Kulturführer Zlatko Hasanbegović skače nad Drvarom

Četvrtak je bio, rano ujutro, kad je tihu pučinu neba nad Osječenicom i Klekovačom namreškala zla neka, daleka tutnjava.

Rano jutro je bilo, šest sati i trideset minuta, kad su se na zapadnoj polovici neba pojavili avioni. Šest sati i trideset pet minuta brojilo je jutro kad je pet eskadrila Luftwaffea s moćnim lovcima-bombarderima Junkers JU-87 – zloglasne Sturzkampfflugzeuge, u nas poznatijima pod skraćenim nazivom ”štuke“ – nad Drvarom istovarilo četiri stotine i četrdeset bombi.

Četvrtak je bio, rano ujutro, 25. svibnja 1944. Njemačke su ”štuke“ precizno pogodile sve komunikacijske kanale i čvorove partizanskih snaga, Vrhovnog štaba i savezničkih misija u drvarskom džepu, komadu oslobođenog teritorija usred Nezavisne države Hrvatske.

”Izgleda da se zbog neuspjelog desanta na Drvar Führer jako ljuti, i da viče ‘Izdaja, izdaja!’“, zapisao je tih dana u svoj dnevnik general Glaise von Horstenau, vojni izaslanik pri njemačkom veleposlanstvu u NDH. ”Naprotiv, operacija onesposobljavanja komunikacijskih i informacijskih kanala partizana i saveznika na tlu, usred NDH, u potpunosti je uspjela“, podsjetio ga je ministar kulture Zlatko Hasanbegović, pa pojasnio: ”Nije to bio desant na Drvar, već desant na medije“

Do sedam ujutro, partizani i saveznici oko Drvara ostali su tako bez struje, poljske telefonije i radio-veze, i sve je bilo spremno za transportne Junkerse JU-52 sa devet stotina komandosa iz 500.  Padobranskog bataljona Waffen SS-a.

Zapamtite taj detalj, važan je za ovu priču.

Uništavanje savezničke komunikacijske mreže na tlu bio je naime tek prvi, ali – ispostavit će se kasnije – i jedini u potpunosti uspjeli io ambiciozno zamišljene operacije Rösselsprung, Konjićev skok.

Adolf Hitler operaciju je osobno povjerio svom iskusnom obavještajnom operativcu, sturmbannführeru Ottu Skorzenyju – mastermindu tajnih operacija SS-Sicherheistdiensta, što se godinu ranije proslavio oslobađanjem Benita Mussolinija: ukratko, kako je to Führer zamislio, plan je bio da padobranci uhvate maršala Tita i sprovedu ga u koncentracijski logor Sachsenhausen kraj Berlina, te tako unište antifašistički pokret otpora u NDH.

Džabe su, međutim, nakon onesposobljavanja partizanskih i savezničkih radio-odašiljača padobranci iz 500. SS- Fallschirmjägerbataillona s Titovom fotografijom presretali ljude po Drvaru i okolnim brdima; džabe su grad i okolicu opkolili i pretresali vojnici iz Petnaestog planinskog korpusa i 7. SS-divizije Prinz Eugen, i hrvatski legionari iz 369. ”Vražje“ i 373. ”Tigar“ divizije Wehrmachta, i Prva regimenta Brandenburške divizije zajedno s četnicima Dinarske divizije popa Momčila Đujića – komandant Narodnooslobodilačke vojske sa cjelokupnim je Vrhovnim štabom već napustio svoje skrovište u pećini iznad grada i povlačio se prema Kupresu.

Spektakularna akcija Konjićev skok veličanstveno je tako prdnula u čabar: štoviše, iako su akciju njemački pedantno isplanirali kao iznenađenje za Titov rođendan, on je i u drvarskoj pećini te srijede prenoćio sasvim slučajno. Obično je, naime, spavao u drugoj jednoj pećini, u selu Bastasi, ali je te noći ostao u Drvaru jer je večer prije u mjesnom kinu gledao Zoju, film Lava Oskaroviča Arnštama o sovjetskoj ratnoj heroini Zoji Kosmodemjanskoj, što će se nakon rata naći i u službenom programu prvog festivala u Cannesu.

Bio je to, što se zna, najteži poraz njemačkih desantnih snaga na cijelom svjetskom prvenstvu. Tito je nekoliko dana kasnije sa Kupreškog polja odletio u talijanski Bari, i niti dva tjedna kasnije – istog onog dana kad su se saveznici iskrcali na Normandiju – britanskim vojnim brodom iz Barija isplovio za Vis.

Hitler je pak, saznavši za kolosalni neuspjeh operacije, potpuno popizdio.

