Kristijan Grđan
Kraj 2022. godine Hrvatska je doživjela u slavljeničkom tonu. Vatreni su osvojili treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Katru i to je bio razlog za opće narodno veselje, koje je unatoč hladnoći izmamilo na ulice tisuće građana.
Vodeći se starim rimskim principom upravljanja putem ”kruha i igara” (od lat. panem et circenses), Vlada je spremno i bez prethodne procjene učinaka te svoje odluke, dala jedan milijun kuna za pokrivanje troškova svečanog dočeka hrvatske nogometne reprezentacije. Mada je inflacija cijenu hrane potjerala u nebo, neka narod ako nema već kruha, bar ima igara.
Paralelno u toj velikoj nacionalnoj sreći doprinose i veliki uspjesi hrvatske diplomacije. Tako je Hrvatska u isto vrijeme kad ulazi u eurozonu ušla i u šengenski prostor. Tu se svakako mora odati priznanje vještom diplomatskom i političkom umijeću, pokazuje se da Hrvatska doista može kad hoće.
Osim onda kada neće, a to se u pravilu odnosi na reforme u unutarnjoj politici. Koristeći priliku nacionalnog zanosa i slavljeničke atmosfere, Vlada Republike Hrvatske za kraj godine na javno savjetovanje dala prijedlog Zakona o osobnom asistentu.
Tim prijedlogom omogućilo bi se ostvarivanje prava na osobnu asistenciju osobama s invaliditetom, kojih je u Hrvatskoj prema statističkim podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (dalje u tekstu HZJZ) u 2021. godini bilo gotovo 15 posto od ukupnog hrvatskog stanovništva (Izvješće o osobama s invaliditetom, Hrvatski zavod za javno zdravstvo, rujan 2021., str. 5 ).
Na javno savjetovanje stavljena je i procjena učinaka propisa iz koje se, možda i bolje nego iz samog sadržaja predloženog Zakona, može najbolje vidjeti kako Vlada uopće doživljava prava osoba s invaliditetom u Hrvatskoj.
Pa tako, pozivajući se s razlogom na Konvenciju UN-a o pravima osoba s invaliditetom (dalje u tekstu Konvencija), Vlada obrazlaže da će donošenjem tog Zakona ispuniti svoje konvencijske obaveze prema ravnopravnom uključivanju osoba s invaliditetom u život zajednice.
Međutim, u razradi tog obrazloženja, Vlada kasnije navodi da bi Zakon o osobnoj asistenciji ”normativno uredio projektnu aktivnost kao pravo”. Dakle tako, sada su stvari posve jasnije.
Hrvatska vlada naprosto ignorira činjenicu da je u trenutku ratifikacije Konvencije Republika Hrvatska u svom pravnom sustavu odmah priznala osobnu asistenciju osobama s invaliditetom kao zajamčeno pravo.
To nije neka ”projektna aktivnost” koju su počele provoditi uglavnom udruge osoba s invaliditetom zato što im je tako bio ćeif i koju će sada vlast činom milosrđa prepoznati kao pravo, već je osobna asistencija ljudsko pravo osoba s invaliditetom koje joj niti jedna vlast do sada u Hrvatskoj nije osigurala.
Udruge, koje su nastupile kao pružatelji socijalnih usluga, upregnule su svoje resurse, golem volonterski i često prekarno plaćeni rad za prikupljanje sredstava kombiniranjem raznih projekata, kako bi se putem njih osobama s invaliditetom omogućila osobna asistencija.
Normativno uređenje osobne asistencije potrebno je zato da bi konačno država osigurala održive financijske resurse i ispunila obavezu prema svojim građanima, ali tu svoju političku obvezu kao ovdje, tako i u drugim sferama unutarnje politike, hrvatska Vlada ne priznaje.
Na sam sadržaj nacrta Zakona o osobnoj asistenciji već i u javnoj raspravi postoje brojni prigovori, i građana i organizacija civilnog društva. Jedan od skandaloznijih prijedloga jest da bi se taj Zakon trebao odnositi samo na osobe koje su navršile 18 godina života, što znači da u Hrvatskoj djeca s invaliditetom ne bi imala pravo na uslugu osobne asistencije.
