se nije borio za Hrvatsku u kojoj bi morao mrziti svog najboljeg prijatelja zato što je Srbin…
Bilo je i onih koji su došli u ured HHO-a i naglasili da su Hrvati, a onda prijavili da su im pripadnici Hrvatske vojske opljačkali vikendicu, pokraj koje su mjesecima bili na položajima. “Gospodine, razumijem da su mi odnijeli stari auto ispred kuće, valjda im je trebao, ali zašto su mi odnijeli sve štokove s vrata i prozora”, govorili su. Takvih ljudi koji bi najprije istaknuli svoju “pravu” nacionalnost, a tek onda ispričali “krivu” priču, bilo je tih godina dosta.
Kada sam te nedjelje popodne, 27. kolovoza, zapisao sve što je taj čovjek rekao, obavijestio sam nadležne u HHO-u o strašnom događaju u selu Gošiću i sve nakon toga je više-manje poznato. Naravno, nije poznato tko su bili zločinci koji su, metkom iz blizine, ubili ovo sedmoro ljudi prosječne dobi od 70 godina, ali slučajevi ubojstava srpskih civila, kao što su Varivode i deseci drugih mjesta, u kojima su počinitelji “nepoznati”, bili su tih mjeseci masovni.
Tako je primjerice terenska ekipa HHO-a početkom 1996. izvijestila o pronalasku tijela starice u dobi od 92 godine i njezinog sina od oko 60 godina u jednom seocetu kraj Udbine. Pronašli su ih u snijegu, nekoliko metara ispred kućnog praga: “Starica je imala crnu haljinu i crni kaput, a oko nogu, kao i njezinom sinu, bila je omotana bodljikava žica…”
Ili slučaj iz susjednog sela, kamo ih je odvela kći čija je majka u svojoj kući bila živa zapaljena: “Ovdje je bio šporet, ovo je šerpa u kojoj sam majci grijala ručak. Ovdje je bio krevet u kojem je ležala majka jer je bila nepokretna. Čula sam našeg psa kako laje i jedan vojni transporter. Ovo je brdo iza kuće na koje sam pobjegla. Sljedeće što sam vidjela je naša kuća koja gori kao šibica…”
Ljudi koji su radili u HHO-u tih godina i koji su bili zatrpani ljudskim tragedijama, često preko mjere koju su mogli izdržati, zaista se nisu bavili ničijim nacionalnim porijeklom. Ono što su pronalazili bili su ljudi u nesreći ili raspadnuta tijela, a ne Srbi, “četnici” ili Jugoslaveni.
I uvijek su to bili civili a ne vojnici i gotovo uvijek stariji a ne mladi ljudi. U crnohumornom tonu, aktivisti su svoje očajničke misije nazivali “borba za svaku baku” i nije ih zanimalo je li baka “srpska”, “hrvatska” ili “makedonska”.
Što se pak tiče stava o prirodi režima u tzv. Krajini, Srpsko narodno vijeće još je 1990-ih bilo više nego jasno: “‘RSK’ nikad nije dobila međunarodno priznanje, kao što nije imala ni unutrašnju demokratsku legitimaciju. Uz ekonomsku bijedu i opće bezakonje karakterizirale su je teror te progoni i brojna ubojstva nesrpskog stanovništva.”
Konačno – to ljudi opterećeni nacionalističkim predrasudama nikada neće razumjeti – u ukupnom broju svih koji su se javljali HHO-u za pomoć u 1990-ima, Srba je bilo tek oko 50 posto.
Kao što se sjećam Hrvata kojima je HHO 1994. dostavljao pomoć u okupiranom Kninu, tako se sjećam zagrebačkih Roma, Bošnjaka oko Siska i Albanaca porijeklom s Kosova koji su čitav život živjeli u Hrvatskoj, ali nisu mogli dobiti domovnicu i prijetila im je deložacija. Ti ozbiljni ljudi, patrijarhalnog ponosa, plakali su kao mala djeca.
Kako plaču najrazličitiji ljudi u punoj životnoj snazi pamti samo svemir i oni koji su slušali njihove jecaje.
Ta potmula jeka nakon puno godina govori nam da se, nažalost, tek na strašnom mjestu najdublje ljudske napuštenosti i poniženosti krije mogućnost ljekovitog obrata u ljudskoj savjesti, opterećenoj zločinima i etničkom mržnjom.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Ima jedan prastari ulični štos. Nije osobito duhovit, ali uglavnom uvijek upali. Valjda zato što je naprosto i priprosto jednostavan. Sve što vam za taj štos treba je da viknete ”Majmune!” i da gledate tko će vam se od prolaznika odazvati.
