Hoće li prevladati halabuka najgorih među nama?

Tek je eskalacija izbjegličke krize i njeno približavanje našim granicama nagnalo većinu naših građana, uključujući i političke elite, da se počnu baviti tim pitanjem. Doista, mediteranske su zemlje, posebice Italija i Španjolska, već godinama izložene stalnom priljevu desetaka tisuća izbjeglica iz afričkih zemalja pogođenih političkim nestabilnostima i sveopćim siromaštvom, pa je bilo jasno da će ulazak RH u EU i našu zemlju učiniti mostom izbjegličkog vala prema njihovim željenim destinacijama – prvenstveno Njemačkoj, Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i skandinavskim zemljama.

Nakaradni pokušaji profitom potaknutog traženja izmišljenog ”smoking guna” te ”izvoza demokracije” – eufemistički zvanog ”arapskim proljećem” – samo je potencirao tu pojavu do neslućenih razmjera.

Ove je godine tako, na pretrpanim i davno otpisanim plovilima te raznim prometalima, pa i pješke, dosad preko 260 tisuća ljudi stiglo u EU, uz tisuće onih koji su taj pokušaj platili životima u dubinama Mediteranskoga mora. Uz to, iz subsaharske Afrike i dalje je prisutan već ”tradicionalan” priljev novih izmučenih osoba i cijelih obitelji – pojava na kojoj se besramno bogate ”lešinari” (dovoljno se tu prisjetiti nekih naših ”ratnih heroja” koji su se obogatili švercom nafte, ljudi i oružja) koji im naplaćuju dijelove putovanja na pretrpanim teretnim vozilima, prijelaz pustinja, ukrcaj na spomenuta plovila, … a čime se dijelom financiraju i terorističke i mafijaške skupine svih provenijencija.

Dodajte tome ”prirodnu” migraciju iz mnogoljudnih zemalja, posebice Kine, prema EU (već i svaka hrvatska općina od nekoliko tisuća stanovnika ima svoje kineske dućane i restorane, a djeca vlasnika tih radnji često dijele školske klupe s našom), te sve izvjesnije migracije i izbjegličke krize koje će biti uzrokovane sve evidentnijim učincima klimatskih promjena s ekstremnim pojavama poput poplava, tajfuna ili doslovnog potopa nekih otočja, pa je očito da je osvještavanje potrebe za sustavnim pristupom sve većem broju imigranata u RH više nego zakašnjelo.

Tek je eskalacija izbjegličke krize i njeno približavanje našim granicama nagnalo većinu naših građana, uključujući i političke elite, da se počnu baviti tim pitanjem. Doista, mediteranske su zemlje, posebice Italija i Španjolska, već godinama izložene stalnom priljevu desetaka tisuća izbjeglica iz afričkih zemalja pogođenih političkim nestabilnostima i sveopćim siromaštvom, pa je bilo jasno da će ulazak RH u EU i našu zemlju učiniti mostom izbjegličkog vala prema njihovim željenim destinacijama – prvenstveno Njemačkoj, Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i skandinavskim zemljama

Dobar dio sadašnjeg priljeva ljudi je, naravno, humanitarno pitanje koje zahtijeva brzu i odlučnu svekoliku pomoć kako na nacionalnoj tako i na razini EU, pa i tijela Ujedinjenih naroda.

Politikantski pokušaji manipulacije tragedijom stotina tisuća ljudi hrvatskih i europskih šovena, a da bi se ušićarilo nešto glasova zapjenjenih homofoba, uz već poznate i viđene pokušaje ”samo ne u mojem dvorištu” raznih štupida diljem Hrvatske i svijeta, su toliko idiotski da ih ovdje nećemo ni udostojati komentara.

Slično se može reći i za one države i državne dužnosnike koji sve navedeno pokušavaju svesti na sigurnosno pitanje i predlažu rješenja temeljena na bodljikavoj žici, senzorima pokreta, rendgenskim i termovizijskim kamerama, psima ili čak potapanjem plovila kojima se izbjeglice služe za prelazak ”mare nostruma” (za one voljne intelektualno zahtjevnijeg pristupa preporučamo u tom pogledu djela Predraga Matvejevića, a da bi naučili koliko i zašto je to more važno kao spojnica i kolijevka kultura).

