Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
Nakon prve anonimne javke Vlade Republike Hrvatske Jutarnjem listu, na svojoj fejsbučnoj stranici objavio sam fotografiju jasenovačkog spomenika i ovakav tekst: ”Svaki hrvatski predsjednik, tko god on bio, dužan je svakome srpskom predsjedniku, tko god on bio, omogućiti da posjeti Memorijalni centar u Jasenovcu, ne vodeći računa o vremenu posjeta i ne iznoseći pretpostavke o motivima posjeta. Sve drugo su nacionalistička blebetanja. Naša ili vaša.”
Zanimalo me kako će ljudi reagirati s obzirom na njihova imena, zavičaje i pretpostavljena podrijetla. Ali još više me zanimalo nešto drugo: hoće li razumjeti što zapravo piše u dvije-tri jednostavne rečenice, u kojima se ne spominje nijedno osobno ime. I hoće li, mozga otrovanog politikom i teško oštećenog nečitanjem, razumjeti što znači načelni, principijelni stav o nekoj važnoj stvari.
Svaki čovjek na svijetu ima pravo posjetiti mjesto koncentracijskog logora. Predsjednik zemlje čiji su sunarodnici golemom većinom stradali u logoru simbolični je predstavnik upravo tog svakog čovjeka na svijetu. Zabraniti njemu posjet logoru isto je kao i zabraniti ga svima i baš svakom tom čovjeku na svijetu.
O tome što se dalje zbivalo na mojoj fejsbuk stranici, kako su ljudi reagirali, kakve su reakcije prevladavale, nije tema današnjeg članka. Tema je reakcija hrvatske Vlade i njezina predsjednika, koji su predsjedniku Srbije zabranili da slobodno posjeti Jasenovac, ali su spremni da mu ga odobre ”kad to nama bude odgovaralo”.
Plenković poučava da srpski predsjednik ”treba usvojiti europske manire”, a ne ”dolaziti u državu kada se nekome prohtije”. Ovo nije privatni posjet, nastavlja Plenković, ”privatni posjet je kada ja idem u Otočec” (misli na Otočec ob Krki, dvorac s restoranom, omiljeno izjelište boljestojeće zagrebačke publike). ”Ovo nije privatni posjet, ovo je posjet jednoj javnoj ustanovi.”
Plenković svojoj pastvi govori ono što je već predstavljeno u prvoj Vladinoj javki Jutarnjem listu: Aleksandar Vučić ima loše namjere, želi manipulirati, želi, kako to veli ”neimenovani izvor iz Vlade”, ”raditi nered po Hrvatskoj”. Ono što, međutim, ne kaže, jer, možda, to i ne zna jest da je Vučić u svojim lošim namjerama do kraja uspio.
Hrvatska Vlada zabranila mu je da kao privatna osoba, anonimno i mimo protokola, posjeti prostor koncentracijskog logora u kojemu su, kako to on kaže, postradali i njegovi preci. I ne samo to, nego je hrvatski premijer objavio da srpski predsjednik ne može privatno posjetiti koncentracijski logor.
Privatno se, kaže on, može samo na ručak u Otočec ob Krki. Što, barem zasad, znači da bi Aleksandar Vučić nesmetano mogao poći na ručak u kakvu pograničnu hrvatsku gostionicu.
Za razliku od koncentracijskog logora, koji je za Andreja Plenkovića javna ustanova, gostionica je privatna ustanova. U svome privatnom životu čovjek nema što da traži u koncentracijskom logoru. Pogotovu nakon što je logor zatvoren.
Bilo bi zanimljivo zaći u Plenkovićevu glavu, pa se obavijestiti o tome što za njega jasenovački memorijal zapravo predstavlja. I postoji li ikakva mogućnost da se on, mimo službenih procedura, slobodno posjeti? Je li taj logor samo suvereni hrvatski teritorij, ili je i nešto drugo.
Ali pokušajmo se pozabaviti s dvije Plenkovićeve tvrdnje: da je predsjednik Srbije spriječen u pokušaju da radi nered po Hrvatskoj, i da se ne može doći u privatni posjet jednoj javnoj ustanovi.
Zabrana privatnog posjeta Jasenovcu nije pokazatelj snage, nego je pokazatelj uznemirujuće slabosti. Pokušaj da se s tom zabranom administrira, nazivajući Jasenovac javnom ustanovom, zanimljiv je upravo zbog presedana, koji se odvio prije samo dva mjeseca, kada se Hrvatska – možda i nehotično, a možda i s lošim namjerama – pokazala kao snažna i ozbiljna te nadasve demokratska zemlja.
Opet se radilo o jednom predsjedniku, o privatnom posjetu, o javnoj ustanovi.
Dana 15. svibnja član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić bio je u Zagrebu, u zgradi Hrvatske radiotelevizije, gdje je gostovao u emisiji ”Nedjeljom u 2”. Niti se nalazio u državnom posjetu, niti je njegovo gostovanje bilo dogovoreno s Vladom Republike Hrvatske, niti su se Stanković i on incognito našli u nekome zagrebačkom restoranu koji bi mogao odigrati ulogu Otočca ob Krki. Nego baš u zgradi HRT-a, tamo gdje se ne može ni doći ni proći, a da se ne legitimira i ne ozvaniči posjet. Komšić je, pretpostavljam, portiru pokazao diplomatski pasoš Bosne i Hercegovine, i to je bilo to.
Nema baš nikakve formalne razlike između Komšićeva posjeta HRT-u i Vučićeva posjeta Javnoj ustanovi spomen-područje Jasenovac. Osim što je Vučić mogao proći mimo portira, savršeno anonimno, dok je Komšić imao posla s tim najnižim organom hrvatskih vlasti.
