novinarstvo s potpisom
Sunčana Roksandić
Postoji na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu već duže vremena izborni predmet Pravo i film.
Trudimo se izabrati kvalitetne filmove iz svih dijelova svijeta koji obrađuju važna sociološka i pravna pitanja. Tako gledamo filmove iz istočne i zapadne Europe, Skandinavije, Latinske Amerike, Bliskog istoka, zapadnog Balkana, Hrvatske, SAD-a… [Read more…]
Fra Drago Bojić
Isus u filmskoj umjetnosti: koliko Isus smije biti čovjek?
U više od sto godina pojavilo se mnoštvo filmova o Isusu, nijemih, zvučnih, informativno-poučnih, dokumentarnih, među njima i mnogi koje je i Katolička Crkva s odobravanjem pa čak i oduševljenjem prihvatila. [Read more…]
Fra Drago Bojić
Isus iz Nazareta – između evanđelja, Crkve i filmskog platna
Teško da postoji neki drugi medij koji otvara toliko kompleksnih pitanja kao što je film koji u sebe uključuje mnoštvo aspekata, značenja, asocijacija. Sastavljen od mnoštva pojedinačnih iznašašća, s mnogostrukim funkcijama kao što su informativna, komunikacijska, poučna, dokumentarna, reklamna, zabavna i mnoge druge, ovaj medij prate raznovrsne dihotomije među kojima su dvije dominantne: na jednoj strani pitanje je li to realistični ili iluzionistički (simbolički) medij i na drugoj dvostruki karakter filma kao robe i umjetnosti.[i] [Read more…]
Fra Drago Bojić
Religija i mediji – vrijednosno sučeljavanje ili borba za moć?
Sve religije se od svojih početaka obilato služe medijima kako za potrebe naviještanja i širenja svoje poruke, tako i u homiletičko-didaktičke svrhe. [Read more…]
Borivoj Dovniković-BORDO
(Opaska uredništva: Ovim tekstovima, četvrtim nastavkom našega kolumniste Borivoja Dovnikovića Borde, prisjećamo se užase koji su počeli prije 75 godina proglašenjem tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Slijedi nastavak životnih uspomena Borde iz Drugog svjetskog rata, ovaj put, kao i prethodni, o godinama izbjeglištva u Srbiji).
NAPRAVILI SMO FILM! [Read more…]
Maestralna 7. simfonija u C-duru, op. 60, ”Lenjingradska simfonija“ Dmitrija Šostakovića, ima posebno mjesto u povijesti glazbe, ali i povijesti svijeta. Veliki majstor, koji je dulje vrijeme bio u nemilosti svemoćnog gospodara života i smrti Staljina, napisao je brilijantnu simfoniju za koju mnogi misle da opisuje stradanje ljudi u opkoljenom Lenjingradu, njihovu borbu i pobjedu. [Read more…]
Maestralna 7. simfonija u C-duru, op. 60, ”Lenjingradska simfonija“ Dmitrija Šostakovića ima posebno mjesto u povijesti glazbe, ali i povijesti svijeta. Veliki majstor, koji je dulje vrijeme bio u nemilosti svemoćnog gospodara života i smrti Staljina, napisao je brilijantnu simfoniju za koju mnogi misle da opisuje stradanje ljudi u opkoljenom Lenjingradu, njihovu borbu i pobjedu. [Read more…]
(Opaska uredništva: naš komentator je na zasluženom odmoru. Stoga ponavljamo kritiku jednog od po našem sudu boljih filmova iz njegova repertoara).
Nekoliko dobro postavljenih i vrsno razrađenih opreka leži u srži Otmice, snažne danske drame o somalskom piratstvu na Indijskom oceanu, snimljene još 2012. ali dospjele u žižu zanimanja svjetskih distributera tek sada zbog neprijeporne tematske sličnosti s recentnim hollywoodskim hitom Kapetan Phillips. [Read more…]
Kako su se umnožavali novi TV kanali (od kojih mnogi hotimično hrle ka kanalizaciji), sve teže je naći nešto što fenomene kulture dotiče na suvisli način. Filmski kritičar i TV autor Nebojša Popović već petnaest godina stvara ciklus ‘‘Drugi vek“, u kojem se filmski stvaraoci predstavljaju u obliku tTV eseja iliti portreta. Najnoviji iz ovog niza, ‘‘Drugi vek: Milena Dravić“ (RTS 2, utorak 13.jan. 20,30-21,13 č.) zaokružio je ono što je početo 7 dana ranije.
