novinarstvo s potpisom
Vesna Zovkić
Vesna Zovkić, redovnica iz Bratstva Isusovih malih sestara, koja živi u zagrebačkoj Dubravi, ustvrdila je da su zbog straha ljudi u Hrvatskoj pomalo izgubili osjećaj solidarnosti prema izbjeglicama i migrantima iz Afrike i Bliskog istoka, koji su opet na granicama s Bosnom i Hercegovinom i čekaju svoju šansu da preko Hrvatske krenu u zapadnu Europu, ali sada ih hrvatska pogranična policija pokušava u tome spriječiti po svaku cijenu. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Vozim se kroz neko selo pokraj Brezovice, i u dvorištu dvokatnice ugledam ovna. Pase nesretnik travu, lancem vezan za stablo jabuke koja je ove godine rodila kao rijetko kad, i ne sluti svoju sudbinu.
Ne zna životinja za vrijeme i njegov protok. Dolazi li opet vrijeme da Abraham žrtvuje Isaka, jer je Bog tako od njega zatražio? [Read more…]
Aziz ef. Hasanović
Muftija dr. Aziz ef. Hasanović, predsjednik Mešihata IZ RH
KURBAN BAJRAMSKA PORUKA 2016./1437.
Hvala Bogu Stvoritelju svih svjetova, neka je mir i blagoslov na Njegove poslanike od Adema do Muhameda a.s.. [Read more…]
Aziz ef. Hasanović
Bajramska hutba muftije Hasanovića
Upućujemo zahvalu Uzvišenom i Najmilostivijem Jedinom Stvoritelju svega postojećeg Allahu dž.š. i salavat i selam donosimo na Muhammeda a.s. i na sve poslanike koji su prije njega Božjom odredbom ljudima donosili uputu koja je izraz posebne milosti našeg Uzvišenog Stvoritelja. [Read more…]
Bajram je dan kada se muslimani diljem svijeta okupljaju u džamijama kako bi veličanjem jedinog Stvoritelja i upućivanjem zahvale Njemu obilježili kraj mubarek mjeseca ramazana, mjeseca posta, mjeseca molitve, oprosta grijeha i mjeseca duhovnog i tjelesnog preporoda. [Read more…]
Bajramska hutba, 1. šewal, 1435. / 28. 07. 2014.
Hvala Allahu, Stvoritelju svjetova, na milosti i blagodatima kojima nas daruje. Donesimo salavat i selam na posljednjega Allahova poslanika Muhammeda a.s., na njegovu časnu obitelj, na njegove ashabe i na sve one koji su živjeli i umrli s Njegovim imenom u srcu. Sjetimo se i svih šehida koji su dali svoje živote za dobrobit islama i svih koji ga slijede.
Cijenjena braćo i sestre,
Na kraju ovog odabranog mjeseca ramazana u kome smo intenzivirali djela ka povećanju svoje pobožnosti te se na najprikladniji i Bogu ugodan način organizirali u izvršavanju svojih obveza, molimo Uzvišenog Stvoritelja da nam to primi kao čin naše odanosti i pokornosti samo Njemu. Istinski se nadamo da su naši ibadeti (obveze prema Bogu) u ovom mjesecu duboko ostavile tragove u nama te da će isti živjeti s nama i nakon ramazana.
Ramazan je prigoda da se istinski pokajemo (tewba) za sva svoja djela i propuste koje smo svjesno ili nesvjesno činili te da istinski pogledamo sebe iznutra, oslanjajući se na Božju milost i oprost koja je u ovom mjesecu posebno izražena.
Postom, kao središnjim ibadetom, u ovom mjesecu nadam se da smo postigli neophodna svojstva koja će nam olakšavati svakodnevni život i sva iskušenja s kojima se susrećemo. To su prije svega strpljivost, iskrenost, samokontrola i bogobojaznost. Ova plemenita svojstva nužno su potrebna svakom pojedincu, a nasušna su potreba i društvu u cjelini.
Iz ovih svojstava rađa se istinska solidarnost i osjećaj prema drugomu, a poglavito prema potrebitima sukladno riječima poslanika Muhameda a.s ”Pravi musliman nije onaj tko zanoći sit, a zna da je njegov susjed gladan.“
Ovakav odnos Poslanika islama naspram susjeda susrećemo i u drugim riječima Poslanika a.s. u kojima se dobročinstvo prema susjedu izravnava s vjerom: ”Čini dobro svom susjedu biti ćeš pravi vjernik, želi drugom ono što želiš sebi upotpunit ćeš svoj islam“.
Kako vidimo iz ovih riječi Božjeg poslanika susjed se stavlja u prvi plan a ne njegova vjera. Poslanik nas i dalje usmjerava na pažnju i ljubaznost prema susjedu i bližnjem pa kaže: ”Na dvojicu Allah neće ni pogledati na Sudnjem danu: na onoga tko kida rodbinske veze i onoga tko je zločest prema susjedu.“ Iz navedenog je razvidno da su bližnji i susjed na istom stupnju te da jačanje odnosa na tim relacijama znače i jačanje našeg odnosa prema Bogu. Udaljavanje od bližnjeg i susjeda istovremeno znači i udaljavanje od Boga. Bajram je prigoda da preispitamo svoj odnos prema bližnjim i prema susjedu.
Postom se zasigurno postiže razumijevanje i senzibilitet prema gladnima, a propisani zekat i sadekatu-l-fitr koji se daju u ovom mjesecu su konkretna potvrda tog senzibiliteta. Zajedničkim druženjima kroz namaz (molitvu), mukabele, predavanja, iftare, nadam se da smo ojačali naše zajedništvo u vjeri i istinski se približili jedan drugome na što nas obvezuje Uzvišeni Allah kada kaže: “Vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. Allah je doista silan i mudar.“(At-Tawba, 71.)
