Kada sam, prije nekoliko mjeseci, na stranicama izdavača Litteris iz Zagreba, ugledala vijest o tek objavljenom prijevodu romana Gyule Krúdyja, ”N.N.”, osjetila sam radost, pomiješanu s blagim uzbuđenjem.
Premda još nisam čitala ovaj roman, nešto kao da mi je signaliziralo da bi se moglo raditi o djelu, dodir s kojime će biti pamtljiv. Uistinu, nagovještaj radosti i uzbuđenja nije bio pogrešan – čitanjem koje je uslijedilo opetovano se potvrdio.
Doduše ”radost i uzbuđenje” ne treba shvatiti doslovno – Krúdy, koji je rođen i živio u Mađarskoj, a čiji je roman ”N.N.” prvi puta tiskan u Budimpešti ravno pred stotinu godina – godine 1922., temama, ali i stilom svojih proza zasigurno je prije turoban, negoli pisac koji pobuđuje radost, ali svojevrsne radosti ima i u doživljaju vrijednih umjetničkih djela, koliko god pogledi što ih ona pred nama razastiru katkada bili nepopravljivo turobni.
Zapravo, ova nam je radost kadra kroz neko vrijeme zamagliti pogled zamoren turobnostima naše vlastite realnosti, zatvarajući tako uokolo raznih ljubitelja umjetnosti jednu pjenastu, sapunastu kružnicu, u kojoj su, ako ih život tijekom određenih perioda poštedi težih iskušenja, spremni provesti određeno vrijeme, opčinjeni ljepotom i muzikalnosti nečijih stihova, dojmljivosti boja i kompozicija, tonova i motiva nekog slikara, i tako dalje…
Čudni su krugovi što ih uokolo čovjeka stvaraju njegova umjetnička nagnuća i sklonosti, potrebe i hranjenja – na koncu ispada da je uvijek i posvuda riječ o svojevrsnoj opsjeni, no opsjeni koja je očito potrebna, iz čijega se tkiva može katkada učiti, koje hrani i oblikuje u smjeru više i rafiniranije suptilnosti, suptilnosti koja pri tome ne bi smjela biti hrana i povod samoj sebi, već gledati kako da se što bolje i temeljitije odrazi u samome životu, gurajući naprijed vrijednosti koje bi trebale stremiti k onome važnom i trajnom, prvenstveno u pogledu drugih ljudi, ne samoga sebe…
On je spjevao odu ljudskoj bijedi i jadnosti, uzdižući ta osjećanja koja tijekom sumorna jesenje zimskog vremena prepliću dane postojanja, naročito u nepomičnoj i užegloj provinciji, po dalekim i od svih zaboravljenim selima, čije bijedne kućice leže nijeme potonule u snijeg
Ali, da ne zaboravim – ovaj bih kratak tekst voljela pisati u znak zahvalnosti za nedavni, hrvatski prijevod romana ”N.N.”, kojega je s mađarskog jezika prevela Lea Kovàcs, a objavio nakladnik Litteris, koji je tijekom posljednjih nekoliko desetljeća našoj kulturi približio neke od važnih naslova svjetske kulture (sjetimo se prijevoda knjiga Simone Weil, Baudelairovih proza, čuvenih pripovijetki Bruna Schulza, prevažnih poetoloških, književno teorijskih razmišljanja Mauricea Blanchota, vrijednih zapisa Antonina Artauda, romana Mishime, Fuentesa, Huysmansa, Boscoa, poezije Brodskoga ili Pounda, izbora iz Goetheova čuvenog ”Putovanja Italijom”, filozofskih zapisa Ivana Illicha, Jana Patočke, Gastona Bachelarda, Žarka Paića, Ortege y Gasseta, Radomira Konstantinovića…, kao i mnogih važnih izdanja domaćih autora i stručnih naslova i monografija s raznih područja, kao što su medicina, urbanizam, arhitektura i drugo).
O radu mađarskoga klasika Gyule Krúdyja, koji uživa ugled u svijetu, i kojega su po značajnim svjetskim tiskovinama uspoređivali s Proustom i Virginijom Woolf, za kojega se pisalo kako je zakašnjeli romantik, i začetnik velikih promjena u modernoj prozi, kao i preteča latinoameričkog magijskog realizma, u nas se ne zna mnogo.
Ovo je, nakon prijevoda njegovog romana o životu boema i umjetnika u Budimpešti s kraja 19. stoljeća, ”Crvena poštanska kočija” (s mađarskog prevela Kristina Katalinić, objavio Disput, 2016., Zagreb), tek drugi prijevod nekog njegovog djela, međutim djela koje po svojim vrijednostima ne bi smjelo biti zaobiđeno od strane ljubitelja umjetnički vrijedne proze.
U romanu ”N.N” Krúdy, iza kojega je ostalo 86 romana i tri tisuće kratkih priča, a koji je nezaobilazan trag jednog vremena ostavio i svojim novinsko feljtonističkim radom, piše jednu neobičnu pripovijest nadahnutu prostorom mađarske provincije i mađarskoga sela, odakle je potekao.
Junak pripovijesti (a može se s pravom uzeti da je to neka vrst autorovog alter ega) prisjeća se toga kraja i njegovih ljudi, koje opisuje nezaboravnim opisima koji su slikoviti i bujni, istovremeno i vrlo precizni u svojim karakterizacijama i dojmovima koje ostavljaju.