Mislim da Krešimir Dolenčić nije pravio nikakvu spačku kada je ujesen 1991. u intervjuu tjedniku Danas prozvao neimenovanog ”majmuna” i ”divlju stoku s istoka”, ali vidim da su se neki svejedno odazvali, i to nakon 22 i pol godine. U ulogu prolaznika koji je nasjeo na ulični štos stavio se pravni tim Republike Srbije spomenuvši Dolenčićev intervju u svojoj kontratužbi protiv Hrvatske za genocid, odverglanoj pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, i optuživši hrvatskog redatelja da je Srbe tom prigodom nazvao ”zvijerima s istoka” – u engleskom prepjevu ”beasts from the east” – te tako otišao ”još dalje od običnog govora mržnje i izravno pozivao na uništenje Srba”.
Dolenčić je reagirao priopćenjem u kojem je negirao majmunarije za koje je prozvan u Haagu navodeći kako je kao ravnatelj Dramskog kazališta Gavella u vrijeme rata ”imao čast upravljati zaposlenicima različitih generacija, nacionalnosti, vjere, ili pak svega onoga o čemu se u kazalištu uopće i ne pita”, a potom je i od hrvatskog pravnog tima zatražio da ga uzme u zaštitu od optužbi za poticanje genocida.
Navodno je angažirao i sudskog tumača koji je ”potanko analizirao” razlike između izraza ”zvijeri” i ”divlja stoka”, dakle – između onoga što su mu srpski prevodioci na engleski, držeći više do zavodljive rime negoli do leksičke preciznosti, stavili u usta i onoga što je koristeći se jezičnim stočnim fondom, identičnim i u hrvatskoj i u srpskoj varijanti, doista rekao.
Ne znam kako je sudski tumač distingvirao zvijeri od divlje stoke, kao što ne znam ni zašto se, osim zbog rime, na engleskom divlja stoka izgubila u prijevodu i prometnula u zvjerinje, ali to ovdje i nije važno. Važnije je činjenično stanje koje su uvidom u rečeni intervju Danasu utvrdile današnje hrvatske novine, pa ćemo na ovome mjestu ponoviti gradivo.
Novinarka Danasa Sanja Muzaferija je, prema tom uvidu, nakon što je Dolenčić iznio svoja razmišljanja o hrvatskim kazalištima, kazala: ”Tko zna hoćemo li ih imati i poslije rata…” Redatelj se osjetio pozvanim da na ovu opasku odgovori ovako: ”Ma, jasno da hoćemo. Divlja stoka s istoka nema šanse. Majmun razbija po kući i svejedno mu je da li je razbio čašu ili kinesku vazu, jer ne zna što je to. Nema majmun šanse u borbi s čovjekom. Uvijek će se naći način da ga se uspava i smjesti u kavez gdje mu je i mjesto.”
Potom je umjesto novinarkina sljedećeg pitanja otisnut samo rječiti upitnik, a onda i nešto rječitiji Dolenčićev odgovor: ”Pa, da. Oni su takvi bili i 1551., kad je Držić u Dubrovniku pisao ‘Dunda Maroja’. To nije ništa nova i ja se ne iznenađujem. Ljudi se stalno pitaju: kako mogu? Ja znam da mogu i da mogu još i više. Između njih i nas razlika je kao između kompjutera prve i pete generacije.
Treba ih ili zatvoriti ili eliminirati, jer ništa se bolje od njih ne može očekivati. Nema s njima puno razgovora i pregovora. Uvjeren sam da je njihova kultura ispod razine primitivnog, jer primitivne kulture mogu biti zanimljive i bogate duhovnošću. Ljudi koji pucaju na sv. Vlahu, šibensku katedralu, osječku katedralu – idu u domenu rudimentarne kulture i ne treba žaliti vlastiti život da bi ih se u tome spriječilo.”
Ako su ovi citati iz Danasa točni – a preneseni su, ponavljam, doslovce onako kako su objavljeni u novinama – i ako nisu istrgnuti iz konteksta koji bi nedvojbeno upućivao da Dolenčić koristeći zamjenicu ”oni” zapravo govori o Srbima, tada mu ni pet srpskih pravnih timova ni šest haških sudova ne može dokazati da je Srbe nazvao ”divljom stokom s istoka”, ”majmunima” i ”kompjuterima prve generacije”, a srpsku kulturu ”rudimentarnom” i ”ispod razine primitivnog”.