Doista, ako nas povijest ičemu uči, onda je to da nikakvi zidovi i barijere ne mogu zaustaviti one koji su gladni, koji su izgubili sve i koji opravdano žele bolji život, život dostojan življenja za sebe i svoju djecu.

Onima s malo ”tvrđim ušima” ćemo pak savjetovati da posjete Checkpoint Charlie muzej na nekadašnjoj granici između istočnog i zapadnog Berlina i uvjere se u domišljatost onih koji takve neprirodne barijere žele proći, dok ćemo naše susjede koji završavaju postavljanje stotinu kilometara dugog i 4 metra visokog ”zida” koji bi ih trebao štititi od izbjeglica podsjetiti da su upravo oni do prije 25 godina bili s ”krive strane” nekih drugih zidova koje su na sve moguće načine preskakali, potkopavali i zaobilazili.

Politikantski pokušaji manipulacije tragedijom stotina tisuća ljudi hrvatskih i europskih šovena, a da bi se ušićarilo nešto glasova zapjenjenih homofoba, uz već poznate i viđene pokušaje ”samo ne u mojem dvorištu” raznih štupida diljem Hrvatske i svijeta, su toliko idiotski da ih ovdje nećemo ni udostojati komentara. Slično se može reći i za one države i državne dužnosnike koji sve navedeno pokušavaju svesti na sigurnosno pitanje i predlažu rješenja temeljena na bodljikavoj žici, senzorima pokreta, rendgenskim i termovizijskim kamerama, psima ili čak potapanjem plovila kojima se izbjeglice služe za prelazak ”mare nostruma”

Činjenica da su mnoge od zemalja koje su sada tranzitne i/ili konačne destinacije unesrećenih ljudi do prije samo nekoliko desetljeća bile, a dijelom još uvijek i jesu, zemlje velike emigracije, je ovih dana često ponavljana, pa ćemo ovdje samo podsjetiti da je svima bjelodano jasno da puno veći broj Hrvata, posebno 2. ili 3. generacije, živi izvan RH nego u Hrvatskoj, dok nam natpolovična većina mladih u opetovanim ispitivanjima javnoga mijenja jasno kaže da i oni svoju budućnost vide izvan svoje domovine.

U srednjoročnom bi pak periodu (s obzirom na akutnost problema, to znači u sljedećih nekoliko mjeseci) Hrvatska trebala izgraditi svoje politike prema izbjeglicama i migrantima. U domišljanje i razradu tih politika trebalo bi uključiti najširi spektar stručnjaka raznih profila, od sociologa, pravnika i stručnjaka za obrazovanje do politologa i političara (izbjegavajući u širokom luku politikante), teologa, ekonomista, urbanista i stručnjaka drugih profesija.

Doista, iskustva zemalja koje se s tim pitanjima susreću već desetljećima (u pravilu su to nekadašnje kolonijalne sile) pokazuju da se imigranti često getoiziraju, da većinska zajednica (a važno je tu potencirati stav kolege prof. dr. sc. Dejana Jovića da većina nikad nije i cjelina!) ima tendenciju pokušaja grube asimilacije ili pak potpunog isključivanja manjina (vidjeti pod ključnom riječi Vukovar), pa onda i imigranata, iz svojih političkih i društvenih procesa, te da i u zemljama puno stabilnijih i dugotrajnijih demokracija postoji tendencija optuživanja imigranata za sve negativnosti u zemlji, od nezaposlenosti do kriminala, pa čak i do prometnih nesreća.

Takve pojave, koje se u Njemačkoj opravdano (i ”bezpridržajno” – ah, koliko su naši kartonski uzorci još daleko od toga) nazivaju odurnima, jesu i bit će posebno evidentne u ”Lijepoj našoj”, gdje mnogi zločinci imaju javnu egidu heroja, neodgojena mladež se hvali kada pod utjecajem dvije krigle pive tim istim kriglama, osokoljena činjenicom da ih je 10 naprema 1, napada žene i svoje neistomišljenike, dok oni koji su samo u zemlji potpuno urušenih vrijednosti i kriterija mogli postati akademici i biskupi zazivaju fašizaciju i ”genetsko čišćenje”.

