Tomislav Šola
Kad kustosi prisvajaju ”neutralnost”, što je često slučaj, smatram to neozbiljnim i licemjernim.
Baština, javna memorija ili ma kako nazvali kolektivno iskustvo, po prirodi je politička kategorija, baš kao što je biti građanin politička kvalifikacija: ulaganje određenog napora u tumačenje svijeta i njegova sjećanja ključno je za svaki oblik sudjelovanja.
Gotovo je nemoguće napraviti bilo kakav smislen posao u domeni baštine bez osvrtanja na potrebe korisnika ili zajednice.
Čiji su muzeji? Komu se obraćaju? Mogu li doista dosegnuti sve interese svojih stvarnih vlasnika? Što iz goleme prošlosti prepoznati kao važno, što izabrati za pamćenje, što dokumentirati, što proučiti, što i kako sačuvati, što i komu komunicirati?
Od dobrih odgovara ovisi definicija muzeja, sudbina struke, ali i društva. Nemoguće je voditi odgovornu i kreativnu politiku identiteta i baštine ako su gotovo svi direktori zaposleni po podobnosti i političkim ključevima: obavezni i oprezni, prešutni cenzori i odmetnici (s otkazom) kad ih zavede značaj i odgovornost društvenog zadatka njihovih institucija. Zapad kojemu pripadamo poznaje okrutnu praksu politizacije.
Muzeji, arhivi i knjižnice, kao ni gradski prostori (koji su i sami memorijska konfiguracija, sa svim kipovima ”nepoželjnih” pjesnika i filozofa, s toponimijom i ”genijem mjesta”), ne pripadaju ni političarima niti bi trebali uopće biti privatni ili ovisni po partikularnom interesu.
Uostalom cancel culture nam pokazuje da društveni okoliš može doživjeti metamorfoze koje od heroja stvaraju nikogoviće i negativce, da društvena manipulacija informacijama može mijenjati javnu memoriju u svim smjerovima.
Svijet kao ni ljudi, nikad nije mijenjao svoju prirodu, ali su se mijenjali uvjeti, ponekad i na bolje. Ipak, propustili smo naučiti da samo samostalne profesije i institucije općeg dobra mogu sačuvati vrline i zdravu pamet.
Privatni, partikularni interes to ne može po svojoj prirodi. Ni voda ni zemlja ni zrak ni znanje ne trebaju biti privatni. Tako je i uslugu muzeja moguće pomoći plaćanjem, ali javno pamćenje komunicirano u javnim institucijama je kao javni zrak i javna voda.
Dakle, ja sam za besplatne muzeje, i ne samo za njih. Za besplatno zdravstvo i za besplatno školstvo. Sreća što ovo ne čitaju osobe kontaminiranog, (zašto ne?) baš ideologiziranog mišljenja jer ionako ”misle” što im se kaže preko šarenih, spinova i hypeova.
Javno školstvo (pa i javni muzeji) je uvijek upravo onoliko loše koliko je degradirano u sustavu vrijednosti i osiromašeno. Kultura i obrazovanje su skupi! Uglavnom oko jedan posto BDP-a. Za cijenu jedne nuklearne podmornice moguće je napraviti, bar 25 Guggenheim muzeja, da budemo slikoviti.
Privatnim institucijama je na prvom mjestu privatni interes. Profit u raznim svojim oblicima. Među privatnim sveučilištima su najbolja ona koja počivaju na financijalnom elitizmu, malobrojna, a uz to izvikana i precijenjena na račun svojih najboljih studenata i profesora koji na leđima ”tegle” bogatu, arogantnu zlatnu mladež, klijentelu čijim roditeljima je svaki novac ionako beznačajan kao i njihovoj djeci obrazovanje.
Groteskno jednostavan primjer je Boris Johnson. Dobre škole kao i dobri muzeji obavljaju transfer najboljeg, najkorisnijeg i najplemenitijeg ljudskog iskustva jer čovječanstvo jedino tako može napredovati, a i svaki pojedinac u svojem životnom usavršavanju.
Baš pogledajte gdje su sve studirale najveće ništarije svjetske politike! Ne možemo ući u trag koji su njihovi najomiljeniji muzeji i gdje su stekli tu svoju mudrost i širinu da su raznolikost i raznovrsnost (bilo u prirodi, kulturi ili civilizaciji) bogomdano bogatstvo svijeta.
Oops! Nisu je stekli. Ako išta od toga i spomenu, bit će to tek šuplje riječi izabrane da prate, mnoštvo tzv. buzz words kako ih zahtijevaju mediji ako ste ”in”. Ili sluganski govor mržnje uvijen u cancel culture retoriku.
Bila je ovo, dakle, ironija na temu osvajačkog mentaliteta, posebice Zapada, čiji muzeji su i sami proistekli velikim dijelom baš iz potrebe da se pokažu trofeji osvajanja prirode, drugih naroda, kultura i zemalja.
Znanost je i tada prije stoljeće-dva (kako gdje) bila uglavnom susretljiva prema gospodarima moći pa su zajedno gradili mitove na sve strane: o znanosti i o društvenim vrijednostima.
Više se isplatilo Kraljevskom društvu financirati afričku ekspediciju čuvenog lepidoptériste (leptiri!) da bi uhvatio onaj posljednji 128. primjerak kojim zbirka postaje kompletna nego da posjetiteljima objasni zašto bez leptira ni ljudi vjerojatno ne bi preživjeli. (Usput, to je najkraća slikovita lekcija o razlici tradicionalnog i reformiranog muzeja.)
