Vedran Limić
Kao veliki filmofil i nikakav filmski kritičar moram reći da bez obzira na to šta tu sedmu umjetnost intenzivno pratim više od 50 godina rijetko kad sam ugodno iznenađen s našim filmom.
Ali do samostalnog hrvatskog jezično pročišćenog filma valja mi malo i o filmskom naslijeđu koje je, ne tako davno, vrlo često bilo do zla boga ozbiljno šaljivo.
I danas se sjećamo čuvene zajebancije na račun mladih bombaša Mirka i Slavka u kojoj na upozorenje Slavka: ”Mirko, pazi metak!” on žurno sagne glavu i kaže: ”Hvala, Slavko.” Pa ovo je puno i za Chucka Norrisa.
Isto tako se sjećam kako smo kao pioniri organizirano išli u kino Central gledat sedmu neprijateljsku ofanzivu Kozaru. Tema ozbiljno ratna, crna, brižna i onda u jednoj sceni stameni bosanski seljak Šorga jednim dlanom zaustavlja njemački bajonet, namijenjen otkrivanju partizanskih zemunica, a drugom rukom sprječava sinčića da ne zaplače. Stevane Seagaliću, posrami se.
Na tu scenu sam otkačija, ali kako je vođa puta bio direktor škole onda san izletija s projekcije i ostatak filma proveo u kondutu glumeći da san se zagrcnija i na tu stupidnost komotno umira od smija. Ostatak mojih drugova je vidno ranjen jedva preživio tu ofanzivu.
I bilo je tu još kapitalaca, nije da nije, ali i ovo je sasvim dovoljno da se skuži koja je to promaja od indoktrinacije bila.
E, sad, kada se raspala Yuga došli su novi ideološki obojeni filmovi s nacionalnim nabojem. I sve ponovo po starom kao da do tada ništa nismo naučili.
U ”Četveroredu” niko nikad nije vidio sporiju sveopću paničnu bježaniju koja puževim korakom gmiže spašavajući živu glavu pred najezdom krvoločnih partizana. To kako se oni u četiri reda vuku po zasjenjenoj, mračnoj strani ulice je vrijedno svake lente za doprinos rvackoj filmskoj uljudbi.
Tragom ove logike mi smo zdušno razvlačili bodljikavu žicu distancirajući se od jezičnog utjecaja s istoka. Od strane Hrvatskog audiovizualnog centra financijski su se podupirali prekrasni životni dijalozi tipa: ”Gospodine suseljanine, hoćete li k meni na zajutrak” ili ”Do vraga ovi su posjetitelji otišli ne plativši” ili ”Držim neumjesnim vaše svekoliko spominjanje moje nedavno upokojene majke”.
Moj favorit je onaj kada u ”Generalu” mlađahni Ante pita: ”Gospodine veleposlaniče, oprostite, a što je to kokain?” Normalno, jer kako bi on kao bivši legionar to mogao znati.
Ovo je samo dio jezičnog okruženja koje je ionako mali broj filmofila neživotnim govorom gurala što dalje od polupraznih kinodvorana. Tako da me sada nimalo ne čudi što rijetki vrhunski hrvatski filmovi nisu nimalo gledani. Naravno jer s ovoliko lošim iskustvom nije lako ponovo navući Rvate na filmsku prevaru. Sami ste pali, sami se ubili.
A upravo film ”Sigurno mjesto” Juraja Lerotića je brutalno ozbiljno urađen film koji poput žilet žice grebe po duši svakog onog koji ga je pogledao. Tema koja se vrlo često zbog moralnog kodeksa izbjegava je vrhunski obrađena bez obzira na to što je suicid u pitanju.
I sad kad nakon masu vrimena imamo dobar film, oparena raja ga zbog lošeg polustoljetnog iskustva izbjegava.
Dakako da se svako dobronamjeran pita kako je to moguće, di je zapelo? Mislim da naši političari i ja odgovor znamo.
Dovoljno se samo sjetit predratnih vremena kada su lucidni sarajevski šverceri sumorno Bergmanovo ”Zmijsko jaje”, reklamirali povicima: ”Ajmo, raja, još malo pa nestalo karata za super film pun, šege, šore i mačevanja!” Marketing je, jarane, osnova svakog uspjeha.
Siguran sam da se producenti ovog malog remek-djela ne bi zajebali da su ovu filmčinu reklamirali po recentnim pravilima tipa: Film kojeg je Joško Gvardiol sa svojom mamom gledao tri puta ili Zdravko Mamić nakon premijere razmišlja o tome da se zaredi ili Maja Šuput zbog filma se ošišala na nulu itd. itd.
I sad se neko s pravom može pitat čemu sve ove marketinške izmišljotine koje nemaju veze sa stvarnošću. Naravno da mogu, ali isto se tako i ja mogu pitat, a čemu ova i ovakva država s ovakvim političarima ima pravo maslat ovaj narod s pričama koje nemaju veze s realnošću.
Nisu li nam upravo oni obećavali kako ćemo za koju godinu živit kao Švicarci, 200.000 novih radnih mjesta, objavljujemo rat korupciji, reformu zdravstva, sudstva itd. Veće mirovine, vrtiće, bolnice avione i bombone.
E pa kad mogu oni zašto, dragi moji filmaši, ne biste i vi!? Recept je, kao što i sami vidite, preko trideset godina vrlo djelotvoran. Jedino tako ćete imat sigurno mjesto pod ovim sivim hrvatskim suncem.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Do kad će nas voditi mentalni kepeci i politički šarlatani
- Treći pčelarski rat na pomolu
- S mora gruva Split, Split u kontri muči, a ja nečuveni heroj
- Izdajnik sam i s time se dičim
- Ja neman ćer i ona mi se zove Lucijana
- Zašto je Domagoj zavidao Ronalda
- Simbiozom kolektivne zdušnosti možemo multiplicirat htjenje
- Puče puška
- Jest se mora, a krast ne znan
- Bosanski express lonac
