Ni bajrami više nisu kao što su nekad bili

Vozim se kroz neko selo pokraj Brezovice, i u dvorištu dvokatnice ugledam ovna. Pase nesretnik travu, lancem vezan za stablo jabuke koja je ove godine rodila kao rijetko kad, i ne sluti svoju sudbinu.

Ne zna životinja za vrijeme i njegov protok. Dolazi li opet vrijeme da Abraham žrtvuje Isaka, jer je Bog tako od njega zatražio? I hoće li se Bog opet u posljednjem trenutku predomisliti, i reći Abrahamu neka u ljubavi odgaja svoga dugo iščekivanog sina, svoga Nenada, kojeg mu Sara rodi poslije vremena, i nakon što su se već bili pomirili da će ostati bez poroda, pa je Sara već bila podložila Abrahamu sluškinju svoju Hagaru, koja mu rodi sina Jišmaela, kojeg ona, Sara, prihvati kao da ga je sama rodila?

Ne zna ovan za komplicirane obiteljske odnose među ljudima, ni za njihov odnos s Bogom, ispunjen sve samim paradoksima, ne zna ovan ni za paradokse, nego mirno pase, ovoga dana i u ovom trenutku. A odmah zatim: nikad više.

Ali ne, nije to. Drugo je, premda slično. Ovaj usamljeni ovan, usred katoličke hrvatske pokrajine, na samom obodu Zagreba, po svoj prilici je iz priče o onome drugom bratu, a ne Isaku.

Težak i slatkast miris pečene ovčetine, koji se na dan Bajrama širio Sarajevom, nije bio tuđi, niti je ostajao u zabranama tuđih običaja, nego je bio i naš. Eto ga na nepcima, u okusu, u želucu i u sjećanju, tako da ga ništa, ni sva kasnija iskustva ne mogu poništiti

U toj je priči Abraham ustvari Ibrahim. (U hrvatskome jeziku ime se razlikuje u dva samoglasnika, ali mnogo više od toga: u naglasku. Tko ispravno ne naglasi Ibrahima, sva je prilika da ne zna ni priču o njemu.)

On je, i kao Abraham i kao Ibrahim, otac sviju nas čija vjera, ili čiji ateizam, izvire iz abrahamskih religija, iz judaizma, kršćanstva ili islama.

Po legendi, koja je do tog mjesta još uvijek zajednička, Abraham ili Ibrahim imao je problema s porodom. Dalje se razvijaju dvije odvojene, u zbilji zavađene priče.

Jišmaelovi, Ismailovi potomci su Arapi. Isakovi, Ishakovi potomci su Židovi, a za njima i njihova mlađa braća kršćani.

U svetom tekstu nema, međutim, osnova da se Jišmaela ne poštuje na ime Isaka, ili obrnuto. Ismailovim potomcima Ishak je jednako važan i njihov, kao što je Isakovim potomcima Jišmael jednako važan i njihov.

Nakon što je s navršenih devedeset rodila sina Isaka, Sara je od sebe potjerala sina Jišmaela, i on bi prognan iz Obećane zemlje. U kasnijoj legendi, svetoj i profanoj, Jišmael biva rodonačelnik nomadskog, lutalačkog naroda, dok je Isak rodonačelnik naroda starosjedilaca, koji će također postati lutalački, nakon što se, opet u legendi, tisućama godina kasnije jedan njegov pripadnik, imenom Ahasver, naruga mladom revolucionaru, odmetnutom i zbog hereze osuđenom rabinu, koji ga zatim prokle na vječno lutalaštvo…

Taj rabin je, znamo, bio Židov, ali ga kršćani znaju kao Isusa Krista.

Oni, u svom kompliciranom, ovnima neshvatljivom nizanju porodičnih relacija, sve Židove koji se nisu pokrstili smatraju potomcima Ahasverovim, a sebe i one koji su se pokrstili nastavljačima loze odmetnutog rabina, za kojega se u međuvremenu pokazalo da je Sin Božji.

Ostaje, međutim, nejasno kako je i kada Isus Krist prestao biti Židov.

Nekoliko dana nakon što sam sreo ovna u Brezovici, i oprostio se s njim da ga više nikad ne sretnem, muslimani su slavili Kurban Bajram.