A ako je sugovornik Sanje Muzaferije tim izrazima počastio isključivo ”ljude koji pucaju na sv. Vlahu, šibensku katedralu, osječku katedralu”, tada se srpski pravni tim ponio poput onog prolaznika koji se na povik ”Majmune!” ne samo odazvao nego i sebi uzeo pravo da se odazove u ime svih Srba. I tim su odazivanjem zastupnici srpske kontratužbe na sve Srbe svalili i ono za što ih ne optužuje ni hrvatski pravni tim u Haagu ni Dolenčić u intervjuu Danasu: poistovjetili su ih s ”ljudima koji pucaju na sv. Vlahu, šibensku katedralu, osječku katedralu”, pa bi jedina logična pravna konzekvenca bila podizanje optužnice Republike Srbije protiv svih Srba za počinjenje kaznenog djela genocida zbog kojega je umjesto njih tužena Republika Srbija.
Zvuči zamršeno, a moglo bi biti i još zamršenije ukoliko se srpski pravni tim uhvati i Dolenčićeva spominjanja Marina Držića. Ako bi srpski kontratužitelji i pred Međunarodnim sudom pravde inzistirali na tezi nekih srpskih povjesničara književnosti da je autor ‘‘Dunda Maroja“ srpski pisac i da se hrvatski redatelj neovlašteno dirnuo u srpsku kulturnu baštinu, susljedno tome bi morali pred svih sedamnaestero haških sudaca prisegnuti i da su Držićevim Dubrovnikom vladale srpske nakaze.
Jer nije teško nepobitno dokazati da je Marin Držić dubrovačke vladare u više navrata nazivao nakazama i da ne nabrajamo čime sve još, pa ako je Dubrovnik – kao što tvrde – bio srpski, onda njime nije vladao i pisca proganjao nitko osim srpskih nakaza, a koje su bile toliko nakazne da je njihov podanik nagovarao firentinskoga vojvodu da ih svrgne s vlasti.
A to bi opet tražilo pokretanje sudskog procesa protiv Marina Držića post mortem em zbog urote protiv Srbije – pa makar i one izvan sebe – em zato što je uvrijedio Srbe, iako ih nije ni spomenuo. Pravnim bi se putem onda moralo dokazivati da optuženi Marin Držić nije govorio o srpskim nakazama na vlasti, kao što uostalom nije govorio ni o nakazama hrvatskim, ali ga to svejedno nije spasilo od optužbi za veleizdaju hrvatskog Dubrovnika kojom su ga častili – i još uvijek ga časte – domoljubni hrvatski literati.
E, tu već dolazimo do pitanja zašto je Dolenčić uopće uzimao u usta Marina Držića govoreći o tim nekim ”njima”. To, naravno, nije pitanje ni za kakav sud, niti bi se njime trebao baviti bilo kakav pravni tim. To je pitanje samo za Krešimira Dolenčića, a on na njega uopće ne mora javno odgovoriti.
Dovoljno bi bilo da samome sebi, onako za po kući, definira tko su mu ti ”mi” i ti ”oni” o čijim je međusobnim razlikama govorio, uspoređujući ih s kompjuterima prve i pete generacije, pa da bude načisto spadaju li mu u te ”njih” samo oni ”koji pucaju na sv. Vlahu, šibensku katedralu, osječku katedralu” kao i da li u te ”nas” ubraja i one koji o Držiću i dan-danas pišu kao o hrvatskom veleizdajniku.
U tom stavljanju svakoga na svoje mjesto Dolenčiću je od pomoći mogao biti jedan stari ulični štos, koji nije pretjerano duhovit, ali provjereno pali. A čitav štos bi bio u tome da je Krešimir Dolenčić – kao što nije – tamo negdje, recimo ujesen 1993., u nekom intervjuu ponovio sve ono što je rekao i Sanji Muzaferiji u Danasu 1991., samo da je uz ”divlju stoku s istoka” spomenuo i naprimjer ”divlja stada sa zapada” i da je ”ljudima koji pucaju na sv. Vlahu, šibensku katedralu, osječku katedralu” pridružio i tamo neke ”ljude koji pucaju na Stari most u Mostaru”. Živo me zanima koji bi mu se sve majmuni tada odazvali.
(Prenosimo s portala Novoga lista)