Gađanje kamenjem kršćana i hrišćana traje već 25 godina

Ovo pišem, prije svega, zbog onih u Hrvatskoj koji ne vide nikakvog razloga za pomirenje, a onda i zbog onih u Srbiji koji valjda misle kako je bratoubilački rat u Hrvatskoj bio jednočinka, počeo i završio Olujom.

Možda se radi o podilaženju biračkome tijelu, možda o političkoj neodgovornosti, sigurno je da se radi o jednoj općoj političkoj nezrelosti, u konačnici, možda je sve to zajedno, ne mogu prstom uprijeti. U svakom slučaju posrijedi je nedostatak sluha za krhke, između naroda i ljudi, postratne odnose.

Svakako se radi i o neznanju. Onom etičkom, hrišćanskom i kršćanskom.

I s hrvatske i sa srbijanske strane postoje zagovaratelji nepružanja ruke pomirenja drugoj strani. Ili ako to i govore da će učiniti, postavljaju uvjete. To mi se čini malodušno.

Za društvo, za zajedništvo, čovjek može postići puno opetovanim pružanjem odbijene ruke, čak i ono što bi se reklo, ako nije red na njemu da to prvi učini. Štoviše, porazi ljudskosti se tako preokreću u pobjede, tako se u posrnuća ucrtava kajanje.

Kada jedna strana na ispruženu ruku baca kamen kod ljudi se na određeni način budi suosjećanje. Možda ne još kao kolektivno ćutanje, ali to je svakako zdrav početak.

Za društvo, za zajedništvo, čovjek može postići puno opetovanim pružanjem odbijene ruke, čak i ono što bi se reklo, ako nije red na njemu da to prvi učini

Dolazak potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića u Knin na obilježavanje Oluje pokazuje kakva može biti snaga onih što bačeni kamen podižu i pronalaze mu mjesto, ugrađujući ga u kuću, koju, zbog dobrobiti zajedništva, isključivo skupa možemo graditi.

Istovremeno druga strana, bilo hrvatska bilo srbijanska, odbijajući pruženu ruku, biva postiđena. Zar dvadesetpet godina međusobnog kamenovanja nije dovoljno dugo i predugo?

Nikako ostati bez kamenja.

Nije valjda da se mi, Srbi i Hrvati, dvije zavađene strane, jučer zaraćene, sada i prije dijelom iste zajednice, istog društva, istog jezika, isprepleteni nerazdruživom poviješću, ne možemo zagledati u nešto zajedničko oko čega bi se dalo saviti jedno novo, a u stvari staro zajedništvo?

Ako smo sugrađani, ili još bolje rečeno, građani jedne te iste zajednice, što jesmo, zar ne postoje neka opća mjesta, univerzalije oko kojih se inače društva okupljaju i trude svim silama da ih inauguriraju kao najpoželjnije moguće norme i vrijednosti, a sve zato kako bismo omogućili vlastiti prosperitet, koji pretpostavljam, svi mi želimo, budući da su to društvo i ta zajednica naši.

Ostaju naša djeca iza nas, i djeca naše djece, i njihova djeca, i tako redom.

Ostaje naše nasljeđe kao posljedica zajedništva, solidarnosti, razumijevanja, praštanja; nadolazećim naraštajima ostavljamo to, ili suprotno od toga. Dakako, ogromna je razlika činimo li to kao pojedinci ili kao društvo.

Međutim, ako je kolektivna snaga društva nejaka za biti bolji čovjek od onoga kojega doživljavamo kao suprotstavljenog drugog, onda nam preostaju samo individualni primjeri za koje se nadamo da će ih i drugi pojedinci slijediti. To je proces sazrijevanja, odrastanja društva i njegova zajedništva.

Čovjeka na određeni način frustrira kada piše o ovim stvarima jer misli da su samorazumljive i evidentne, jasne kao dan, i da ih ne treba uvijek iznova ponavljati. Nažalost, kao što se glupost ponavlja onoliko puta koliko neznanje otima mjesto znanju očito je da i te, ne za sve samorazumljive sadržaje, treba ponavljati isto toliko puta, pa čak i više od toga.

Nije valjda da se mi, Srbi i Hrvati, dvije zavađene strane, jučer zaraćene, sada i prije dijelom iste zajednice, istog društva, istog jezika, isprepleteni nerazdruživom poviješću, ne možemo zagledati u nešto zajedničko oko čega bi se dalo saviti jedno novo, a u stvari staro zajedništvo?

Zato se pitamo po tko zna koji put: kako ti, i u Srbiji i u Hrvatskoj, svatko iz svoga viđenja vlastite zajednice kao žrtve, misle postići zajedništvo u društvu ako će se držati isključivo one – tko je prvi bacio kamen?! Pa obje strane kažu otprilike ovako: ”Izmirit ćemo se, samo da se prvo dogovorimo da nismo bili mi ti koji smo bacili taj prvi kamen. Neka druga strana prizna da su oni započeli ovaj rat!”