Dužina dana i cjelodnevnog posta u ovom ramazanu iznosila je oko 19 sati, a večernja molitva, teravih-namaz, u kasnim noćnim satima, bila je veliko iskušenje svim vjernicima. Danas, s ovog časnog mjesta, u ovom Velikom danu, želim pohvaliti napore i žrtvu koju ste učinili kako bi ovaj ramazan imao sve fadilete (svojstva) ramazana.
Blago onom tko je podnio žrtvu i danas s punim pravom se raduje. Posebno je zapažen angažman naše omladine što nas ohrabruje i veseli da su odlučni u jačanju svoje vjere. Njihova zajednička druženja kroz ramazanske programe zasigurno jačaju našu zajednicu u cjelini.
Mešihat Islamske zajednice težište svojih programa stavlja na omladinu. Samo u ovoj godini za stipendiranje naših studenata osigurali smo pola miliona kuna. 86 studentica i studenata na raznim fakultetima u Hrvatskoj prima stipendiju Mešihata Islamske zajednice. Zahvaljujući našim vrijednim članovima zajednice koji su svjesni što znači znanost mi smo to uspjeli. Koristim ovu prigodu da se svima njima zahvalim ali i da pozovem sve one koji žele da podupiru ovaj program da se u njega uključe makar to bilo i simbolično.
Vaš zekat i sadekatul fitr usmjeren u zajednički fond – bejtul-mal koga nadzire i usmjerava Mešihat Islamske zajednice zasigurno će intelektualno ojačati našu Zajednicu jer sredstva namijenjena tom fondu isključivo se troše na jačanje obrazovne strukture naših najmlađih.
Islamska zajednica u Hrvatskoj mora se više otvoriti te na sljedećim izborima unutar Zajednice dati šansu mladim, poletnim i odgovornim djevojkama i mladićima kako bi svojim kompetencijama dali veći doprinos u radu zajednice. Zajednica mora odgovarati zahtjevima vremena i prostora, a oni tome mogu dati veliki doprinos.
Braćo i sestre, ne dozvolimo da nas toplina našeg doma oslabi u suosjećanju i pomaganju onima koji doma nemaju, a takvih je nažalost puno oko nas. Udobnost i materijalno blagostanje često čovjeka udaljavaju od drugih ljudi, a time i od Boga. Samoljublje, narcisoidnost i oholost postaju njegova karakteristika. Uzvišeni Stvoritelj ne voli ohole, gorde i hvalisave kako to ističe u Kur’anu.
Onaj tko daje u ime Božje, daje to kao znak zahvalnosti za ono što mu je Bog podario, čvrsto vjerujući u Njegovu nagradu i ne očekujući nikakvu hvalu ovoga svijeta. O tomu ne progovara, niti prigovara, time se ne hvali već sa dozom skromnosti i skrušenosti udjeljuje od onoga što ima. Blago takvima.
Allah dž. š. eksplicitno naglašava da u našem imetku imaju pravo potrebiti. Za to se zekat definira kao pravo i obveza, pravo onih koji nemaju i obveza onih koji imaju.
Poplave na našim prostorima ostavile su mnoge naše sugrađane bez krovova nad glavom. Budimo uz njih i iskažimo svoju suosjećajnost u obnovama njihovih domova. Poplava koja je zadesila Slavoniju uništila je sve što su ljudi tijekom svog životnog vijeka stjecali. Istovremeno na površinu je isplivala humanost i veliko ljudsko srce koje je priteklo upomoć poplavljenom narodu.
Boraveći u više navrata tijekom proteklog vremena na poplavljenim područjima dirnut sam tom ljudskom, tom humanom, tom plemenitom gestom građana Republike Hrvatske poglavito Slavonije i Slavonaca koji su širom otvorili vrata svojih domova kako bi udomili potrebite ne pitajući tko je koje vjere, nacije ili bilo koje druge odrednice. To je naše bogatstvo koje moramo isticati kao najveću vrijednost i učiniti dodatne napore ustrajavajući na jačanju i profiliranju ovog univerzalnog modela plemenitosti.
Pred nama svima kako pojedincima, zajednicama, tako i društvu u cjelini, ogroman je izazov. Izazov je tko će više pomoći ovom području. Napaćeni ljudi toga područja su čestiti i radini, naučeni da žive od vlastitog rada kroz svoja imanja i zanimanja. Naša zadaća je da sačuvamo njihov dignitet i dostojanstvo te da im omogućimo da u što kraćem roku obnove svoje kuće, radne prostore, stočne fondove, životnu infrastrukturu i da se vrate svojim redovnim aktivnostima.
Ne dozvolimo da nas izobilje naših trpeza udalji od onih koji nemaju, nažalost i takvih je puno danas.
Kad ovo izričem pred sobom vidim događaj iz vremena Poslanika kada je jedan od ashaba (suvremenika) Božjeg poslanika za večerom svoje obitelji naredio da se dio hrane odvoji i odnese nekomu za koga je znao da je slabog imovnog stanja. Primio je poklonjenu hranu, ali je počeo razmišljati na način, ja sam danas ručao, a moj susjed nije pa je preče da to njemu proslijedim. Odnio je istu hranu do njega, on je primio. Međutim i on je imao isti pristup, ja sam doručkovao, a moj susjed nije, pa je preče da to njemu proslijedim. Tako je jedna hrana završila kod sedmog susjeda dobročinstvom jednog, ali i suosjećanjem i istinskim razumijevanjem svih. Pitam se, imali danas takvih? Pozivam sebe i vas da se ugledamo u ovaj primjer.
Ne dozvolimo da nas mir i sloboda kao najveće vrijednosti koje ovdje uživamo učine bezosjećajnim za sve obespravljene, protjerane i ratom zahvaćene čemu danas svjedočimo u Gazi.