Vrlo svjesno i vrlo kvalificirano Zlatko Hasanbegović se, eto, tri kvarta stoljeća nakon 1945. – ”godine najveće hrvatske tragedije“, kako je sam definirao svoj kontekst – javlja kao dobrovoljac za operaciju Rösselsprung. Prostor za zlonamjerno kontekstualiziranje suzio je tako tek na jedno zlonamjerno pitanje: ako je čišćenje hrvatskog novinarstva ”desant na Drvar“, i ako se u tako izabranom kontekstu identificirao s nacistima, što je onda točno među njima Zlatko Hasanbegović, gdje je on tog četvrtka ujutro?

”Izgleda da se zbog neuspjelog desanta na Drvar Führer jako ljuti, i da viče ‘Izdaja, izdaja!’“, zapisao je tih dana u svoj dnevnik general Glaise von Horstenau, vojni izaslanik pri njemačkom veleposlanstvu u NDH.

”Naprotiv, operacija onesposobljavanja komunikacijskih i informacijskih kanala partizana i saveznika na tlu, usred NDH, u potpunosti je uspjela“, podsjetio ga je ministar kulture Zlatko Hasanbegović, pa pojasnio: ”Nije to bio desant na Drvar, već desant na medije.“

Tako nekako odgovorio bi njemačkom generalu Zlatko Hasanbegović, samo da ga huda sudbina za život, karijeru i ministarstvo u Vladi nije namjestila sedamdeset i koju godinu prekasno, i da je tog četvrtka ujutro bio, recimo, ministar narodne prosvjete u Vladi Nezavisne Države Hrvatske, umjesto svog davnog zemljaka i kolege sa zagrebačkog Filozofskog falkulteta, Julija Makaneca.

Umjesto tamo i tada, huda ga je sudba izmjestila iz njegova konteksta i namjestila ovdje i sada, za ministra kulture u Običnoj Republici Hrvatskoj, da sluša kako neka Jelena Berković, izvršna direktorica GONG-a, govori kako posljednji potezi vlasti – raspuštanje Povjerenstva za neprofitne medije i Vijeća za elektroničke medije – predstavljaju ”desant na medije“.

Desant na medije? ”Ne, to je desant na Drvar“, kratko je odgovorio ministar kulture s mangupskim osmjehom na licu, upavši u vlastiti kontekst iz čista mira, baš, jebiga, poput padobranca. Ali padobranca s jasnim zadatkom, uputama i fotografijom u džepu.

Njemački padobranac Zlatko Hasanbegović nije, naime, ni nekakav Tomislav Karamarko, ni kojekakav Vaso Brkić ili Mijo Crnoja, da mu se izjave vade iz već zloglasnog ”konteksta“, goleme crne jame iz koje zli antifašistoidi već mjesecima crpe skandalozne izjave HDZ-ovih komandosa i sturmbannführera.

Nije ministar kulture u Hrvata, daleko bilo, ni kakav violončelist, filolog ili pjesnik jezika bržeg od pameti, pa da mu se omaknuta izjava o desantu na Drvar vadi iz konstruiranog konteksta. Jezik i pamet ministra kulture Zlatka Hasanbegovića pomno su usklađeni, jer on je historiograf s licencom, doktor povijesnih znanosti, povjesničar kojemu Drugi svjetski rat pritom nije samo u općenitom opisu radnog mjesta, već i usko područje stručnog interesa.

Kad tako svoje političke poteze naziva desantom na Drvar, Zlatko Hasanbegović – za razliku od Milijana Vase Brkića, Velimira Bate Bujanca ili, štajaznam, Ivana Vlada Tepeša – vrlo dobro zna što govori: o Drugom svjetskom ratu i operaciji Konjićev skok on zna sve.

Njemački padobranac Zlatko Hasanbegović nije, naime, ni nekakav Tomislav Karamarko, ni kojekakav Vaso Brkić ili Mijo Crnoja, da mu se izjave vade iz već zloglasnog ”konteksta“, goleme crne jame iz koje zli antifašistoidi već mjesecima crpe skandalozne izjave HDZ-ovih komandosa i sturmbannführera

Odgovor na optužbe o medijskim čistkama u Hrvatskoj ovaj put nije Hasanbegoviću izvađen iz mračnog nacističkog konteksta, već je on sam – pod punom materijalnom odgovornošću povjesničara i moralnom odgovornošću ministra – za njega izgradio takav kontekst.

Zadihan, pod punom ratnom opremom, hrvatski je ministar kulture tako konačno stigao u Drvar, pa s onom Titovom bistom izbačenom s Pantovčaka obilazi grad i okolicu. Ali avaj, djelić historije prekasno.