Taj rabin je, znamo, bio Židov, ali ga kršćani znaju kao Isusa Krista. Oni, u svom kompliciranom, ovnima neshvatljivom nizanju porodičnih relacija, sve Židove koji se nisu pokrstili smatraju potomcima Ahasverovim, a sebe i one koji su se pokrstili nastavljačima loze odmetnutog rabina, za kojega se u međuvremenu pokazalo da je Sin Božji. Ostaje, međutim, nejasno kako je i kada Isus Krist prestao biti Židov

Onaj je ovan platio glavom to što se Bog smilovao Ibrahimu, pa mu je, umjesto da zakolje sina i tako smiluje Svevišnjega, dopustio da zakolje ovna.

U to je vrijeme, prema muslimanskom vjerovanju, imao dvije žene: prvu, Saru, koja će malo kasnije zanijeti i roditi Ishaka, i drugu Hadžeru, bivšu Sarinu kućnu pomoćnicu, koja mu rodi Ismaila.

Jedni vjeruju da je Bog iskušao Abrahama tražeći mu da žrtvuje Isaka, drugi da je iskušao Ibrahima tražeći od njega žrtvu Ismaila. Slažu se da je zaplatio ovan.

Sve ovo djeluje komplicirano i daleko. A zapravo je vrlo blisko.

Nama koji smo se rađali i odrastali u tom svijetu gdje su u većini bili muslimani, legenda je samorazumljiva, jer je bila dio naših života i identiteta.

Klali su se kurbani po sarajevskim avlijama, a njihovo se meso dijelilo po trećinama: trećina sirotinji, trećina rodbini i prijateljima, trećina sebi.

Među prijateljima bili su, naravno, i oni druge vjere ili nevjere, čega su se ljudi držali: je li da ugode Bogu, je li da ugode društvenim običajima i odnosima, je li da ugode osjećaju vlastite ispravnosti, ili naprosto zato što je tako određivao život, danas, zapravo, više i nije važno.

Tek ostaje ovo u iskustvu naraštaja koji su odrastali do početka zadnjega rata: težak i slatkast miris pečene ovčetine, koji se na dan Bajrama širio Sarajevom, nije bio tuđi, niti je ostajao u zabranama tuđih običaja, nego je bio i naš. Eto ga na nepcima, u okusu, u želucu i u sjećanju, tako da ga ništa, ni sva kasnija iskustva ne mogu poništiti.

Ničim nas tradicija i vjera ne mogu tako obavezati kao otvorenošću i prihvaćanjem onog što je u nama različito. Naravno, tako nas obavezuju samo drugi, pretvarajući nas na neki neobičan način, i mimo svih osvajačkih, prozelitskih i obraćeniteljskih strategija, u svjesne ili nesvjesne pronositelje dijela njihove tradicije i vjere.

Nitko nije postao musliman tako što bi se na Bajram odazivao na zvona na vratima, pa od snebljivog komšije prihvaćao tanjur prekriven čistom bijelom krpom, ispod kojega je meso od kurbana, ali onaj u koga se taj događaj nije upisao kao dio njegove intimne tradicije, vjere i identiteta beslovesan je, nesretnik, baš kao onaj ovan iza brezovičkih taraba.

Nitko nije postao musliman tako što bi se na Bajram odazivao na zvona na vratima, pa od snebljivog komšije prihvaćao tanjur prekriven čistom bijelom krpom, ispod kojega je meso od kurbana, ali onaj u koga se taj događaj nije upisao kao dio njegove intimne tradicije, vjere i identiteta beslovesan je, nesretnik, baš kao onaj ovan iza brezovičkih taraba

Mi smo ono čega se sjećamo. Ili bliže i tačnije: ja sam ono čega se sjećam. To je prvo i posljednje slovo čovjekova identiteta. Između stanu sve velike kolektivne tradicije, uključujući i onu nacionalnu i vjersku.

Godine 2016. Kurban Bajram pao je na ponedjeljak, 12. rujna. U utorak 13, kada je otisnuta ova priča, drugi je od četiri dana koliko se slavi Bajram, i sređuju se dojmovi o onome što je jučer bilo. Meni je ovo dvadeset i peti Bajram na koji mi nitko nije pozvonio na vrata – znam da neće, makar je tek predbajramska nedjelja – s tanjurom koji je prekriven čistom bijelom krpom.