Nažalost ni ovaj sveti mjesec muslimana nije mogao proći, a da se ummet poštedi prolivanja krvi, razaranja i uništavanja. Najnoviji događaji u Gazi potvrđuju da su vodeći moćnici današnjice izgubili svaki osjećaj prema ljudskom životu i ljudskoj tragediji. To je razlog za svekoliku ljudsku zabrinutost jer je život kao dar Božji i najveća vrijednost postao bezvrijedan.
Kroz istu prizmu možemo promatrati događanja u Iraku, Siriji, Mijanmaru, Iraku, Afganistanu, Jemenu i drugim mjestima, zanimljivo, s većinskim muslimanskim življem.
Sukladno našoj vjeri islamu koja nas uči da štitimo svačiji ljudski život i zabranjuje bilo kakvu akciju koja za cilj ima njegovo ugrožavanje ili pak širenje straha i oduzimanje uvjeta za normalan život dostojan čovjeka, Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj najoštrije osuđuje svaku vrstu ubijanja, nasilja i zlostavljanja svih ljudi na svijetu bez obzira na njihovu vjeru, naciju ili bilo koju drugu odrednicu te ovim putem pozivamo sve međunarodne čimbenike da zaustave agresiju na Gazu te da se okrenu svetosti mira, a ne rata. Sve vjernike pozivamo da pojačaju svoje dove/molitve za mir u svijetu i hitni prestanak krvoprolića u Gazi.
Pozivamo sve vladare i vlade kako Islamskih zemalja tako i Zapada da pokažu odlučnost i veće zalaganje za uspostavom trajnog i pravednog rješenja između Palestine i Izraela i na taj način zaustave ovakva i slična događanja.
U proteklom mjesecu imali smo priliku da čujemo još jednu u nizu podvala islamskom i muslimanskom svijetu, a to je proglašenje hilafeta samo u cilju preusmjeravanja pozornosti kako muslimana tako i drugih sa stvarnih događanja. Nemojte uzimati taj događaj korisnim za islam i muslimane. To je sigurno na štetu islama i muslimana.
Dignimo svoj glas protiv svakog oblika izrabljivanja ljudi, djece, žena, radnica i radnika, radimo svi na jačanju moralnih vrijednosti kod ljudi, kojih je na žalost danas sve manje. Poslanik nas podučava u riječima ”Radniku se znoj ne smije osušiti, a da mu njegov trud ne bude plaćen.“ Ove riječi Poslanika promoviraju kulturu rada, ali i očuvanje digniteta i dostojanstva radnika.
Najčešći su danas apeli i zabrinutost za ekonomsko stanje u svijetu. Mali broj je onih koji ekonomiju povezuju s moralom. Živimo u vremenu velikih apsurda. Na jednoj strani su oni koji ne biraju sredstva da dođu do cilja, a to je novac. Kad novac postane cilj, život gubi smisao. U islamu novac je sredstvo, a ne cilj, cilj je Allah i Njegovo zadovoljstvo.
Pravednom raspodjelom materijalnih dobara na ovome svijetu postiže se Božje zadovoljstvo. Vjernica i vjernik teži k Njemu. Ne dozvolimo da duh pohlepe, mita i korupcije prodre u nas i učinimo sve da naša zajednica i društvo u cjelini budu čisti od toga. Umjesto toga, vodimo računa da nam je imetak na halal način stečen, a ono što nam je viška podijelimo ili uvakufimo i sebi obilnu nagradu oba svijeta osigurajmo.
Braćo i sestre, prisjetimo se i svojih umrlih na ovaj Veliki dan, a drugi dan Bajrama prema odluci Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj proglašen je Danom šehida te ćemo se u svim našim džamijama i mesdžidima prisjetiti tih naših sinova i braće koji su svoje živote položili za Domovinu osjećajući to kao vjerski čin i svoju dužnost.
U želji da nam bajramski dani budu ispunjeni vjerom i nadom obraćam se Svevišnjem Bogu učim dovu:
Milostivi Bože,
Učini da samo Tebi služimo!
Da se grijeha klonimo!
Da istinu govorimo!
Da o dobru mislimo!
Da dobra djela činimo!
Da tuđe pravo poštujemo!
Da na putu istine strpljivi budemo!
Da kod sebe korisno znanje povećavamo!
Bože Milosni,
Podari bolesnima zdravlje!
Siromašnima opskrbu!
Prognanima povratak domovima njihovim!
Zarobljenicima slobodu! Domovini mir i slobodu!
Obogati naše prvake mudrošću i hrabrošću!
Naše imame znanjem i iskrenošću!
Bože Milostivi,
Oplemeni sve ljude ljubavlju i milošću!
Očisti ljudska srca od mržnje i zla!
Podari cijelom svijetu Tvoju uputi i milost! Tako ti tvoje neizmjerne dobrote i tako Ti Tvoje milosti ovog velikog dana!
Braćo i sestre,
Bajram je radost za srce i dušu muslimana, radujmo se Bajramu, izvršimo svoju obvezu davanja zekata i sadekatul fitra, svima vama želim čestitati nastupajuće mubarek bajramske dane, da u zajedništvu obitelji upotpunite predstojeće blagdane te da iz njih izađemo ojačani vjerom i nadom u bolje sutra. Posebno želim čestitati onima kojima je uskraćena roditeljska ljubav, toplina vlastitog doma, bolesnicima po našim bolnicama, zaslužnim članicama i članovima po staračkim domovima i raznim ustanovama, zatvorenicima na izdržavanju zatvorskih kazni.
Braćo i sestre, svima vama
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BAJRAM!
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!
KULLU AMIN VE ENTUM BI HAJR!
URIME ZEMEFET BAJRAMIN!
BAHTALO BAJRAMO!
(Prenosimo s portala Islamske zajednice u RH).