Sve drugo je potpuno isto.
Ne razlikuje se ni odnos dvojice predsjednika prema politici i institucijama Republike Hrvatske.
Predsjednika Republike Hrvatske Komšić naziva nacistom, a njegovu politiku nacističkom. Riječ ustaše i ustaški u glasilima njegove političke opcije nisu ništa manje frekventni nego u Vučićevim tabloidima. Hrvatska je, po Komšiću, ratni agresor na Bosnu i Hercegovinu, koji agresiju nastavlja i dandanas.
Razlika između dvojice predsjednika u tome je što ovaj drugi u svojoj zemlji ima još uvijek poprilično brojnu hrvatsku nacionalnu zajednicu, prema kojoj se, po doživljaju ljudi koji tu zajednicu čine, ponaša krajnje neprijateljski, te je nastoji formalno obespraviti, dokidajući joj pravo konstitutivnog naroda, dok je hrvatska zajednica u Srbiji već toliko malobrojna da više ne bi ni postojala kad ne bi bila objekt političkih odnosa.
Nikome na HRT-u nije na um palo da Aleksandru Stankoviću zabrani Komšićevo gostovanje u emisiji. To bi o ovoj televiziji povoljno govorilo, e kada HRT ne bi bio puka transmisija Ministarstva kulture i medija, tojest Vlade Republike Hrvatske.
Isto tako, nikome u Vladi RH nije na um palo da članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine zabrani njegov privatni posjet Hrvatskoj, Zagrebu i HRT-u.
Je li Željko Komšić svoj posjet ikome, osim Stankoviću, najavio? To je potpuno nevažno, ali vjerojatno nije, ukoliko uza se nije vodio naoružane tjelohranitelje. A nije.
Komšićevo je gostovanje izvanredno povoljno odjeknulo u Bosni i Hercegovini, kod većinskih pobornika Komšićeve političke opcije. E, jest ga šuknuo ustašama, pa još na njihovom terenu! Eto, tako bi se, otprilike, to oduševljenje moglo formulirati i formatirati.
Bosanskohercegovačke Hrvate je dodatno ojadio i osamio, pokazao im koliko je Zagrebu do njih stalo. Eto im Komšića i na toj televiziji, na koju kao u oltar gledaju, vjerujući da su barem na tih stotinjak-dvjesto četvornih centimetara svoji na svome u svom pustom hrvatstvu i katolištvu!
I neće im, naravno, pasti na pamet da je upravo to što gledaju demokracija, da je to snaga jedne zajednice, snaga Republike, te na kraju svih krajeva snaga države i njezinih institucija.
Sloboda je, uvijek i do kraja, sloboda drukčijeg mišljenja. Stvarno drukčijeg. Recimo, Komšićevog ili Vučićevog. Svejedno je pritom radi li se uopće o nekom mišljenju, ili o pokušaju manipulacije. Sloboda ljudima pruža priliku da sami razotkrivaju manipulaciju.
Koji je onda razlog zabranjivanja Vučiću onoga što se dopustilo Komšiću? Razlog je u vlastitoj neslobodi, u nečistoj savjesti i nečistim namjerama. U prljavom manipuliranju.
Ono što onespokojava, uznemirava, odaljuje čovjeka od vlastitog života, baš onako kako je pojava Željka Komšića odaljavala bosanskohercegovačke Hrvate od njihovih svetih ekrana, dojam je da Vučićeva vrlo ružna, nedostojanstvena i nečasna manipulacija svojim narodom i njegovim žrtvama, neurokirurški precizno provocira vrlo ružnu, nedostojanstvenu i nečasnu manipulaciju Andreja Plenkovića hrvatskim narodom i njegovim žrtvama.
Tu je manipulaciju moguće izbjeći samo principijelnim i depersonaliziranim gledanjem na stvari. Svejedno je u ovoj priči to je li predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, ili je predsjednik Srbije neko savršeno ispravno, dobro i odgovorno ljudsko čeljade. Ali tad bi, kao i sad, onom tko živi u Hrvatskoj bilo neusporedivo važnije koliko je ispravno čeljade na premijerskom i na predsjedničkom položaju u Hrvatskoj.
Andrej Plenković govori da mu je ”najveća fora” to što Vučićevi tabloidi njegovu vlast nazivaju ustaškom, dok ga u Hrvatskoj optužuju za jugoslavenstvo, komunizam itd. Kolike god budale bili i jedni, i drugi, nije isključeno da su i jedni i drugi u pravu.
Nesposobne da imaginiraju svijet u kojem žive i da djeluju i misle u ovom dobu, naše vlasti misle i djeluju kao da je prošlost naša sadašnjost. I kao da je Javna ustanova Jasenovac za Vučića otvorena.
(Autor izričito kaže da je ”urednicima portala zabranjeno kopirati i po svojim platformama lijepiti ovaj tekst!” Ponavljamo: nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Kolumnu prenosimo s autorova portala gdje je naslovljena: Kakva je za Plenkovića razlika između Javne ustanove Jasenovac i javne televizije).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Zašto nitko od nas nikada neće biti Gary Lineker?
- Švicarski franak: banka je samo predvorje pakla
- Stvarni cilj Zoričićeve zabrane narodnjaka
- Traktat o traktoru
- Kratka rasprava o poniznosti
- Zašto je Ćiro pozdravljao nepoznate ljude
- Građansko junaštvo jedne novozagrebačke frizerke
- Čovjek koji je gorko zaplakao kada je pobijeđen nacizam
- Roba će pojeftiniti samo ako je budemo kupovali u Sloveniji
- Haljina Lepe Brene