Naročito je sugestivno čitati ovu knjigu upravo tijekom zimskoga perioda, jer Krúdy, pišući o prirodnim mijenama i izmjenama godišnjih doba u kraju svojega odrastanja, kao i o čovjekovoj povezanosti i uslovljenosti prirodom, veliku pozornost i veliko nadahnuće crpi upravo iz zimskih prizora – prizora zaleđenih seoskih, nekada blatnih putova, ledenih siga koje vise s okuka krovova, usamljenih ljudi u malenim kućama sačinjenim od blata i slame, krčmi u kojima se zaustavljaju nepoznati putnici, putujući trgovci i prodavači svakojake robe, kao i lutalice koji najviše od svega vole lutati noću, i besposličari, oni koji cijeloga života tragaju za nekakvim poslom, a kojega nikako ne uspijevaju pronaći…
Gyula Krúdy posve nesvakidašnjim jezikom i stilom tka prozno tkivo koje je važno po svojoj cjelini i po sveukupnom dojmu kojega ostavlja, više negoli po pojedinim događajnostima, gdje su melodioznost, slikarski upečatljivi prizori i spoznajne vrijednosti dani u jednom više nego skladnome omjeru, gdje je ruka autora sretno ocrtala sraz tajnovitih zbivanja unutar specifične vrste seoskih i provincijskih ljudi koji su vječito sanjarili o prošlim vremenima i o nekakvom prokockanom obiteljskom gospodstvu i plemenitaštvu, i jednoga pospanog, učmalog, močvarnog i otupjelog, hvalisavog krajolika, u kojemu svi živnu u vrijeme održavanja lovačkih balova i priredbi…
No zaključuje u jeziku pjesnički nadahnut Krúdy, ”zima nije mogla biti tako sumorna da naposljetku oduzme volju za životom”, a ljudi koji, poput junaka njegove pripovijesti sjede u vječitoj životnoj nepomičnosti, ne mogu se načuditi ”koliko posla imaju ljudi, i koliko zbog toga pate…”.
O radu mađarskoga klasika Gyule Krúdyja, koji uživa ugled u svijetu, i kojega su po značajnim svjetskim tiskovinama uspoređivali s Proustom i Virginijom Woolf, za kojega se pisalo kako je zakašnjeli romantik, i začetnik velikih promjena u modernoj prozi, kao i preteča latinoameričkog magijskog realizma, u nas se ne zna mnogo
Ne znam nikoga tko je na tako veličanstven način opjevao hladne i čemerne zimske dane, kada ljudske duše plutaju u osjećanjima tjeskobe i osamljenosti, kao što je to učinio pjesnik mađarskog jezika Gyula Krúdy, u svom romanu ”N.N.”.
On je spjevao odu ljudskoj bijedi i jadnosti, uzdižući ta osjećanja koja tijekom sumorna jesenje zimskog vremena prepliću dane postojanja, naročito u nepomičnoj i užegloj provinciji, po dalekim i od svih zaboravljenim selima, čije bijedne kućice leže nijeme potonule u snijeg…
Krúdy je od tih slika i sjećanja sazdao svoj rukopis, tako da on istovremeno budi i užitak i bol – bol zbog svjesnosti o krajnjoj bijedi i besmislu ljudskoga postojanja, i užitak, jer su ljepota slika i istinitost spoznaja što ih dotiče njegov tekst žive i poznate, u svijest se urezuju poput nekakve ljepljive magme, budeći pradavna, arhetipska sjećanja ne samo nas samih, već i naših davnih predaka, od kojih su možda neki bili nalik kočijašima ili putnicima iz krčmi, seoskim staricama koje Krudy opisuje…
Premda piše o konkretnom geografskom prostoru i o specifičnom mentalitetu, i premda sam spomenula kako su i umjetnička djela vjerojatno jedna vrst opsjenarstva (ali pripadaju području najmanjih od svih opsjena što ih ovaj svijet obilato nudi – tako je barem isticao Gustave Flaubert), ovaj Krúdyjev roman na dubok, i gotovo bismo se usudili kazati nepogrješiv i umjetnički jedinstven način progovara o ljudskim životima i sudbinama, o dubokim vezama čovjeka i prirode, o vječitom osjećanju svjedočenja nečem većem i tajnovitijem, kao što je to zapravo sama zagonetka postojanja…
U francuskoj kulturnoj javnosti, 1985. godine, prijevod Krúdyjevog romana „N.N.“ dočekan je s ozbiljnim javnim pijetetom. O tom su romanu visoko mišljenje imali važni mađarski pisci, poput Sándora Máraia, koji je, nadahnut književnošću Gyule Krúdyja, napisao roman posvećen ovome piscu, ili pak nobelovac Imre Kertész – obojica su spominjali kako su se često znali vraćati ovoj nevelikoj knjižici, čijih se slika i jezika čitatelj još dugo sjeća, u nekoj vrsti snene zanesenosti kakva čovjeka obuzme nakon dodira s djelima koja na dubok, prodoran, izvedbeno zavodljiv način znaju uskovitlati maštu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Vozio bi čovjek skupi automobil, a po njemu plaze žohari
- Kafkini dnevnici minuciozan dokaz spisateljskog čarobnjaštva
- Princip stvaralaštva kao ključ za spas i opstanak
- Debele i nevidljive maske ljudski rod nikad neće skinuti
- Rada Iveković poziva na rušenje ideje nacionalnog koncepta
- Čovjek ništa ne zna, bleji u zvijezde i blebeće o cijenama
- Zapečaćeno vrijeme Andreja Tarkovskog
- Ustrajna blebetala i narcisoidna lupetala iz Mrduše Donje
- Ponovno čitam Matvejevićev ”Istočni epistolar”, zbog Odese
- Društvo operiranih mozgova