Ni božićna okupljanja uz trpezu ne mogu više bez politike. Pogotovu ako je društvo šaroliko, a u Bosni se, unatoč svemu što se dogodilo i događa, još uvijek nađe multi-kulti društava i za Bajram i za Božić. I dovoljno je da samo netko ”započne”, primjerice, eto, da biskupi ove godine nisu s oltara govorili o politici, i odmah uz piće poteče i politika. Ovo je svježa priča o jednom takvom druženju, pa bi bilo šteta da ostane nezapisana. A kad se bolje razmisli pa o čemu se, uz piće i meze, i može razgovarati, osim o sportu, ženama i politici.
Vidjeste li kako u Tuzli uhapsiše onog zastupnika što je primio mito? – započe netko. Dobro bi bilo da je to početak nečega. Ali, na tome će i ostati, – drugi će – jer to je u nas iznimka, a ne pravilo. Treći klima glavom pa će, kao netko ili dobro obaviješten ili neoprezan ili tek mazohistički pravdoljubiv: Pa u Sarajevu bi, da je po tome, trebalo pola Kliničkog centra u zatvor. Tamo je glavna sestra uhvaćena s obilježenim novcem. Pa ništa. A što misliš zašto? Jer je onima iznad sebe rekla, ako ja letim, sve vas vučem za sobom.
I možda bi na tome za božićnom trpezom i ostalo da netko s bošnjačke strane nije imao potrebu samokritički nastaviti, uzvraćajući vjerojatno nekoj ranije zarađenoj hrvatskoj samokritičkoj noti, izrečenoj moguće u sličnom bajramskom ambijentu. Ovi se, očito, dobro poznaju. To komplimentiranje jednih drugima: E, da su svi ko ti, ne bi bilo problema, davno bismo mi na zelenu granu – vjerojatno je uzvraćanje za neko ranije priznanje: Jest da je Hrvat i katolik, ali je pošten čovjek. Ih, da je takvih više. Takvih smo se uzajamnih priznanja ljudskosti, fizičkih i emocionalnih izljeva o poštenju, osobito uz trpeze, u životu naslušali i nagledali.
Kod nas ti pola zakona koje bismo trebali imati, nema. Kad neće da ih usvoje, jer tko je blesav da radi protiv sebe, kaže se ne postoji politička volja. A kad postoje zakoni, onda se, oni zaduženi za njihovu provedbu, ponašaju kao da su uz švedski stol. Ovo hoću, ovo neću. A vidjeli ste i sad na božićnim prijemima: katolici, pravoslavni i ateisti odmah pojure prema pršutu i vinu, a muslimani prema sudžuku i sokovima. E, tako ti je i sa zakonima, svatko uzme što njemu odgovara i kad njemu odgovara… A kad se završe pozdravni govori, čestitanja, kad se ugase kamere i odu nadređeni, onda svi jedu sve i svi piju sve. Onda se više gotovo i ne razlikuje tko je tko, onda se i fige iz džepova izvade, onda se svi pretvore u obične ljude, druželjubive, otvorene… Ma na ranu ih priviti. Nestanu podjele tako da se i stranci počnu čuditi: pa je li moguće da su to ovi ljudi što se ni oko čega ne mogu dogovoriti… Evo, sve ko kod nas sad za stolom – monologizira upućeniji Bošnjak – i osim, eto, što doista ne jedem svinjsko meso, sve drugo je isto.
Selektivna primjena zakona nije nešto što se prakticira samo u odnosima među pripadnicima različitih naroda nego i među onima na različitim hijerarhijskim pozicijama, na pozicijama moći. Ma reklo bi se ko da su se dogovorili: Ti moje ganjaj ovdje, ja ću tvoje dolje, ti moje tamo, ja ću tvoje amo… Svatko u svoj tor! Neka se vidi da nema života s drugima, da se ne može živjeti zajedno, ići u istu školu, u istu firmu na posao, slaviti blagdane zajedno… Ma čuli ste, eno je i kardinal Puljić neku večer rekao na televiziji da diskriminaciju podržava i međunarodna zajednica. Ma ne samo da podržava nego je, zajedno s domaćima, i provodi.
A što je on uradio? Čak ni imena tih stranaca na televiziji da spomene… Koga se on, čega se plaši? Koga sakriva? Dosta mi je, vala, i Puljića, borbeni će katolik na tren prekinuti ”tuđi” monolog, prilogom iz arsenala hrvatske samokritičnosti. Što su oni uradili? Što, osim za svoju guzicu? I on i onaj Komarica!
I da vam još nešto kažem, nastavlja musliman, očito samozaljubljen u svoj maligani napad retoričnosti. Sve čekam da netko nabije na nos bošnjačkoj politici i reisu i onima oko njega, a ako dosad nisu Srbi, ne znam tko bi mogao… Evo, evo…, nastavlja on, pa prikuplja pažnju okupljenih za stolom (nije baš svima zanimljiv njegov monolog, pa se za stolom već počinju praviti grupice), još pred mjesec dana su naši na sav glas s ekrana udarali na sve koji ne slave Dan državnosti… I s pravom, taj dan je i meni i svim mojima svetinja… Znate li na čemu taj datum počiva? Na Daytonskom ugovoru koji je rekao da važe svi zakoni iz bivše BiH, sva pravna stečevina prethodnog sistema, dok se ne donesu novi zakoni ili ne izmijene i dopune postojeći… Društvo, država, sistem, ne poznaju pravni vakuum! A ako se ovi moji, sve veliki rodoljubi, pozivaju na taj zakon, jer ne postoji novi zakon o državnim praznicima, zašto ne poštuju druge stare zakone, one naslijeđene iz prethodne BiH i Jugoslavije? Zašto?
Svi ga pogledaju, klimaju glavama, odobravaju, pijuckaju, meze, čekaju ključni trenutak.