Najznačajnija glumica jugoslovenskog i srpskog filma (najčešće je to nerazdvojivo), Milena Dravić je predstavljena izborom najlepših odlomaka iz opusa nastalog u poslednjih 50-ak godina, uz njen diskretan komentar, decentan i civiliizovan (sve ređe osobine u javnim glasilima), ali i uz pametna i dobro postavljena Popovićeva pitanja. Igrajući od 1959. ključne uloge u filmovima naših najznačajnijih autora (D. Makavejev, P. Đorđević, M. Radivojević, S. Karanović, G. Marković, Z. Berković, K. Papić, da pomenem samo neke), Milena je pokazala impresivan raspon od komičkih do dramskih likova uvek izvanredne upečatljivosti.
U evropskim okvirima teško je naći glumicu koja je svoju harizmu dokazivala i u najtežim produkcijskim uslovima. Ako bismo samo izdvojili njen vrhunski doprinos u ‘‘Čovek nije tica“, ‘‘WR Misterije organizma“ (Makavejev) i ‘‘Jutro“ (Đorđević), to bi već bilo dovoljno za ono što se u istoriji roka zove – Hol večnosti. Nebojša Popović je prikazao Milenin šarm i neposrednost ostavljajući filmskim sladokuscima da provere šta vredi u našem filmu danas, juče, sutra.
Kao što ste već primetili, ovde je u zamahu obuhvaćen samo jedan krak Milenine glumačke meštrije, dok je po strani ostavljen onaj, ne manje važan, koji se odvijao na pozorišnim scenama tokom svih ovih godina, ponajviše u matičnom Ateljeu 2l2, ali i na drugim scenskim prostorima, u rasponu od Beogradskog dramskog pozorišta (sa i dalje velikim hitom ‘‘Harold i Mod“), do stalnog gostovanja u Budva Teatru. Da ne pominjemo vrhunske trenutke na televiziji, od prekretničkog TV kabarea ‘‘Obraz uz obraz“ sve do nastavka dramske TV serije ‘‘Jagodići“.
Ali filmska karijera Milene Dravić, sa značajnom međunarodnom recepcijom, paradigmatična je za buđenje i uspon novog jugoslovenskog filma s početka šezdesetih prošlog stoleća. Kao što se i nekim drugim glumicama događalo, ne samo našim na ovim prostorima, već širom Evrope, da ne idemo šire i dalje, ovu devojku koja je pohađala baletsku školu u rodnom gradu neko je snimio za neki magazin, oštro filmsko oko Františeka Čapa je izdvojilo ovaj plavi čuperak i tako je usledio filmski debi u omladinskoj komediji ‘‘Vrata ostaju otvorena“.
Vrata su se naglo odista otvorila, Milena je igrala u još nekim filmovima, a u neodoljivoj komediji s temom omladinskih radnih akcija ‘‘Prekobrojna“ (režija kultnog reditelja Branka Bauera, 1962.) za ulogu probojne seoske devojke osvojila je najviše priznanje našeg filma – Zlatnu arenu za najbolje glumačko ostvarenje na Pulskom festivalu.
Kad smo stigli do nagrada, bilo ih je na pretek, među njima i kanska nagrada za najbolju drugu žensku ulogu u Paskaljevićevom ‘‘Specijalnom tretmanu“ 1980. Četrnaest godina kasnije usledila je nagrada ‘‘Pavle Vuisić“ za vrhunski doprinos domaćem filmu, koja je podrazumevala i posebnu monografiju iz pera Ranka Munitića. Po podacima internet portala IMDB Milena Dravić je do danas zabeležila 157 projekata, a u ovoj brojci zastupljeni su i TV serije i TV drame.
Sudeći po ovom podatku, neko sa strane, nedovoljno upućen u naše prilike i neprekidne nevolje zbog uplitanja ideologije na najnižem nivou, mogao bi da pomisli da je karijera ove glumice išla glatko i bezbolno.
Na žalost, Milena Dravić (5 okt.1940.) sa ranim blistavim ulaskom u pozne pedesete prošlog veka desetak godina kasnije, nakon surovog obračuna sa takozvanim crnim talasom u jugoslovenskom filmu, mogla je da oseti kako se dobre ponude za nove uloge vidno proređuju. Pogledajmo samo nekoliko njenih dometa iz šezdesetih.
U 1962. Milena igra u ‘‘Kozari“ Veljka Bulajića, populističkoj ratnoj epopeji koja je imala ogromnu posetu širom zemlje. Njena Milja, devojka iz progonjenog naroda, skladno se uklapa u opšti melodramsko patriotski koncept filma.