A, kad smo već tu (jer tko zna hoćemo li se ”čitati” ponovo) identičan se proces odvija na području likovne umjetnosti u kojoj je puka dosjetljivost i teror inovacije zamijenio kreativnost. Umjetnike se tretira kao zombije i miti besmislenim stipendijama i ”grantovima”, a umjesto da se umjetnošću oplemenjuje okolina, zajednica, društvo, pojedinci, muzeji se natječu u istoj disciplini medijski manipuliranog, skupog ”šminkeraja”.
Usput, i sve znanje iz društveno-humanističkih znanosti bi trebalo biti slobodno dostupno i, zapravo, javno vlasništvo. A sve manje jest.
Tako i karta za kazalište koja u Europi može stajati i 300 eura znači da kultura neće obaviti svoju prosvjetiteljsku i blagotvornu ulogu za koju je mišljena. Slobodan pristup u muzeje? Pa kako drugačije, zaboga? To je blagotvoran transfer kolektivnog iskustva.
Za cijenu prvoklasnog nosača aviona može se sagraditi točno 30 muzeja cijene Tate Moderna! Famozno poboljšanje svijeta nikad se neće dogoditi preko tehnologije.
Čimpanza s kamenom će se sigurno bolje hraniti od onog koji ne zna njime razbiti orah, ali čimpanza s revolverom ne bi ni čimpanzama zvučalo kao napredak. Zanimljivo, ljudima u ”društvu znanja”, napredak je sveden na tehnologiju. Upravo, dakle, obrnuto od njene inherentne prirode.
Vlastita tehnologija koju neće više moći shvatiti postat će gospodar i, sasvim je zamislivo, nekontrolirana moć. Konvencionalni muzeji ne postavljaju neugodna pitanja niti nas suočavaju s dilemama niti se bave našom sudbinom.
U zemljama u kojima je javni status muzejskih i ostalih institucija od javnog interesa još uvijek je visok, sve ostalo može biti sporno.
Koristim ”javno” za razliku od ”privatnog”, pa bilo ono vlasništvo bilo kojeg drugog pojedinačnog vlasnika, dakle, u smislu javnog zdravstva ili javnog prijevoza. Javno financiranje čini nelogičnim služenje bilo kojem drugom posebnom interesu.
Bio sam kustos, direktor, urednik, izdavač, organizator konferencija, pisac, profesor i konzultant, nehotice svjedok rata i razorne političke i ekonomske tranzicije i neokolonijalnog ponašanja Europske unije. Bilo je to dugo i složeno insajdersko iskustvo.
Posredovao sam svoja domaća i međunarodna iskustva, ali i svjedočio da su institucije koje bih rado smatrao prenositeljima tog kolektivnog iskustva, uglavnom izostale kao pomoć građanima. Kako bismo se inače mogli kao svijet naći pred rastom radikalne desne politike, pred svjetskim ratom i drugim scenarijima samouništenja vrste?
Kad javne institucije postanu privatizirane makar i cenzurom i raznim prerušenim ucjenama, osjećat ćemo se jednako bespomoćno kao pred monstruoznim obrisima Golema – AI tehnologije.
Vizija svijeta koja se nazire iz napisanih redova je namjerno naivna, a takva su i neka rješenja njegovih problema koja predlažem i u knjigama i ovdje.
Kanim ponešto od toga iz knjige reinterpretirati i jasnije reći, a možda i dokazati da muzeji imaju smisla samo ako su dio procesa društvene katarze kreativnim ”kustosiranjem”, čišćenje moralnog i emocionalnog stanja istinom, ili još možda ”grčkije” – spoznavanjem samoga sebe.
Pozdrav dobronamjernom čitatelju – Lectori benevolo salutem – bio je od rimskog doba skromni zaziv svih pisaca, praksa koja je toliko poznata da je dobila davno oblik kratice L.b.s., ispisan na početku knjige.
Sve što odgovornošću i plemenitošću pretvara znanje u mudrost, kako je to recimo muzejima, ipak stavlja razumijevanje na stranu čitatelja ili slušatelja, koji ponuđeno djelo prosuđuje na temelju svog osobnog sustava vrijednosti.
No ipak mu daje priliku za mudrost kroz znanstvenu i društvenu odgovornost, dobronamjernost i otvorenost kakva se očekuje od javnih ustanova. One su tu da ponude razumijevanje svijeta i opskrbe nas bar korisnim savjetima, kako bi to nekad, uz ognjište učinio pametan djed, baka, iskusan ujak…
No da bude iskrenije i jasnije, i ja baš kao i kustosi, najradije pozdravljamo posjetitelje/čitatelje koji sa sobom ne donose svoje osude ili predrasude nego volju za mir, nadu u bolji svijet no što smo ga zatekli, zapravo baštinili.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Razumijevanje svijeta je osnova svake profesije (1)
- Javno pamćenje je dio strategije preživljavanja (2)
- Javno pamćenje je dio strategije preživljavanja (1)
- Kustosi baštine – elementi profesije koja nije stigla stasati (2)
- Kustosi baštine – elementi profesije koja nije stigla stasati (1)
- O duhovnom i o strahu od nestajanja
- Stare vrijednosti i nova značenja – You do You
- Nepostojeći čuvari iskustva u ugroženom svijetu
- Profit je iskušenje, zarazno i razorno za baštinu
- Razjedinjena vojska bez zapovjednika i strategije