Što je sa zakonom o skidanju zara i feredže? Kad je to ikad Tito naredio, kad je to ozakonjeno! Čak su i filmovi o tome snimani. Moja rahmetli mati znala je reći: ”E, ako nizašta, fala Titi što je nama ženama dao pravo i skinuo s nas ona pokrivala što su od nas činila strašila. A mi smo fin svijet, nemamo šta sakrivati”. Recite, neka mi netko kaže ako zna, kad je to donesen zakon kojim se vraća zar i feredža. Kad? Sve je to ilegalno. Sve je to kršenje zakona. Taj su nam običaj ovdje donijeli oni koji sad vode naše momke da ginu kojekuda po svijetu, tobože za Alaha… O tom kršenju zakona, nitko ni riječi da kaže!
Jest, vala – rekoše svi za stolom.
Ujutro, na Badnji dan, nazvao me urednik agencije Anadolija, dobri moj prijatelj Amir, pa, isprva okolišajući, reče mi naposljetku da će svi dopisnici agencije, pa eto i ja, posjetiti katoličke crkvene hramove da fotografiraju polnoćke na kojima se slavi Kristova pojavnost. Dakle, da svjedoče jednom od veličajnih događaja kršćanstva. Točno u ponoć, dobrohotno, ali i po zadatku, imao sam čast da budem u zagrebačkoj katedrali i da fotografiram nadbiskupa, svećenike i narod koji dočekuje Božić.
Razumljivo, eto, obvezao me profesionalni vuzul. Ali, ja pritom nisam profesionalni musliman, i koliko znam, to sam iz uvjerenja. No, dobro, pomislih, ionako posvuda ističu kako je Božić kulturološka i civilizacijska tekovina zapadne Europe. Znači, ako odem u crkvu, nisam prisutan na misi, ja se tada kulturno i civilizacijski uzdižem; da se izrazim riječima dokonih evangelističkih mudraca prije nego što krenu na promociju knjige ”Kruh i vino”, zbornika suvremene hrvatske duhovne poezije.
Uostalom, što ne bih išao u katedralu, radikal (bilo koje vrste) nisam, ondje se slavi Bog, a Bog je jedan, pa neću li istom dokazati i svoje opredjeljenje da mogu sa svima pod nebeskim svodom voditi dijalog, da nikoga drugačijeg od sebe ne izostavljam i ne omalovažavam. Oboružao sam se, dakle, dovoljnom količinom argumenata i hrabro krenuo na polnoćku.
U katedrali bijaše gužva, kao što sam i očekivao. Vješto zaobilazim mjesto na ulazu, gdje se katolici križaju prskajući svetom vodicom, i ne želim da to izbjegavanje shvate kao postupak uljeza. U rukama držim agencijski Nikonov fotoaparat, angažiran sam, snimam jaslice, vjernike u molitvi, sve radim da vjernici ne primijete moje nesnalaženje u crkvi… odajem dojam da sam jedan od angažiranih i zaposlenih novinara. Što i jesam.
S druge strane, iz glave mi ne izlazi da sam musliman koji je ušao u katedralu na za katolike jedan od najsvetijih dana u godini. Zašto sam se tog trenutka osjećao, pitam se, kao da je netko nevidljivi pokušao zagnjuriti moju glavu u rijeku Jordan?
U jednom trenutku primijetio sam da ulazi sve više i više ljudi te me uhvatila panika da će možda zakrčiti ulaz, a da ja neću moći izaći, kao iz zagrebačkog tramvaja u koji sam ušao ne plativši kartu, a kondukter mi puše za vratom. Što ako ne izađem na vrijeme, a kondukter kaže nešto kao ”u ime Isusa, sina Božjeg i samog Boga” pa svi kleknu. To se tada zove klečeća kompozicija. Šta ću sad? – pomislih – šta ću ako usred katedrale jedini ostanem samodopadno stojeći?
Što ako me pritom snimi hrvatska televizija i to istom gleda hrvatski muftija Aziz ef. Hasanović te pritom pomisli da sam se pretvorio u eksponat živih jaslica. Ili još gore, ako me na ovoj svetoj misi vide kakvi islamski radikali, mogli bi izdati i fetvu na kojoj piše da sam postao miss katolika. S druge strane, kako bih ja uopće kleknuo na nešto što se, u ovom trenutku kosi s mojim poimanjem monoteizma. U meni odzvanja zavodljivi tevhid: nema Boga do Boga, Alah je jedan.
Tada odlučih da ću prevariti dežurnu urednicu agencije Anadolija, jer ću fotografirati prije nego što počne misa i potom zbrisati od svih konduktera. Ali, ne ide to tako lako, jer ni jedan se svećenik, a kamoli nadbiskup, za oltarom nije pojavio prije ponoći. I tako je jedan musliman ostao stajati usred katedrale, u moru monoteističke braće katolika, a polnoćka je tek započela.
Vjerojatno se na snimkama Hrvatske televizije može vidjeti Nikonov fotoaparat i jedna ruka koja gorljivo okida iznad glava vjernika, pokušavajući naciljati nadbiskupa i njegovu bogoslužnu svitu, što bi zadovoljilo svakog urednika. Ali, koliko sam god gorljivo škljocao fotoaparatom, slike su bile mutne. Gorljivo fotografirajući pobojao sam se da bi ljudi mogli pomisliti da sam atentator kao kakav Ali Agca.
Grubo sam gurnuo jednu plahu bakicu, stao na nogu gospođi koja je držala kćerkicu za ruku, i ciljao nadbiskupa, direktno posred lijepa i nevina čela. A nadbiskup Bozanić nikako da mi uđe u fokus i riješi me muke.
