Si potrebbe poi sperare tutti in un mondo migliore
Vengo anch’io? No, tu no
Dove ognuno sia già pronto a tagliarti una mano
Un bel mondo sol con l’odio, ma senza l’amore
E vedere di nascosto l’effetto che fa
Veliki pjesnik i šansonijer (i liječnik!) davno je spjevao pjesmu s ovim proročkim stihom: ”Moglo bi se nadati boljem svijetu/ idem i ja? Ne, ti ne/ u kojem je svatko spreman da ti odreže ruku/ jedan lijepi svijet samo od mržnje, ali bez ljubavi”…
UŽAS, ZAR NE? I još pikanterija: kvartet 4M solidno je prepjevao pjesmu i imao s njome veliki uspjeh. Ali. Gornja užasna strofa – nije prevedena…
Who knows why?!
Pošto je na ove praznike sve bilo – prazno, ili isprazno, najčešće prazno i isprazno, a life must go on, treba nam života, the real life, a stvarnost ovog življenja turobna je, repetitivna, te naročito dosadna, i ta stvarnost je nestvarna, to jest virtualnija od virtualnosti: odlučio sam danas, nakon praznika, odmah stvarati stvarnost, kad je već nema. Stvarnosno nestvarna je ona, ta subrealna realnost, mislim reći – ta abnormalnost.
Autorska opaska: premda volim kratku, sočnu rečenicu, napisao sam gornju kobasicu, odnosno ona je napisala mene – nije ni loša, kao ilustracija našeg wannabe življenja.
Joj, sine mi sijalica u glavi, dobro me sjetila, pa nemam love, uđem u banku, dignem nešto za cigarete i vino, a zaštitar se tiho svađa s koščatim starcem, jer ovaj nema COVID potvrdu, pa starac drekne u sav glas: ”Vam svima skupa mater ustašku!”
Ali kako stvarati stvarni život? Ići u život, najprije pješke niz ulicu Srebrnjak. Pa poslije autom đir po gradu: kao kod Janaccija – raditi monade pa ”na licima promatrati efekt od tog”…
I tako krenem korak po korak niz ulicu, nježno se osmjehnem prekrasnoj mladoj frizerki u susjedstvu, Afrikanki, no kad zinem da joj čestitam happy Christmas and merry New year (kao Eddie Murphy u onom filmu), ona me preduhitri: ”Ka’e sused, kaj blejite, hoće vam se mladog meseka! Sramota. Ugledni starkelja, a vulgarni pedofil!”
No, no, no jesam li vam obećao: stvaranje stvarne stvarnosti. Pokušam literarno: ”Nemojte tako, moji su bježali u egzil kao i vi”, ”Je, je, odmah se vidi kak patite u toj svilenoj ešarpi od 100 eura!”
Joj, sine mi sijalica u glavi, dobro me sjetila, pa nemam love, uđem u banku, dignem nešto za cigarete i vino, a zaštitar se tiho svađa s koščatim starcem, jer ovaj nema COVID potvrdu, pa starac drekne u sav glas: ”Vam svima skupa mater ustašku!”
Ufff, ovo je stvaaarnooo previše stvarno! Obazrem se, oči klijenata pucaju rafale, oči djevojaka za pultovima zure u ekrane, zaštitar se ukočio i fiksira bundžiju, kaj sad?
I nagnem se čovjeku do uha (kao drug drugu, starac starcu). ”Ma nemoj, druže, smiri se, pusti budale”, ”Mr’š tamo i ti!”
Real one hell of a real reality!
Pa susrećem par zrele dobi (zapravo prezrele dobi – kakva je i moja – maske na licu, ruski hrt na uzici. ”Poštovanje susjedi, želim vam sve najbolje u novoj godini.”
Mislim se, ljudi će pomisliti gle bedaka starog šajsera!
Ne, oni stanu, zahvale i uzvrate dobrim željama, gospođa (skinuvši masku) pa gospodin, a i pas, živi aristokrat, možda od Romanovih?, nehajno mi zamahne repom dvaput…
No velim samome sebi, dosta si stvarnosti stvorio, još buš negdi fasoval batine!
