Svjetlana Hribar
U atmosferi ponižavanja i zlostavljanja jedne žene i to od strane hrvatskog zdravstvenog establišmenta, u Rijeci se održao festival na temu obitelji, a u središtu svake predstave je bio – lik žene.
Predstave su se vremenski odnosile na stotinjak posljednjih godina, dakle na razdoblje tijekom kojih su se vodili ratovi, mijenjale granice, društveni sustavi, dogodio se i velik tehnološki i znanstveni napredak, ali položaj žene, shvaćanje njenog života i uloge u društvu, za cijelo to vrijeme uglavnom tavori ili (u našem slučaju) – nazaduje.
Nikad u hrvatskoj novijoj povijesti položaj žene nije bio gori, što dakako ide s materijalnom situacijom: nikad žene nisu imale manje prava, čemu svakako kumuje nezaposlenost i potplaćenost. Jer ako ne zarađuju, nisu vrijedne poštovanja. Zlostavljane su u obitelji, na poslu, na ulici, a kako vidimo tome se pridružuje i zdravstveni sustav!
Slučaj Mirele Čavajda, koja u Hrvatskoj nema mogućnost prekinuti trudnoću u kasnom stadiju (iako ima dijagnozu koja bi joj to trebala omogućiti), otvorio je niz slučajeva o kojima svjedoče žene na društvenim mrežama, pod punim imenom i prezimenom.
Ne samo da ovo nije prvi slučaj u Hrvatskoj koji nema podršku sustava, unatoč zakonskim mogućnostima, već postaje bjelodano da se žene – uz puno socijalno i zdravstveno osiguranje – već godinama upućuju na prekid trudnoće u susjednu Sloveniju, gdje taj zahvat plaćaju.
One koje to mogu platiti.
Što rade i kako se ”snalaze” druge žene s istim problemom, one koje nemaju nekoliko tisuća eura za prekid trudnoće u Sloveniji?
To naše društvo ne zanima. Ono računa s njihovom diskrecijom i nelagodom, sramom jer čine – smrtni grijeh…
Tu grižnju savjesti i strah od ”odmazde na onom svijetu” potenciraju ne samo svećenici, već i čelnici zdravstvenog sustava, kao da je spašavanje života žene manje važno od rođenja malformiranog djeteta, koje će – ako doživi rođenje – biti zauvijek bespomoćno…
A znamo što se u našem društvu nudi takvim bolesnicima – uglavnom ništa!
Prepušteni su na skrb roditeljima, najčešće majkama, koje prestaju raditi da bi se brinule o bolesnoj djeci do kraja njihova ili svog života. Pritom bez pomoći institucija, bez novčane pomoći društva, bez potpore za lijekove, bez skrbi za zdravlje tih požrtvovnih majki, koje su na samom repu društvene brige i pomoći!
A kad već ministar u ovom slučaju dijagnosticirane teške bolesti ploda predlaže liječenje, neka se odredi i protokol liječenja, prednosti i prava takvih slučajeva, umjesto da nakon poroda, od njih svi dignu ruke…
Ako ima nešto dobro u društvenim mrežama, onda je to mogućnost da se čuje glas ugroženih, povrijeđenih, zlostavljanih i bijednih. Među njima su gotovo sto posto žene.
I ne radi se samo o prekidu trudnoće!
Dijapazon zlostavljanja – osim u obitelji, najčešće se događa u zdravstvenim ustanovama – seže od ponižavanja i zapostavljanja do bolnih zahvata bez narkoze, kao da se žene kažnjava zato što su žene…
Javljaju se najčešće pacijentice koje su prošle kiretaže bez anestezije – nakon induciranih ili spontanih pobačaja ili poroda u kojima im nije u cijelosti izišla posteljica; čujemo da se ni biopsije maternice ne rade pod anestezijom, a trebale bi jer se radi o bolnom zahvatu, nužnom pred operaciju u pojedinim dijagnozama… ni punkcije jajnih stanica (što prethodi IVF-u) ne rade se pod narkozom.
Pri svim spomenutim zahvatima prednjače splitska i zagrebačke bolnice, gdje je pacijenticama izravno rečeno da ”nemaju dovoljno anesteziologa i neka se malo potrpe”.
U Rijeci se kiretaže i biopsije rade pod anestezijom, a u nekim slučajevima i punkcija pri medicinski potpomognutoj oplodnji.