”Vjerujem u jednoga Boga!” započe svećenik. ”Mašallah, i ja, da te dragi Alah nagradi”, pomislih. No, odmah potom svećenik reče: ”I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno”, čuo sam svećenika kako ispovijeda svoju vjeru.
”Estagfirullah, oprosti mi Bože”, nečujno rekoh. Šta ću sada? Počeo sam se neumjereno znojiti, da i dalje molim za oprost, da proučim suru Ihlas koja kaže da je Alah jedan, da nije rodio i nije rođen, da mu nitko ravan nije? Opet, počnem li tako činiti, u sebi kontrirati nadbiskupovu pomoćniku koji čita iz evanđelja, nisam li uljez? Šta bih ja mislio o nekom katoliku koji je došao na Bajram snimiti muftiju po zadatku, a u sebi mrmlja kršćanske molitve da bi se obranio od ”nevjerničkog” islama.
Ne ide to tako. Ja sam došao njima, a ne oni meni. Umah se uplaših da sam poprilično nezreo musliman, jer, ako sam siguran u svoje vjerovanje, čega se imam plašiti. Od te misli, od tog straha, počela su mi klecati koljena.
Jao, samo ne koljena, to je simbol klečanja pred oltarom, sjetih se. I onda shvatih da sam definitivno nezreo, prekorim se da sam jedan muslimanski vještac u katedrali, da sam uljez, da svojim mislima kvarim nečiji najsvetiji blagdan. I bi mi žao zbog toga.
I neka mi još jednom netko kaže da je Božić kulturološki i civilizacijski blagdan, ma odmah ću ga slikati za potrebe agencije Andolija i okačiti uz sliku nadbiskupa Bozanića. Molim vas, ako to jest tako, očekujem na sljedećem Bajramu u zagrebačkoj džamiji ekskurziju prijatelja iz Širokog Brijega i Ljubuškog.
Božić je naprosto vjerski blagdan, baš kao i Bajram, sve ostalo je blasfemična komercijalizacija, osvjetovljenje onoga što je za nekoga sveto. U tom smislu shvatih da sva ona kamarila božićnih pjesama, filmova, jingleova i reklama na radiju i televiziji nije ništa drugo nego jedna vrsta rasprodaje svetoga, meni muslimanu neprihvatljivo i gadljivo upravo kao što je i svakom iskrenom katoliku koji drži do svoje vjere.
Polnoćka se nastavila, a ja se spasonosno sjetih svoga dede Ibrahima. Ne mogu se zakleti, ali koliko me pamćenje služi, s njime sam prvi put ušao u crkvu. Imao sam možda desetak godina i nazočili smo svadbi u jednom malom mjestu, negdje u Hrvatskom zagorju. Kada je počeo obred, zbunjen nastalom situacijom, upitah dedu šta da radim. On mi reče: ”Vid’, ovako k’o ja, ukipi se, sklopi ruke na stomaku, i samo stoj… ne miči se i mirno”. Tako sam i učinio, stajao sam pokraj dede Ibrahima u crkvi, poput korintskog stupa, u grču, osjećajući da, kako god okrenem, neka sam vrsta uljeza. Ljudi se vesele svadbi, a ja stojim k’o kip, ili, rekli bi – ”što si se ukipio k’o da si drvena Marija”. Na kraju ja osto Mursel, a moj dedo zagorski Imbra toliko se ukipio u seosku bunu koja se odvijala kod Gornje Stubice, a završila u Muzeju seljačkih buna. To je zapravo put od ustanika Matije Gupca do bošnjačkog tukca.
Tako sam učinio u katedrali, ukipio se, poput tukca, a dok su se vjernici križali, ja sam intenzivno fotografirao. Međutim, čuo sam zazivanje oprosta s oltara: ”Gospodine, smiluj se, Kriste, smiluj se… moj grijeh, moj, grijeh, moj preveliki grijeh.” Dok sam pokušavao obuhvatiti nadbiskupa fotoaparatom, učinilo mi se prikladnim da na trenutak stanem, jer treba se pokajati, uvijek se treba pokajati, gdje god bio. Doduše, mene katolički oprost ne lišava grijeha, ali opet, osjetio sam se krivim što katolicima, makar mišlju, kvarim blagdan. Srcem sam se tada utopio među katolike i zatražio oprost za svoje ružne misli.
I bi mi lakše. Nije moje srce od kamena. Nisam kip. Ovdje se slavi Bog. Zatim je svećenstvo zapalilo tamjan i počelo pjevati božićne pjesme i, neću lagati, osjetio sam radost i veselje. To je bio i konačni dokaz na nisam zlonamjeran, da nisam muslimanski uljez i vještac u katedrali, jer ”vrag bježi od tamjana i križa”, zar ne.
Pomiren s katolicima, ali i sa samim sobom, kao da je završio taj moj mučni unutarnji križarski rat. I kako to obično biva, barem u mome slučaju, kada osjetim srčanu radost, želim je dijeliti s onima oko sebe. Međutim, okrenuh se uokolo da podijelim osmijeh i uvidjeh da se nitko ne smije. Pjevuši se ”aleluja, aleluja”, a lica vjernika su smrtno ozbiljna i u krajnjoj kontradikciji s onim o čemu pjevaju. O čemu je problem? Tako znači, nisam jedini kip u katedrali, nisam jedina ”drvena Marija”. I što da potom pomislim? Možda da su svi oni neki prikriveni muslimani, ili sam ja prikriveni katolik ili…
Uspio sam na koncu uslikati sve što je potrebnom zaradivši tako za svoj ”kruh svagdašnji”, i na jedvite jade, kroz gužvu, izašao iz katedrale. Na zagrebačkim ulicama nije bilo ozbiljnih lica. Iz kafića se čula dreka i slavlje. ”Sretan Božić”, ljubili se pa potom popadali mrtvi pijani po pločnicima. To su, dakle, oni koji Božić doživljavaju kao kulturološki i civilizacijski blagdan, kao i oni koji slave ”Dan žena”.