Ranije citirani statistički podaci HZJZ-a pokazuju 11 posto djece s invaliditetom od ukupnog broja osoba s invaliditetom u Hrvatskoj. Djeca imaju roditelje, ponekad i roditelje njegovatelje, pa Vlada smatra da je sada njihovoj djeci osobna asistencija suvišna? Zar je moguće da bi roditelji djece s invaliditetom imali pravo na rad i pravo na odmor, na vlastiti socijalni život? Ako ni s čim, ovim prijedlogom Vlada iskreno pokazuje koliko joj nije stalo do zaštite obitelji.
Iako je za pružanje usluga osobne asistencije predvidjela više od 146 milijuna eura na godišnjoj razini, ipak tu nije mogla s ciljem promicanja obiteljskih vrijednosti nikako predvidjeti pružanje osobne asistencije za djecu s invaliditetom. Slučajno da se ne bi neki roditelj ”okoristio” za nešto što mu ne pripada – za brigu države za njega i njegovu obitelj.
Druga i u javnoj raspravi nespomenuta odredba predloženog Zakona predviđa institut koji se nije pojavljivao u dosadašnjim propisima iz područja socijalne zaštite.
Naime, u čl. 27. predlaže se da u slučaju kakvog nepredviđenog stanja koje ugrožava život i zdravlje građana, imovinu veće vrijednosti, znatno narušava okoliš, gospodarsku aktivnost ili uzrokuje znatnu gospodarsku štetu, ministar može privremeno obustaviti pružanje usluga osobne asistencije i preusmjeriti resurse s osoba s invaliditetom na zaštitu ugroženih vrijednosti.
To znači da ako se dogodi elementarna nepogoda, umjesto da se šalju pripadnici civilne zaštite ili oružanih snaga u pomoć građanima, mogu se nekim ili svim osobama s invaliditetom oduzeti osobni asistenti i oni poslati da pomažu u zaštiti građana ili dobara.
Prijedlog Zakona također predviđa da će osobe s invaliditetom morati same iz svojih prihoda i imovine sudjelovati u pokrivanju troškova osobne asistencije, prema tome nije predviđeno da država sve da, ali je svakako predviđeno da može sve uzeti ako nastupe neke teške društvene okolnosti.
To sve, naravno, proizlazi iz onog početnog viđenja ljudskog prava na osobnu asistenciju kao ”projektne aktivnosti”. I ovo je za Vladu samo tek nekakav projekt, za koji će se povući sredstva iz Europskog socijalnog fonda, a uvijek postoji i izlazna strategija.
Da se u današnje doba dogodi kakva katastrofa, uz turbulentna geopolitička zbivanja na globalnoj razini, na žalost je vrlo izvjesno. Kako to želi sada normativno urediti Vlada, tada će prvi nastradati najranjiviji hrvatski građani.
I dok će taj resorni ministar na kraju Pravilnikom odrediti ”mjerila prostora, opreme, potrebnih radnika, sadržaj, opseg i način pružanja usluge” osobne asistencije, bez ikakvih moralnih mjerila i standarda političari te iste Vlade su upravo iz europskih fondova, zlouporabom položaja i ovlasti pokrali Europsku uniju i Hrvatsku kako to u svojoj optužnici protiv Gabrijele Žalac i drugih navodi europska javna tužiteljica.
I to za novce koji su mogli pokriti barem dio troškova osobne asistencije onih 11 posto djece s invaliditetom na koje Vlada Republike Hrvatske uopće nije niti računala.
Ali, što to sve skupa Vladu briga? Panem et circenses dok na kraju više ne bude ni jednog ni drugog.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- ”Ne lamačite jezičinama” nije standard liječničke komunikacije
- Politička taktika transfobije za povratak u neolitik
- Radnici Čistoće: Prekarni rad nije društvena vrijednost
- Lažno jamstvo pravne sigurnosti (Slučaj DR Kongo)
- Sanader nije kriv. Marija koja je isprosila 1,5 kunu je?
- Zelena politika – kapitalizam vs. socijalna pravda
- Lažno bolovanje i tko tu stvarno laže?
- Građani protiv Hrvatske: pravo na život i zdravstveni sustav
- Stigmatizacija majmunskih boginja iako nisu gay bolest
- Kod cijepljenja vrijedi načelo društvene solidarnosti
