Tomislav Šola
Javljam se već neko vrijeme ovom kolumnom koja nosi hermetično ime uzeto iz naslova moje, za našu sredinu, nepostojeće knjige ”Mnemosophy – an essay on science of public memory” (2015.). I poduzeća i profesori proizvode za ”tržište” – za neku sredinu – nekoga tko pokaže zanimanje za proizvod.
Potraga za izdavačima nije mi jača strana, a sadržaj koji nudim je često nedovoljno konvencionalan, ”neispeglan” i slabo se uklapa u institucionaliziranu potražnju. Udruga koju vodim je dvije knjige napravila gotovo kao samizdat, no, na sreću, doživjele su prijevod.
Uostalom, sve što sam stigao stavio sam na svoju stranicu (mnemosophy.com i na Academia.edu) kao slobodno dostupan sadržaj.
Umješnost u nuđenju je važan talent, ali marketing, shvaćen kao ”otržišnjavanje” i nametljivost, ionako mi nikad nije bio simpatičan, unatoč knjizi koju sam i na tu temu napisao. Dakle, pogotovo s ovom kolumnom (koja bez povjerenja urednika ne bi postojala), sve je na svojem mjestu.
Uzet ću si zato slobodu da povremeno reinterpretiram i pojasnim ponešto bar iz moje nedavne knjige ”Public memory in a deluded society” (Javna memorija u obmanutom društvu) koja je prošle godine u dva izdanja, na dva jezika, objavljena u inozemstvu.
I sam naslov s početka ovog teksta je prijevod, a autorska sloboda i naknadna pamet je uvećala istoimeno poglavlje iz te knjige, da bar opsegom bude vrijedna objavljivanja.
Svako društvo biva uspješno ili neovisno o kvaliteti razumijevanja svoje prošlosti. Stručnjaci koji proučavaju funkcioniranje ljudskog mozga su me uvjerili da je tamo i početna logika na kojoj gradimo ekstenzije svoje stvarnosti.
Naime, kadgod primimo neku informaciju iz okoline, u nekoliko milisekundi je naš mozak usporedi s cjelokupnim fondom zapamćenog, bilo da se radi o znanju ili nekim suptilnim, čak i emocionalnim stanjima.
Dakle, stvaramo zaključke i činimo neke reakcije ili projekcije možda naizgled i spontano, ali zapravo uvjetovano proteklim iskustvom i kvalitetom našeg pamćenja.
Dakako, laici pod dobrim pamćenjem obično misle na obilno pamćenje, ali iole upućenije vjerojatno ne treba uvjeravati da količina nije nikad odsudna ni u čemu.
I mene, a i one kojima pišem, ne zanima osobna razina na kojoj svi imamo specifične probleme i uspjehe s memoriranjem prošlosti.
U anglosaksonskoj literaturi koja prevladava javnim medijima, javno pamćenje je najprije podrazumijevalo memorijale i razne oblike institucionalnog pamćenja velikih događaja i osoba.
Ali, europska percepcija baštine je slobodnije rasla i širila koncepciju, pa je bilo logično od individualnog i, govoreći načelno, kolektivnog pamćenja, doći i od javnog.
Zašto? To postaje dramatično jasno ako se sjetimo da postoje javne memorijske institucije (arhivi, biblioteke, muzeji) koje u Europi oduvijek funkcioniraju kao društvene, a ne privatne.
Postoji i jača osjetljivost na značaj pamćenja u društvu: i javni prostor (toponimi, ulice, spomenici) funkcionira kao konfiguracija pamćenja. Golem značaj školstva dijelom nije ni sam išta drugo nego transfer tog istog kolektivnog iskustva – javne memorije.
Na sreću, Europa još uvijek (negdje otvoreno, negdje u primisli) gaji ambiciju društva blagostanja koje podrazumijeva postojanje javnog školstva, javnog zdravstva, javnog dobra.
No netom se pojavila mogućnost da se prepozna razvojna dimenzija javne memorije kao svjesnog, profesionalnog transfera odabranog društvenog iskustva – Europa pokleknula i ”ideološki” i politički i ekonomski i odstupa od tradicije duže od stoljeća.
Unatoč golemoj krizi koja se događa s javnim zdravstvom ono je ipak još tu i iza njega postoji sustav i profesija.
Javna memorija nije se, nažalost, uspjela domoći te snage i uvjerljivosti javnog zdravstva, što je u ovoj kolumni već bilo lamentirano.
Dakle, trebali smo imati društveni memorijski mehanizam upotrebljiv za razvojne strategije: da nas velika, kompleksna struka, koja pažljivo prepoznaje, selekcionira, prikuplja, proučava i komunicira prošlost koju vrijedi ugraditi u budućnost.
Svaka profesija, dakako, ima svoju znanost i načela kojih se drži. Takva znanost o javnom pamćenju bi trebala biti kritična i korektivna, temeljena na procesu prečišćavanja, rafiniranja sjećanja u mudrost.
Tu znanost u nastanku (ili bar nastanku kakav sam zagovarao), prvo sam nazvao ”heritologija” (1982.), a zatim ”mnemozofija” (1987., kada sam već predavao na sveučilištu).
Moja namjera s potonjim izrazom, koji implicira znanost o javnom sjećanju, bila je da treba poslati poruku kroz samu svoju lingvističku derivaciju: ne bilo kakvo sjećanje, već etički utemeljeno i društveno odgovorno (mneme u značenju pamćenje i sophia kao mudrost).
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Javno pamćenje je dio strategije preživljavanja (2)
- Kustosi baštine – elementi profesije koja nije stigla stasati (2)
- Kustosi baštine – elementi profesije koja nije stigla stasati (1)
- O duhovnom i o strahu od nestajanja
- Stare vrijednosti i nova značenja – You do You
- Nepostojeći čuvari iskustva u ugroženom svijetu
- Profit je iskušenje, zarazno i razorno za baštinu
- Razjedinjena vojska bez zapovjednika i strategije
- Pledoaje za nepostojeću profesiju
- Savršen primjer temeljite strukovne i građanske kulture