Bez previše razmišljanja zaključujem da su mi ozbiljna lica iz katedrale ipak srodnija i prihvatljivija od onih iz kafana. Zaključujem da u kafanu ne ulazim, a da sam u katedralu, bez obzira na sve nedoumice i unutarnje borbe, ušao. Međutim, još uvijek mi nije jasno zašto su toliko ozbiljni dok se pjeva ”Radujte se narodi kad čujete glas da se Isus porodi u blaženi čas…”
Odgovor nalazim u prispodobi s odlascima u Begovu džamiju u Sarajevu. Poznato je da centralnu sarajevsku džamiju, baš kao i u katedrale na mise, često posjećuje viđenija politička i društvena krema. Njih pak prate oni koji bi tek željeli biti viđeniji. Neki će reći da ta kamena i hladna lica, tu vrstu poslušnosti nasuprot spontanosti, na mjestima gdje bi trebali sijati od radosti, nasljeđuju od nekadašnjih odlazaka na sastanke komunističke partije.
No, vjerujem da ta igra pretvaranja traje oduvijek i da nije novost ni kod katolika ni kod muslimana. Zabrinjavajuće je naše doba, rekoh, kao i količina svjetovnih i popularnih sadržaja koji vjeru koriste za svoje marketinške potrebe. Primjerice, jučer ste mogli vidjeti popularnu pjevačicu kako se trlja o vatrogasnu šipku, a već sutradan s kikicama pjeva božićne pjesme. Aiiii! Kad se vužge ta vatrica – koji će to vatrogasni odred ugasiti?
No, mimo centralnih džamija i katedrala, ima mjesta na kojima nema ni fotoreportera ni kamera, na koja dolaze oni koji znaju da su uvijek viđeni. Ta spoznaja me utješila jer znam da ni zagrebačka katedrala ni Begova džamija u Sarajevu ne stanu u moje srce. Iako Bog sve vidi i Najveći je, znam, ove građevine su naprosto premale za sve viđenije koji bi u njih željeli ući. Što je džamija manja, što je crkva manja, tim lakše nađe put do nečijeg srca.
(Prenosimo s portala 6yka.com)
U danima kada se milijuni vjernika okupljaju na najsvetijim mjestima muslimana kako bi obavili petu islamsku dužnost – hadž te na taj način pokazali dimenziju, strukturu, snagu i sliku svekolike zajednice muslimana koja se Ummetom zove, a koja predstavlja više od milijardu i petsto tisuća stanovnika ovoga planeta, prigoda je da se podsjetimo na univerzalne poruke koje su odaslane s tih svetih mjesta, a koje se ponavljaju i odjekuju već 1434. godine.
One su inspiracija muslimanima, odgajaju ih i vode kroz život. Arefat, mjesto gdje se muslimani okupljaju uoči Bajrama ima svoje posebnosti o kojima moramo promišljati baš onako kako je promišljao praotac svih ljudi, Adem a.s. Njegova spoznaja na tome mjestu upućuje na mnoge činjenice, a ponajprije da je bolje spoznati Boga danas nego sutra. Moramo se potruditi razumjeti vlastitu prolaznost, a Božju vječnost te ovozemaljsku (dunjalučku) prolaznost iskoristiti za onosvjetsku (ahiretsku) trajnost. Istodobno moramo shvatiti da smo grješni, ali isto tako i biti spremni preuzeti odgovornost i tražiti oprost od Uzvišenog Stvoritelja, kako je to onomad Adem a.s. učinio.
Poruka okupljanja svih hodočasnika na Arefatu u isto vrijeme, u istoj bijeloj odjeći (ihramu) ukazuje na jednakost bez obzira na rod, spol, boju kože, naciju, podrijetlo, dunjalučki položaj i slično. Iz toga proizlazi Božji princip bogobojaznosti (takwa) jer Svevišnji nam poručuje da su najodabraniji oni koji se Boga boje.
Naime, punu potporu za suradnju i komunikaciju s drugim i drukčijim nalazimo u vjeri islamu, pod pretpostavkom međusobnog upoznavanja i razumijevanja te razmjene dobara među ljudima i narodima. Pluralizam je prirodan tijek stvari i životna potreba na osnovi koje su ljudi sami po sebi različiti u jeziku, rasi, kulturi, vjeri, životnim navikama, što je zapravo, kozmička zakonitost, pa je razlikovanje među ljudima u mišljenju i vjeri objektivna realnost. To konstatira i Uzvišeni Stvoritelj kada kaže: Svima vama smo zakon i pravac propisali, a da je Bog htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje. Zato se natječite Tko će više dobra učiniti, a Bogu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti. (Kur’an V/48)
Pored pluralizma, koji Kur’an eksplicitno nalaže, on ujedno pledira na zajedničko podrijetlo čovjeka i jednakost u ljudskim pravima i vrijednostima: O, ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednoga čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. (Kur’an IV/1)
Najoštrije se osuđuje rasizam, nacional-šovinizam i isticanje, kao prednosti, bilo kakvih razlika osim bogobojaznosti i dobročinstva. Tako vjerovjesnik Muhamed a.s. kaže: O, ljudi, vaš Bog je jedan, a zajednički vam je i predak. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom. Nema nikakve prednosti crvenokožac nad crncem, niti crnac nad crvenokošcem, osim po bogobojaznosti i dobrom djelu.
Prema tome, kako čovjek ne živi kao izoliran pojedinac, osobito u suvremenom društvu, onda upućenost jednih na druge – sa svim razlikama koje nas rese i koje kao takve ostaju pri nama – bit će od opće koristi za napredak pojedinca i društva te u funkciji smanjenja antagonizama među ljudima. Tko pažljivo čita svete tekstove svih nebeskih objava, primijetit će da su krcati različitim oblicima komunikacije i dijaloga svih vjerovjesnika sa svojim sljedbenicima i drugim narodima.