Ali, iste godine u ‘‘Prekobrojnoj“ velikog majstora Branka Bauera Milena Dravić sa neverovatnom lakoćom, humorom i šarmom ostvaruje ulogu seoske devojke koja se gorštačkom upornošću probija do časti da učestvuje na omladinskoj radnoj akciji, ali uzgred, ima mnogo nevolja da se odupre navalentnom mladiću Mikajlu (Ljubiša Samardžić). Film je stekao ogromnu popularnost uvodeći veliki tandem glumačkih mladih snaga u samu orbitu našeg filma.
Pogledajmo dva izvrsna filma iz 1965. U filmu ‘‘Rondo“, remek-delu Zvonimira Berkovića, koji pleni gotovo muzičko fakturom i neverovatnom usklađenošću samo tri filmska lika, sa minimalnom upotrebom teksta i sjajnim sugestijama u smeru menage a trois, Milena Dravić uz Relju Bašića i Stevu Žigona ostvaruje vrhunski sklad kakav se retko viđa u evropskom filmju (najpre francuskom novom talasu) tih godina.
Iste godine Milena u filmu Dušana Makavejeva ‘‘Čovek nije tica“ donosi ulogu iz potpuno različitog registra. Mlada žena, već obećana, ne odoleva šarmu neodoljivog kamiondžije (sjajni Boris Dvornik). Film neverovane otvorenosti prema životu i autentične čulnosti nagovestio je žestok i ujedno nežan pristup svakodnevici, neulepšanoj i bez poštovanja tadašnjih tabua (poput uterivanja premorene radničke klase da posle napornog rudarskog rada ‘‘uživa“ u čarima Beethovenove simfonije).
Samo dve godine kasnije Milena Dravić igra u dva izrazita autorska filma, potpuno različita i tematski i po poetičkom pristupu. U filmu ‘‘Hasanaginica“ reditelja Miće Popovića, delu neobične pikturalnosti i mračnih sugestija, nastalom po motivima čuvene narodne balade (omiljeno štivo braće Grim i J. W. Goethea), Milena igra naslovnu junakinju držeći se one tajne koja i dan-danas ostaje neodgonetnuta u tumačenju balade. Film je delovao zbog toga prilično hermetično, što nimalo ne začuđuje.
Ali, u potpuno različitom poetskom ključu i sa ogromnom inovativnošću u pristupu temi osvajanja slobode, izvrsno ‘‘Jutro“ Puriše Đorđevića, najbolji film ovog harizmatičnog autora, opisuje završne dane oslobađanja srpske varošice i dolazak oslobodilaca koji u pobedničkom žaru kreću da se obračunavaju (puškom uza zid) sa predstavnicima buržoaske klase i saradnicima okupatora.
Mlada devojka Slobodanka, sa nekim senkama u životu pod okupacijom, dopada se šarmantnom oslobodiocu (ponovo Ljubiša samardžić), ali on mora da izvrši krvavi posao (istina ne svojom rukom). Završna scena sa Slobodankom koja hrli ka kameri u euforičnom raspoloženju ne sanjajući da će je egzekutor sa nacističkim šlemom sačekati i izrešetati, jedna je od najlepših i najpotresnijih u evropskom filmu te decenije.
U godini kad se već zahuktala atmosfera ideološke hajke na autore novog jugoslovenskog talasa Milena Dravić u filmu Dušana Makavejeva ‘‘WR – Misterije organizma“, jednom od najvažnijih dela evropskog modernizma, sudeluje u nadrealnoj i anarhično nesputanoj igrariji, uz Jagodu Kaloper, Ivicu Vidovića i Zorana Radmilovića.
Film nikad nije ušao u zvaničnu distribuciju, ali je godinama bio na stalnom repertoaru londonskog kina ‘‘Academy 1 and 2“ (novosadski koproducent Neoplanta je neobjašnjivo pribirala tantijeme, dok je Makavejev sa Sašom Petrovićem i Želimirom Žilnikom prebivao na Zapadu, posle jasnih signala da će biti pohapšeni sa zlokobnim inkriminacijama).
Kad se sagleda raspon, ne samo vrednosni već i žanrovski, glumačkih ostvarenja Milene Dravić u ovoj deceniji, jasno je da je u evropskom filmu tih godina malo koja glumica, sem možda Jeanne Moreau, mogla da joj stane uz bok. Danima sam se premišljao da li sam u pravu kad je reč o ovom sudu.
