Svjetlana Hribar
Prije pedeset godina, u listopadu 1972. godine, na stubištu zadarske gimnazije dogodilo se okrutno ubojstvo. Hicima iz očevog pištolja, jedan je devetnaestogodišnjak ubio dvojicu profesora. Vicu Vlatkovića, profesora povijesti i Gojka Matulinu, profesora sociologije.
Mi, njihovi bivši učenici tada već studenti, bili smo zaprepašteni. Iskusni prof. Vice Vlatković bio je poznat i omiljen jer je uvijek bio spreman pomoći đaku, a prof. Matulina je s našom generacijom tek bio započeo svoj pedagoški put. Mlad, ali vrlo ozbiljan, sportski tip… U trenutku smrti imao je samo 33 godine.
Bilo je to vrijeme, kad su se učeničke ”psine” svodile na pojedinačno i tek rijetko kolektivno bježanje s nastave (što se smatralo vrhuncem nepoštovanja i neposluha), ili na imitiranje pojedinih profesora (na mjestima gdje nas nitko nije vidio). Nasilje prema starijima nikome nije padalo napamet, a oružje je bilo nedostupno.
U ovom slučaju – bez obzira na različite priče koje su kružile nakon tragičnog događaja, a do danas su zadobile i političke konotacije –pomračenju uma i činu devetnaestogodišnjaka svakako je pogodovala dostupnost oružja.
Dostupnost oružja bila je i ostala uzrokom mnogim tragedijama diljem svijeta, ali u našim životima tada su prvi put stradali naši profesori. Šok je bio toliko snažan, a te dvije smrti do te mjere nerazumljive, nepotrebne i strašne, da sam uvjerena kako su pojačale naše veze i poštovanje prema profesorima.
Uostalom, kad odrastete, shvatite da je obrazovanje važan stup na putu formiranja vaše osobnosti i cijenite one koji su vam u tome pomogli. S nekim smo profesorima postali i ostali prijatelji do kraja njihova života. I ponosili se međusobnim poštovanjem i uvažavanjem.
Što se promijenilo u našem odnosu prema školi, obrazovanju i pedagoškim djelatnicima?
Zašto su djeca, a još više njihovi roditelji, danas temelj sukoba između pedagoga i učenika?
Jesu li se promijenili školski programi ili ljudi? Odrasli i djeca.
Jesmo li potpali pod slogan ”samo zabava” koji nas opsjeda s ekrana?
Zašto nove generacije djece odgajaju društvene mreže, umjesto roditelja i škole?
Zato jer smo im to dopustili.
Dostupnost ekrana je poput dostupnosti oružja, koje je odnijelo našu dvojicu profesora. Ekrani, danas, odnose živote mladih (i onih ne više mladih). Ekrani su oružje jednako razorno kao i ono vatreno, jer razaraju u prvom redu odnose među ljudima, manipuliraju njihovim željama, postupcima, planovima za budućnost, što ima niz posljedica, među kojima su i smrtne!
Vijest da su tri učenika jedne srednje škole u Trsteniku snimili filmić kako izmiču sjedalicu profesorici koja pada na pod, sve popraćeno smijehom učenika u razredu – obišla je internet.
Reakcije na vijest su različite.
Odrasli staju u obranu profesora, roditelji inkriminiranih učenika ne mogu vjerovati da su njihova djeca sposobna za takav čin; jedni optužuju školu koja ne vrši dovoljan odgojni utjecaj na djecu, drugi razloge traže u roditeljskim propustima. Djecu ovakvog ponašanja smatra se monstrumima.
Reakcije mladih su pak – oprečne. Što je objava brutalnija, to je popularnost autora veća!
Nisi napravio ništa ako tvoju nepodopštinu ne vidi širi auditorij, a društvene mreže su kao stvorene za izrugivanje. I navođenje nedozrelih umova na nove, još gore i još opasnije nepodopštine.
Žalosno je i neoprezno što se nasilje ovakve vrste još uvijek smatra bezazlenom šalom, iako može imati opake posljedice.
Profesorica u Trsteniku vrlo je traumatično doživjela agresiju i ponižavanje od strane svojih učenika. Na bolovanju je, smatra se trajno osramoćenom, u depresiji je…
Nekoliko dana ranije, jedan se mladić – upravo zbog javnog izrugivanja vršnjaka na svoj račun na društvenim mrežama – ubio…
Što motivira djecu da smišljaju ovakve scenarije, a potom ih snimaju i objavljuju na TikToku?