U takvom slučaju, problem prvog nekoga kao uzroka za kojim je uslijedila nekakva posljedica koja mora opravdati tu posljedičnost nema jednak vrijednosni značaj, primjerice, u politici i historiografiji i u etici, pod uvjetom da smo voljni etiku uzimati kao mjerilo ljudskosti.

A u našem se slučaju upravo etika i uzima kao mjerilo čina ljudskosti kada vlastitu stranu želimo pokazati vrijednosno superirornijom u odnosu na drugu koju prokazujemo.

Zbog historiografske faktografije određeni vremenski slijed događaja i akata iznimno je važan kako bi znanost iza sebe ostavila konzistentno utemeljen trag na kojega se budući znanstvenici mogu osloniti u narednim istraživačkim ili nekim drugim pisanim formama. Prosto da se zna koji sadržaj je prethodio.

Međutim, takav znanstveni postulat, kada je posrijedi etičko vrednovanje istih događaja na koje ukazuju politika i historiografija, iliti drugim riječima pitanja, tko je bolji čovjek i koja je strana pokazala veću ljudskost, nije onaj na kojeg bismo se trebali pozivati kako bismo ukazali na ispravniji (pravedniji) položaj vlastitog stajališta.

Zašto?

Pa zar nije u etičkom natjecanju dviju strana ljudskija ona koja na bačeni kamen uzvraća pruženom rukom, a ne bacanjem kamena? U suprotnom, vrijednosna polazišta su ista, ista je i metoda, a razlike u praksi mjere se onda brojevima. Tko je manje ljudi ubio, tko je više kuća zapalio, tko je za sobom ostavio veći ili manji zvjerinjak.

U tom slučaju, ako ćemo pravo, takva brojanja ljudski su zanemariva zato što ljudi postaju brojevi, a viđenje rata statističko nadmetanje. Tako bi onaj čiji su brojevi manji trebao biti bolji čovjek.

Odakle onda bilo kojoj strani pravo, ako su im načini identični, da proglašava vlastitu etičku poziciju superiornijom? Nema ga. Tako stoje stvari u carstvu vrijednosti.

Politika i povijest imaju svoje mjesto u zajednici, ali konačni sud, kada je zajedništvo u pitanju, ipak bi valjalo ostaviti kritici praktičnog uma, etici kao praktičnoj disciplini. Jer ona to uistinu i jest, praktična do boli. Mi smo živi svjedoci

Mnogi su branili pravo na rat, pisali u korist obrambenog rata.

Ali pitanje koje ne bi bilo suvišno osvijestiti, svatko za sebe, ako smo već opterećeni dvojbom ići ili ne ići u rat, jest sljedeće – ako sam odlučan u namjeri da pođem u rat, je li plemenitije, a time i ljudskije, život onome koga smatram neprijateljem, što je samo po sebi za čovjeka poražavajuće, oduzeti, ili se u takvom slučaju, ako ga nisam u mogućnosti izbjeći, prepustiti volji toga drugoga koji nam životom prijeti?

Ako takvih dvojbi nemamo odgovor je jasan.

Na određeni način to je zapravo pitanje bez odgovora, jer što imamo zamjerati čovjeku na kojega je izravno i neposredno nasrnuo onaj drugi s namjerom da ga ubije, a ovaj prvi, kako bi se obranio ubije tog drugog.

Načelna su to pitanja koja na suštinski način gule grubu koru rata, a koja se mora oguliti sve do špice, do sjemena. To sjeme je čovjek. Također, ta pitanja pomažu da optiku zajedništva, u odnosu na rat, korigiramo, ako smatramo da je potrebno. A itekako je potrebno!

Za dobrobit sviju nas, naše djece i njihove djece, za dobrobit zajedništva, a kontra svih budućih možebitnih ratova i značenja rata za društvo i zajednicu kao takvu, to pitanje valjalo bi sijati kroz cjelokupni školski, obrazovni, pedagoški i svaki drugi odgoj od najranije moguće dobi.

Politika i povijest imaju svoje mjesto u zajednici, ali konačni sud, kada je zajedništvo u pitanju, ipak bi valjalo ostaviti kritici praktičnog uma, etici kao praktičnoj disciplini. Jer ona to uistinu i jest, praktična do boli. Mi smo živi svjedoci.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Srebrenica – između zahtjeva politike i vlastite savjesti
• Gdje mi je identitet?
• Anja Šimpraga – korak naprijed za kninsku građansku kulturu
• Profit je slijep za sadržaj i opseg dostojanstvenog društva
• Zar HDZ stvarno nema boljeg kandidata od Davora Filipovića?
• Od fizičkog distanciranja do socijalnog izopćavanja
• Nije vrijeme za bijeg već za rekonstrukciju i sebe i društva
• Diego – velemajstor s loptom predriblao je okove
• Remembering the Silence – 25th Anniversary of the Erdut Agreement
• Oživotvorenje hrvatske mitomanije dolazi na naplatu

» Svi tekstovi ovog autora