”Znamo tog tipa, išao je ovdje u kino“, potvrđuju mu u Drvaru gledajući Titovu bistu, ”bio vam je ovdje do maloprije, nema ni sedamdeset dvije godine da se s Jovankom i Kardeljem uputio tamo, iza Ćazimove kuće, prema Kupresu.“

Vrlo svjesno i vrlo kvalificirano Zlatko Hasanbegović se, eto, tri kvarta stoljeća nakon 1945. – ”godine najveće hrvatske tragedije“, kako je sam definirao svoj kontekst – javlja kao dobrovoljac za operaciju Rösselsprung. Prostor za zlonamjerno kontekstualiziranje suzio je tako tek na jedno zlonamjerno pitanje: ako je čišćenje hrvatskog novinarstva ”desant na Drvar“, i ako se u tako izabranom kontekstu identificirao s nacistima, što je onda točno među njima Zlatko Hasanbegović, gdje je on tog četvrtka ujutro?

Vidi li se naš ministar kulture kao mastermind te operacije – SS-Sturmbannführer Otto Skorzeny, ili Gerneraloberst Lothar Rendulić, komandant 2. Panzerarmee – ili se prijavljuje kao obični vojnik, pilot ”štuke“, ustaški časnik za vezu, legionar 369. Hrvatske ”vražje“ divizije, ili možda, tko zna, jedan od četnika iz Dinarske divizije?

Desant na Drvar u njegovom pomno uređenom privatnom kontekstu funkcionira, naime, kao upravo savršena metafora.

Ne samo da su s jedne, ”njegove“ strane, svi iz velike domoljubne koalicije – Hitlerov Wehrmacht, Himmlerov Wafen-SS, hrvatski legionari, Pavelićevi ustaše i Đujićevi četnici – nego ni s druge, neprijateljske, nisu samo jugoslavenski partizani: uz Titov su štab i sovjetska, američka i britanska vojna misija, u kojoj se u tom trenutku, kao snažna simbolička i formalna ovjera savezničke podrške, pod bombama Hasanbegovićevih ”štuka“ u Drvaru nalazi i sâm Randolph Churchill, sin jedinac britanskog ratnog premijera.

Područje interesa Zlatka Hasanbegovića, kako vidimo, tog je četvrtka mnogo šire od uskog resornog djelokruga: ne baca ministar kulture bombe samo da bi zatvorio kina s ruskim filmovima i kanskim festivalskim programom.

”Desant na medije? Ne, to je desant na Drvar“, kaže tako ministar kulture iz čista mira, baš poput padobranca iz 500. SS-Fallschirmjägerbataillona – nije, eto, ofanziva na sedmu silu, već sama Sedma ofanziva – pa pojašnjava kako su čistke i smjene na HTV-u i vijećima za neprofitne i elektroničke medije tek precizno i učinkovito uništavanje komunikacijske mreže antifašističkih saveznika u srcu NDH: samo, shvatili ste, prvi dio ambiciozno zamišljene operacije Rösselsprung

Nema više skrivanja: mangupskom, usputnom i nehajnom izjavom o desantu na Drvar, nepravedno zanemarenom u gomili smeća izvađenog iz famoznog ”konteksta“, Hasanbegović zapravo vrlo izravno, kompetencijom povjesničara i ministra, i simbolički i formalno, definira taj kontekst kao neprijateljski prema svakom antifašizmu – hrvatskom i savezničkom, istočnom i zapadnom – vraćajući Hrvatsku u četvrtak, 25. svibnja 1944., u naručje neumrlom Führeru.

”Desant na medije? Ne, to je desant na Drvar“, kaže tako ministar kulture iz čista mira, baš poput padobranca iz 500. SS-Fallschirmjägerbataillona – nije, eto, ofanziva na sedmu silu, već sama Sedma ofanziva – pa pojašnjava kako su čistke i smjene na HTV-u i vijećima za neprofitne i elektroničke medije tek precizno i učinkovito uništavanje komunikacijske mreže antifašističkih saveznika u srcu NDH: samo, shvatili ste, prvi dio ambiciozno zamišljene operacije Rösselsprung.

Kulturführer Zlatko Hasanbegović svoje je, eto, obavio, na redu su kamaradi dolje na terenu: SS-ovci, ustaše i četnici.

Ovaj put valjda neće zajebati stvar.

(Prenosimo s portala N1TV).

Još tekstova ovog autora:

• Zanryū kuroachei
• Dvadeset prvo i posljednje stoljeće
• Duga, mračna noć
• Talibanska Hrvatska
• Zemljotres mozga
• Šeretski sud
• Jebo vas turizam
• Kad su došli po Beru
• Dnevno sveža ljudetina
• Legenda o Miliji

» Svi tekstovi ovog autora