U srednjoročnom bi pak periodu (s obzirom na akutnost problema, to znači u sljedećih nekoliko mjeseci) Hrvatska trebala izgraditi svoje politike prema izbjeglicama i migrantima. U domišljanje i razradu tih politika trebalo bi uključiti najširi spektar stručnjaka raznih profila, od sociologa, pravnika i stručnjaka za obrazovanje do politologa i političara (izbjegavajući u širokom luku politikante), teologa, ekonomista, urbanista i stručnjaka drugih profesija

Takvi ne zaslužuju drugo nego da, po uzoru upravo na Njemačku, oni napokon postanu sigurnosno i pravosudno pitanje par excellence na kojem će se pokazati ono što bivši predsjednik Mesić naziva ”državni monopol sile”, dok je isto Miljenko Smoje, ispravnije, nazivao ”smrad sile”.

Smradovi i ne zaslužuju ništa osim smrada!

Ispravne i jedino moguće politike prema izbjeglicama i imigrantima, od kojih su mnogi tu da i ostali (!), bi se pak trebale, pa i morale, temeljiti na spoznaji da su to prije i iznad svega ljudi, s manama i vrlinama poput nas.

Dok će mnogi od njih, poput Matvejevića u donedavnoj emigraciji, živjeti među nama u stalnom procijepu između azila i egzila, mi bismo trebali učiniti sve što je moguće da ih integriramo u naše društvo. Oni će, posebno u početku, biti spremni prihvatiti teške i zahtjevne poslove koje mnogi od nas više nisu spremni raditi za plaću koja se za to nudi, osiguravajući nam tako i punjene naših mirovinskih fondova.

Ne treba pritom zaboraviti ni da Europa i Hrvatska ubrzano stare, pa i demografski slabe, pa bi, primjera radi, priljev imigranata koji bi odgovarao 1 posto stanovništva (na razini EU je to oko 5 milijuna, a na razini RH 40-ak tisuća ljudi) bio minimum da se samo dio demografskoga pada nadoknadi. S druge pak strane svjedočimo činjenici da se lideri zemalja članica EU ne mogu dogovoriti o kvotama ni za deseterostruko, pa i stostruko manje ljudi, što rječito govori o njihovoj političkoj i ljudskoj kratkovidnosti.

Vrlo brzo će se pak pokazati da su mnogi od imigranata već danas obrazovaniji od mnogih od nas (pa, primjerice, poznaju engleski jezik bolje od nekih naših europarlamentaraca ili najviših državnih dužnosnika), dok će gotovo svi biti spremni raditi više i ustrajnije da bi ”uspjeli u životu” nego što smo to mi spremni.

Pitanje je, dakle, hoće li u ovom slučaju prevladati veliko srce Hrvatske koje se tako lijepo pokazuje u našoj spremnosti da doniramo organe i dajemo krv, ali i pri svakoj i najmanjoj humanitarnoj akciji, ili će halabuka najgorih među nama, pojačana medijskim skorojevićima i predizbornom kampanjom, dovesti do toga da se usučemo u svoju provincijsku beznačajnost i palanačku uskogrudnost?

Važno je pritom stalno imati posebno na umu da je integracija dvosmjeran put koji obogaćuje i većinsku zajednicu drugačijim kulturama, običajima, jezicima, spoznajama, da je ona šansa za otvorenost i rast, ali i da ona istovremeno razvidnim čini i pitanja koliko smo spremni mijenjati se (da bismo postali bolji), prilagođavati se, propitivati se.

Pitanje je, dakle, hoće li u ovom slučaju prevladati veliko srce Hrvatske koje se tako lijepo pokazuje u našoj spremnosti da doniramo organe i dajemo krv, ali i pri svakoj i najmanjoj humanitarnoj akciji, ili će halabuka najgorih među nama, pojačana medijskim skorojevićima i predizbornom kampanjom, dovesti do toga da se usučemo u svoju provincijsku beznačajnost i palanačku uskogrudnost?

Ja i mnogi drugi koji smo imali prilike iskusiti život u drugim zemljama nemamo nikakve dvojbe da je prvo rješenje jedino moguće. A Vi?

Još tekstova ovog autora:

• Odgovor ”spasiteljima Rijeke” te njihovim medijskim promicateljima
• Moji prijedlozi kardinalu Josipu Bozaniću
• Predsjednice, prijetvorni ste!

» Svi tekstovi ovog autora