Dakle, uzajamna suradnja i miroljubiv suživot među sljedbenicima Knjige i drugih, nikako ne znači dijalog o nekim doktrinarnim pitanjima u kojima se oni razilaze ili odstupanje od principijelnih pitanja vjerovanja radi prividnog mira i konsenzusa, nego u onome što je od koristi za čovjeka, zaštiti njegovih prava i očuvanju dostojanstva čovjeka, zatim, eliminaciji nasilja, terora, suzbijanja neprijateljstva, rješavanja problema ljudi i osiguranja života dostojnog čovjeka, što su sve zajednički postulati nebeskih objava, a koji su prihvaćeni i primjenjuju se u pozitivnome zakonodavstvu i u skladu su s općim proglasima i poveljama o univerzalnim pravima čovjeka.
Stoga se na Arefatu usvajaju univerzalni životni principi, poput suživota i tolerancije na svim razinama, koji se postižu istinskim i iskrenim dijalogom te upućivanjem na međuljudsku solidarnost. Bez dijaloga i međuljudske solidarnosti nema društvenog napretka. Svi obredi hadža imaju zadaću da u nama ojačaju vjeru i nadu u bolje sutra u svim segmentima. Obredi imaju svoju individualnu, ali i zajedničku dimenziju. Zajednička dimenzija ne može biti ispravna ako se ova individualna ne ispuni onako kako je propisano. Stoga je nužno da svaki čovjek postavi sebe kao mjeru odnosa prema drugome, da želi drugom ono što želi samomu sebi, ne promišljati o drugom ono što ne bi promišljao o sebi, biti oslonac drugom, pa zato valja očekivati da će i drugi biti oslonac tebi; kad želiš govoriti o manama drugih, prvo se prisjeti svojih; darivati i opraštati čak i onima koji su te uvrijedili i nepravdu učinili.
Kada bi navedene principe čovječanstvo primijenilo u svakodnevnom životu, ne bi bilo ratova koji na najgrublji način uništavaju čovjeka, ne bi bilo gladnih i siromašnih koji moraju napuštati svoja ognjišta i krenuti trbuhom za kruhom i na tome putu gubiti svoje živote kao što smo ovih dana mogli gledati na Lampedusi. To predstavlja civilizacijsku sramotu svakoga stanovnika na zemaljskoj kugli, a poglavito onih koji obnašaju bilo kakvu odgovornu dužnost u društvu. Je li moguće da je čovjek toliko slab ili je toliko bezosjećajan i neosjetljiv prema drugome? Prizori koje svakodnevno gledamo, nažalost, potvrđuju i ljudsku slabost i bezosjećajnost.
Što se mora učiniti kako bi čovjek čovjeku bio brat i prijatelj?
Na to pitanje moraju dati odgovor svi relevantni čimbenici svjetske pozornice te u granicama vlastitih mogućnosti i odgovornosti učiniti ovaj svijet pozornicom mira, ljubavi i tolerancije, a ne pozornicom rata, terorizma, nasilja i diskriminacije po bilo kojoj osnovi.
Zabrinjava činjenica da se najčešće zloupotrebljava vjera, poglavito islam, u svakodnevnim obračunima među muslimanima. Mnogi svoje političke ambicije i svoju autokratsku vladavinu opravdavaju islamom i čine to u ime islama nanoseći tako štetu islamu i muslimanima. Nema tog islama koji naređuje ubijanje nevinih ljudi, žena, djece, uništavanje imovine. Tko god se poziva na islam, a to radi, osudite ga! A ako ste u mogućnosti, spriječite ga! Kur’an je glede toga jasan: ”Tko ubije jednog nevinog, kao da je ubio cijeli svijet, a tko spasi jednoga, kao da je spasio cijeli svijet”. Po kur’anskoj definiciji islam je središnji put, pa onaj tko ga drukčije živi ili tumači, ne razumije ga ili ga pogrešno interpretira. U životu i praksi Božjega poslanika Muhameda a.s. imamo najbolji primjer središnjeg puta islama. Učimo od njega jer on je učitelj cijeloga čovječanstva.
Središnju Kurban-bajramsku svečanost prenosili smo iz novootvorenog Islamskog centra u Rijeci. Njegovo otvaranje otvorilo je grad Rijeku i Republiku Hrvatsku prema svijetu te još jednom potvrdilo onu multikulturalnu, multireligijsku, multinacionalnu europsku Hrvatsku. Istinski se nadam da će najodgovorniji u ovome društvu nastaviti njegovati ta univerzalna demokratska načela po kojima je Hrvatska već postala modelom.
Više sam puta čuo pohvale na račun Hrvatske kao ”mlade demokracije visokih standarda”. Učinimo sve da tako i ostane! Svi njezini građani najbolje će se odužiti onima koji su svoje živote položili za domovinu, a među njima i 1180 muslimana, ako ustraju u promicanju univerzalnih načela, jednakosti, vladavine prava kao i prava na vjersko, nacionalno i kulturno izražavanje.
Bajram je radost za srce i dušu muslimana, radujmo se Bajramu, izvršimo svoju obvezu žrtve kurbana, sjetimo se naših najmilijih koji su preselili na Ahiret, obradujmo ih našom molitvom, darujmo naše najmlađe, posjetimo rodbinu, susjede i prijatelje, posebnu pozornost posvetimo bolesnima, starima i nemoćnima, učinimo i njima Bajram bajramom, Božjom milošću.
Braćo i sestre, svima vama:
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BAJRAM!
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!
KULLU AMIN VE ENTUM BI HAJR!
URIME ZEMEFET BAJRAMIN!
BAHTALO BAJRAMO!