U prvom redu, popularnost. Želja za što većim brojem lajkova, za privlačenjem pažnje mase na TikToku, potpuno je pomračila ono što smo nekada nazivali dobrim odgojem i moralom. Nekada – kako to ”ustajalo” zvuči!
Nove generacije – u velikom postotku – ne zanima obrazovanje, drže samo do svoje zabave i nadaju se – postati influenceri! Jer, biti influencer, tiktoker, znači popularnost, možda i novac, za koji ne treba diploma ni struka; influenceri – barem tako djeca misle – glupiraju se pred kamerama i tako stječu lajkove svoje publike. Dakle, ništa lakše!
A glupiranje nema granica!
Djeca, navikla na nasilje i šund koji stiže do njih s ekrana od najmlađih dana, gube pojam o granicama, ne vide razliku između događaja na ekranu i stvarnog života, pritom smatrajući da je i njima sve dopušteno.
S ekrana u prvom redu vrebaju potpuno neprimjereni filmovi. Čak i oni namijenjeni djeci, zapravo potiču njihov otpor prema odgoju, prema riječima odraslih, prema poštovanju, obrazovanju, uvažavanju različitosti i empatiji (ne na posljednjem mjestu). Filmovi za djecu i mladež puni su smicalica kojima njihovi vršnjaci zaobilaze školska pravila i zabrane roditelja, pa većini upravo to predstavlja model ponašanja u životu.
Slijede igrice – brutalne do bola – u kojima se gubi imetak i život dok trepneš okom, a sve to ti oduzimaju tvoji prijatelji, s kojima si umrežen i igraš igricu. Većina roditelja pojma nema da njihova djeca igraju igrice do sitnih noćnih sati. I čude se zašto su neispavani i ne mogu ustati na vrijeme za školu, kad tako rano idu ”spavati”!
Potom na rang listi utjecaja slijede aplikacije, poput TikToka, koje potpuno okupiraju um djeteta neprimjerenim sadržajima.
S televizijskog ekrana, pak, vrebaju reklame koje pozivaju gejmere na kupnju gadžeta i opet novih uređaja, koje roditelji – uvučeni i sami u procjep između posla i svoje želje za ”zabavom” – kupuju, ne videći da svoju djecu uvode u zatvoreni krug ekranizma.
Većina roditelja pojma nema što djeca gledaju na televiziji dok njih nema kod kuće, a posebno ne znaju kakve igrice igraju. Misle da je vrhunac njihova odgoja ako upozore djecu da ne komuniciraju s nepoznatima preko interneta, ili da okrenu leđa nepoznatima koji ih vrebaju oko škole.
Uz te, već pomalo ”ocvale” opasnosti, na djecu danas vrebaju daleko podmukliji utjecaji, koji mijenjaju njihovu ličnost i pretvaraju ih u monstrume spremne na najnevjerojatnije postupke.
Odatle i čuđenje roditelja onih učenika iz Trstenika koji su izmakli stolicu svojoj profesorici. Oni, naprosto, ne mogu prepoznati svoju djecu u tim mladićima koji su spremni poniziti profesoricu i to ne samo u razredu, već snimiti postupak i objaviti ga na društvenim mrežama, kako bi joj se smijali – znani i neznani.
A zašto?
Za lajkove i povike: Carevi!, koje će dobiti na TikToku!
I na kraju, tko su tiktokeri, koji su uzor novim generacijama tinejdžera?
To su spretni ljudi, jer bez talenta za osvajanje tržišta nema ni uspjeha – obrazovanje nije presudno – koji svojim videima pogađaju ukus sljedbenika. Tiktokera je mnogo, a onih koji zaista zarađuju – malo.
Osim toga, sljedbenici ne znaju da iza uspješnog tiktokera također stoje sati i sati ozbiljnog rada. Zabavljaju se samo oni koji ih gledaju. A to ne donosi ni popularnost ni novac o čemu današnji tinejdžeri maštaju…
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
- Quo vadis, HP?
- Treba li se radovati jačanju turizma u Rijeci?
- Tinka Kalajžić i riječki gimnazijalci ne boje se migranata
- U El Shattu se živjelo utopiju
- Ljeto na Kantridi – festival na Morskom prascu
- Spuštanjem glave pred agresijom, priznajemo pobjedu zla
- Lennon: glad za suvremenom glazbom – paradnog je karaktera
- ”Tok” – zagonetna umjetnička knjiga Nike Petković
- Valter Dešpalj, jedinstveni glazbenik i sjajan čovjek