Kažem u nekim slučajevima. U Europi je to normalan postupak. Zašto su u civiliziranim društvima ljudima omogućeni bezbolni medicinski postupci, a kod nas kao da se do dijagnoze mora proći golgota?
I ne radi se samo o ginekološkim zahvatima – oni su samo najčešći jer je često riječ o hitnoći. Mnoge druge pretrage, također nužne i potrebne u dijagnostici, pacijenti u Hrvatskoj izbjegavaju jer su bolne, a ne rade se pod anestezijom.
Recimo, opet u civiliziranom svijetu, gastroskopija i kolonoskopija rade se pod narkozom, u tijeku jednog snimanja. To, dakako, uz gastroenterologa i pomoćni medicinski tim, podrazumijeva anesteziologa, a to je – kod nas, očito, bolno mjesto.
Ali zašto se takvi zahvati nisu radili pod anestezijom ni onda kada je anesteziologa bilo dovoljno?
Rekla bih da se – kao i u mnogim drugim slučajevima uz medicinske – smatra da se patnja i trpljenje boli – podrazumijeva.
”Potrpite bol, pa će vam poslije biti lakše! Kakva ste vi osoba koja ne može izdržati malo boli? Boli, pa što? Ne trebate se zato derati i trzati. Vezat ćemo vas ako se ne smirite!” To su riječi koje pacijenti svakodnevno slušaju…
Osim, dakako, ako nemaju novca za pretrage i zahvate u privatnim klinikama, gdje su prema njima tako ljubazni da misle kako su umrli i probudili se u raju!
Ali stvar kod nas ide i dalje!
Patnja se podrazumijeva u školskom sustavu, gdje se ništa ne postiže lako već mukom i fizičkim grijanjem stolice – cijele obitelji.
Djeca od šeste do desete godine uče tonu gradiva čije poznavanje malo čemu služi i kod većine (čast onom postotku od pet do deset na stotinu djece kojima ne treba pomoć roditelja) izaziva otpor prema stjecanju znanja.
Tom obimu gradiva i njegovom često apstraktnom sadržaju (kao, na primjer, poznavanje sustava županijskih tijela što je u tom uzrastu ravno kvantnoj fizici) nisu krive učiteljice. One samo moraju provesti program, ali se često ni ne trude da neke apstraktne pojmove približe djeci na neki njima prihvatljiv način.
Neka se potrude, pa će poslije biti zahvalni!
Za što? Za poznavanje sustava administrativnih tijela? Za gospodarstvene razlike između užeg i šireg zavičaja, a čitav se zavičaj jedva može iščitati na karti! A njegovo gospodarstvo ili ne postoji ili se mijenja svake godine…
Nije bolje ni u nekim izvanškolskim aktivnostima.
Svjedočim svakodnevno treninzima pomladaka na nogometnim terenima, gdje treneri najpogrdnijim uvredama časte tu djecu, a sve u cilju njihova sportskog odgoja.
”Pa što ako te vrijeđa trener – to je za tvoje dobro!” reći će roditelji dječaku, nadajući se da se takvim metodama stvaraju novi modrići, koji će unovčiti sve svoje muke i trpljenja. A i njihove!
Tako se, sve za naše dobro, u našim životima izmjenjuju mučitelji i zlostavljači različitih sustava – obrazovnog, radnog, obiteljskog, dok ne dođemo do zdravstvenog, koji je kruna svih mučenja običnog čovjeka.
U jednoj državi doduše na rubu Europe, ali koja smatra i to poučava u školama, da je ravnopravna članica Europske unije i da su njeni stanovnici Europejci. S uvjetima života iz nekog drugog vremena, doduše, ali – potrpite malo! Za svoje dobro!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
- Quo vadis, HP?
- Treba li se radovati jačanju turizma u Rijeci?
- Tinka Kalajžić i riječki gimnazijalci ne boje se migranata
- U El Shattu se živjelo utopiju
- Ljeto na Kantridi – festival na Morskom prascu
- Spuštanjem glave pred agresijom, priznajemo pobjedu zla
- Lennon: glad za suvremenom glazbom – paradnog je karaktera
- ”Tok” – zagonetna umjetnička knjiga Nike Petković
- Valter Dešpalj, jedinstveni glazbenik i sjajan čovjek