Već mi je pola života prošlo na ovoj strani, a ja nikako da zaboravim taj miris. (Eto što je ta razlika u perspektivama: moja madlenica iz Proustovih i europskih antropologema čuje se i miruhi na pečenu ovčetinu… I kako onda uspostaviti mir i sklad među civilizacijama? Lahko, u sjećanju.)

Kurban Bajram je ustvari Hadžijski Bajram. Vrijeme je hodočašća, koje je za vjerne muslimane obavezno, i predstavlja jedan od pet stupova vjere: prvi je glasno posvjedočiti Boga, izgovaranjem Šehadeta, drugi je klanjati namaz, redovno se Bogu moliti, treći je postiti za mjeseca Ramazana, četvrti je davati zekat, izdvajati dio imovine za dobrotvorne svrhe, i peti je barem jednom u životu hodočastiti sveta mjesta islama. Hodočašće ili hadž obavlja se u devet dana pred Kurban Bajram.

Milijuni muslimana iz svih krajeva svijeta sliju se tada prema Saudijskoj Arabiji i Meki. To je jedini dan, i jedini čin u kojemu se potvrđuje jedinstvo svih muslimana, bez obzira na denominaciju. I tu počinje velika i mutna politika, naravno pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država.

Saudijska Arabija, naime, kojom vlada vehabistički režim, i koja je najveći pokrovitelj islamističkog terorizma, ujedno je podložnica i najveća prijateljica režima u Washingtonu.

Saudija je, ujedno, i smrtni neprijatelj Irana, te svih šiita na majčici zemlji, koje i ne priznaje za pravovjerne muslimane. Slijedom toga, ne priznaju ni valjanost njihovog hadžiluka. A kako je u Saudijskoj Arabiji zabranjeno ispovijedanje bilo koje vjere osim islama, a prekršitelju je zaprijećena kazna smrti, iranskim muslimanima i svim šiitima samo je iz oportunističkih, političkih i diplomatskih razloga dopušteno da dolaze u Meku na hodočašće.

Put na hadž osim što je veliki doživljaj u životu muslimanskog vjernika – kao i bezbroja onih koji se samo prave da su vjernici, a hadžiluk im je samo društveno kurentan i probitačan turizam – biva zanimljiv i široj zajednici.

Nekada se putovalo dugo i mukotrpno, tako da se mnogi s puta nisu ni vratili, dok se danas putuje relativno kratko i udobno, avionom. Ali i dalje je to velika priča, koja se ima kome ispričati.

Već mi je pola života prošlo na ovoj strani, a ja nikako da zaboravim taj miris. (Eto što je ta razlika u perspektivama: moja madlenica iz Proustovih i europskih antropologema čuje se i miruhi na pečenu ovčetinu… I kako onda uspostaviti mir i sklad među civilizacijama? Lahko, u sjećanju)

Naslušao sam se priča o hadžiluku, ali ih, na svoju žalost, nisam zapisivao. (Sjećam se, na Bajram 10. lipnja 1992, dok su okolo gruhale granate, u internom kafiću, u zgradi Katoličke bogoslovije, komšija automehaničar nadugo mi je pripovijedao kako je lani išao na hadž, sve granajući svojim golemim šakama, crnim od kolomasti…)

Poznavao sam mnogog Ibru, ali nijednog Abrahama, dva Isaka i jednog Ismaila, Albanca koji bi u ranu jesen, ovakvih istih dana, ljudima cijepao drva i unosio ugljen u šupe.

Znao sam i nekoliko Sara, i tetu Hadžeru, tihu i dragu ženu, koja je s mojom majkom radila u Službi društvenog knjigovodstva, dobila leukemiju, liječila se kod mog oca, ali joj nije bilo lijeka…

Naši se životi još uvijek odvijaju po legendama iz abrahamskih svetih knjiga.

(Prenosimo s autorova portala).

Još tekstova ovog autora:

• Krvave ruke mog naroda
• Seid Serdarević, čovjek kod kojeg izlaze knjige
• Tko su naše prostitutke?
• Znaš li ti tko sam ja?
• Zainullah Ibrahimi i sva njegova braća
• Miroslav Škoro, savršeni hrvatski građanin
• Mi u čije je ime izgubljen rat u Afganistanu…
• Igor Mandić i mediokriteti koji bi nebo premrežili
• Kako je iz loših namjera stvorena najbolja knjižara u Zagrebu
• Rasprodaja domovine i kupovina snova

» Svi tekstovi ovog autora