I zato sjednem u svoj auto, oronuo poput mene, i sad ću lijepo kao pravi Easy Rider malo kružiti gradom, pa kalkuliram kuda najprije, u moj dragi shopping centar ili u zoološki vrt ”pustit lava iz kaveza svog”.
I tako fino niti gledam, pa ni ne vidim kod Petrove crkve da je zeleno na semaforu, ali shvatim to kad mi šofer iza mene bijesno tuli na klakson, a šofer iza tog šofera urla kroz otvorenu šofer šajbu: ”A šta je, konju, oš’ tutekarce čekat Novu 2023?”, ”Čkomi, Vlaše, biž ća u Vlašku, eno ti vuci izili janjce!”
Kad tamo, tipčina od dva kvintala i dva metra izlazi iz auta držeći nekakvu motku. E sad je ovo ono baš ganz pravo stvaaaarnooo! I gas, šibaj, spašavaj ludu glavu…
Vijao me tip po ”zelenom valu” vozeći na dva centimetra od mene, i spas u zadnji čas. Petrinjska ulica ja u nju i parkiram pred Policijskom postajom, palim sva četiri žmigavca, murjak mi već prilazi, ali ni Vlaj nije budala nego prođe uz mene kao ništa nije bilo…
Veliki pjesnik i šansonijer (i liječnik!) davno je spjevao pjesmu s ovim proročkim stihom: ”Moglo bi se nadati boljem svijetu/ idem i ja? Ne, ti ne/ u kojem je svatko spreman da ti odreže ruku/ jedan lijepi svijet samo od mržnje, ali bez ljubavi”
Dobro da drot nije bio surov, mogao sam platiti kaznu, a u baru sam kresnuo dvije-tri travarice… I tada shvatim da stvarnost zbilja nije za me, a kamoli ”stvaranje” stvarnosti.
Daj, sredi se, velim samome sebi, ne mistificiraj! Pa cijela naplavina civilizacije stvorila je od Novih godina, od Tisućljeća, od Era, Epoha, Eona fantastičnu mitomansku mitologiju, e da bi mene jadnoga čovječuljka uljuljkala u meki pamuk slatke prevare. Jest da ti je loše, ali bit će ti divno sto posto u novoj godini, u novoj eri…
Jednostavno, promiče vrijeme i mi promičemo s njime, gigantska klepsidra prevrće se gore-dolje, pijesak iz nje nemilice curi, a mi smo, živa bića, taj pijesak što ističe u ništavilo.
No ako je već fama Nove godine bar čarobna iluzija, bar nagovještaj, simbol Velike Nade u Sutra, nije li u tome povodu razložno mućnuti glavom i vidjeti što možemo učiniti da ta stvar ipak donese nešto lijepoga i dobroga, da vidimo u povodu Nove godine što u tome povodu možemo doprinijeti, pa onda da vidimo i HOĆEMO li barem cvijetak pokloniti susjedu iz bašte našeg svetog egoizma…
U Rimu imaju lijep običaj na staru godinu, to jest na dan svetoga Silvestra, da bacaju na ulicu sve stare stvari, namještaj, lustere, lonce, novine i knjige, svakojaku starudiju, zacijelo se tako simbolički rastajući i sa starim, i s lošim… I tako bih i ja postavio pitanje razbijanja lonca!
Ajmo, rajo, svi na naše prozore, balkone, verande, doksate i loggie, ajmo, ruku nakrcanih svom tom kramarijom što nam se nakupila kroz stoljeća na tavanima naših mitova, u ropotarnicama naših svijesti, po podrumima naših savjesti. Svo to breme istovarimo jednom za svagda na ulicu, neka prođu bageri i izguraju to na smetlište!
Znam, i hoćemo i možemo to – ako hoćemo.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Rat je kao zrak i voda
- Čeka nas vruće proljeće, altroke klimatske promjene!
- Ženska prava? Općeljudska prava!
- U Istri ima mjesta za svakoga za život, rad, zaradu i provod
- Ma ča, čovik valja da vajk dela, ako ne dela, ni čovik…
- ”Sociopitalizam” ili kraj historije
- Fast food, fast living and slow thinking
- U Đorđu Matiću ćutin pričiže fundamiente
- Čovjek protiv života vs. Čovjek za život
- Istarski grop*