U novijim godinama do dana današnjeg Milena Dravić je imala svoje blistave trenutke, ali i tragičan prekid od nekoliko godina, u vreme vladavine ludačkog režima SM, jer je Milena, kao i bezmalo celokupni pozorišno-filmski esnaf, bučno i organizovano protestovala braneći najpre svoje unutrašnje etičko biće. To je posebno državna TV na svoj slugeranjski način uvažila. Ali, Milena Dravić je istrajala, evo je na nekoliko razboja, sada joj više niko ne može ništa. Sem sudbine.
Prošlu 2014. godinu, svakako je obilježila smrt markantnog kolumbijskog nobelovca Gabriela Garcíje Márqueza. Bio je to jedan od najutjecajnijih pisaca 20. stoljeća, cijenjen i kod najšire publike, ali i najstrožih kritičara.
Njegovi romani kao što su to “Sto godina samoće”, “Pukovniku nema tko da piše”, “Kronika najavljene smrti” ili pak zbirke pripovijedaka “Dvanaest hodočasnika” i “Ljubav u doba kolere”, među najčitanijim su i najutjecajnijim knjigama cijele epohe. Márquez je prije dvanaest godina objavio i prvi dio autobiografije “Živjeti da bi se pripovijedalo”, a 2010. godine na španjolskom je jeziku objavljena knjiga “Nisam došao držati govor”.
U toj su nevelikoj knjizi prikupljeni autorovi govori koje je održao u rasponu od 17. studenoga 1944. godine, pa sve do 26. ožujka 2007. godine. Knjigu je ove jeseni objavio VBZ u prijevodu Gordane Tintor.
Posebnost hrvatskog izdanja ovog iznimno zanimljivog štiva je intervju koji je baš Gordani Tintor kolumbijski nobelovac dao za svog boravka u Dubrovniku kojem je bio u posjetu kao član komisije UNESCO-a koja je raspravljala o potrebi što slobodnijeg informiranja u svijetu.
Márquez je inzistirao da s autoricom intervjua prijeđe na ti jer da nikome ne može reći vi budući da to stvara nepotrebnu barijeru u komunikaciji. I inače je knjiga piščevih govora prepuna elegantnih indiskrecija i biografskih podataka koji Márqueza prikazuju ne kao literarnu ikonu nego kao čovjeka od krvi i mesa koji je prijateljevao s predsjednicima država, ali se znao i životinjski opijati i snalaziti se u totalnoj neimaštini.
Među intimističkim govorima, posebno mjesto zavređuje više nego živopisni govor koji je Márquez održao u čast sedamdesetog rođendana prijatelja i pjesnika Álvara Mutisa.
U tom je govoru Márquez dokazao da zna biti duhovit, patetičan, ali i autoironičan. Ali i da je živio život punim plućima, da je znao uživati u prijateljskim manguparijama i da je ostao dijete do kraja života. U većem dijelu govora, pa i govoru koji je održao povodom dodjele Nobelove nagrade 1982. godine, Márquez se bavi Latinskom Amerikom, njenom sudbinom i položajem u svijetu.
Ne krije ni svoju političku angažiranost, afirmirajući političare koji su se po njegovom mišljenju borili protiv diktatora kojima je najsuvremenija povijest Latinske Amerike obilovala. Među diktatore Márquez nikako ne ubraja Fidela Castra, svog velikog prijatelja kojem je ostao vjeran do smrti. Uostalom, Márquez je u Kubi obnašao i pojedine kulturne dužnosti, pa je tako bio i na čelu kubanske Zaklade novog latinskoameričkog filma.
Treba reći i da je Márquez imao veze s filmom, jer je u Rimu pedesetih godina prošlog stoljeća studirao na Eksperimentalnom centru za kinematografiju (kada ga je upoznao i Veljko Bulajić), a bio je i filmski kritičar te pisac filmskih scenarija. Među svoje govore Márquez je virtuozno upleo i neke kratke priče. Tako je u govoru održanom u Caracasu 1970. godine pročitao potresnu biblijsku priču koja se kasnije pretvorila u filmski scenarij za film “Predskazanje”.
Dirljiva je i njegova posveta Juliju Cortázaru, ali i govor o bijedi u kojoj je živio kada je izdavaču slao rukopis romana “Sto godina samoće”, a nije imao niti osamdeset i dva pesosa za poštarinu!? Roman je kasnije dosegao nakladu od milijun primjeraka, a govor o nježnom siromaštvu slušao je i španjolski kraljevski par. Jer Márquezu malo tko može odoljeti.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
