Josip Ćapin
Rijetko tko se, odrastajući i živeći devedesetih u Hrvatskoj, nije susreo s onom legendarnom izrekom ”Tito je krao, al’ je i nama dao”.
Kako su svi bili svjesni da ni vlast prethodne države nije bila bez grijeha i poroka i da je itekako javni novac raznim mehanizmima preusmjeravala u privatne džepove, ovoj drugoj, vlasti koja je došla, ipak nisu mogli oprostiti koliko je krala, a da ni blizu proporcionalno nije dala.
Polazeći od pretpostavki da su ”svi političari isti” i da ”svi oni kradu”, ljudi su bili zadovoljni činjenicom da će netko uzeti nešto što mu ne pripada, samo ako će i svima nešto dati.
To je bila mjerna jedinica rada za narod, ali i moralna i politička maksima putem koje se prosuđivalo je li neko djelovanje politički i moralno ispravno. Ukradi, ali i daj. Kralo se, ali se i davalo. I svi zadovoljni.
Ta politička i moralna ”maksima” se nastavila i uspješno prenijela na današnjicu. Onaj koji krade i nije toliko loš ako i nama dade.
Uzmimo za primjer pokojnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Impresivan je popis kriminalnih radnji za koje je bio optužen, no još se uvijek često može čuti kako se obrana njegovog lika i djela formira oko toga da je on bio široke ruke. Isto vrijedi i za bivšeg zadarskog gradonačelnika Božidara Kalmetu.
Izvitoperena je to robinhudovska logika. Robin Hood je, prema legendi, krao bogatima i davao siromašnima. Logika iza ove maksime je ”ukradi od nas, uzmi za sebe, pa i nama nešto daj”.
”Bože moj, i ja bi uzeo da sam na njegovom mjestu. Samo ne bih toliko. I narodu treba nešto dati.”
”Ne bih ja ništa ukrao, ja bih radio za sve, samo bih zaposlio svoju djecu i to je to.”
”Krade se i u Americi. Ali njihovi, za razliku od ovih naših, nešto i naprave.”
”Ako moraš napraviti most širok šest metara, uzmi ti sebi metar mosta, nemoj cijeli. Neka bude širok pet metara, ali ga napravi.”
Široka je lepeza fraza poput ovih i možemo ih često čuti. Jedni ih, naravno, koriste u šali, a drugi u ”šali”. Dijelu Hrvata nije problem ako je netko krao, ali ako je i njima dao. Puno veći problem je ako netko krade, ali meni ništa ne dade.
Uopće nije potrebno raspravljati i dekonstruirati ovu ”maksimu” da bi se uvidjela njena štetnost. Svatko tko ima zrno, kantovski rečeno, ”moralnog zakona u sebi” jasno vidi kakve su njene implikacije.
Koliko smo kao društvo zaglibili u toj korelaciji krađe i davanja, dovoljno govori koliko nam je bolno neučinkovita borba protiv ovakve vrste kriminala.
Posljednji dokaz ovome nam dolazi iz Ureda europske javne tužiteljice (EPPO) Laure Kövesi. Dok se veliki broj državnih poticaja daje šakom i kapom ljudima koji su od neke koristi vladajućima, koji nemaju sve uvjete za dobiti ih, a ako i imaju, nepravilno ih koriste, u Europskoj uniji tako stvari ne funkcioniraju.
Nova inicijativa EPPO-a je zatražila da se u Hrvatskoj odrede policajci koji će raditi na kaznenim djelima koja su u nadležnosti EPPO-a. Drugim riječima, EPPO je uvidio da s Hrvatima nema šale, da je u Hrvatskoj previše lopova i da su im potrebna nova zapošljavanja. Osim ovoga, EPPO će dobiti pristup bazi podataka MUP-a. Očito da EU ne igra po pravilima ”on je krao, ali je i nama dao”.
Dobar primjer u obračunu s ovakvom vrstom kriminala je bivši ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić i bivša ministrica regionalnog razvoja i fondova EU-a Gabrijela Žalac koji su optuženi za malverzacije s novcem iz EU fondova.
Vjerojatno su oboje mislili da se EU fondovima može upravljati kao i državnim fondovima: uzeti si neki iznos ili ga dodijeliti nekome bliskom, nekoj firmi čiji je vlasnik netko blizak, ili makar primiti mito pa novac iz fonda dodijeliti onome tko je taj mito dao i ”vuk sit, a ovce na broju”.
Ostaje nam za vidjeti hoće li ih se osuditi, no u odlučnost Laure Kövesi zasigurno ne bi trebalo sumnjati.
Hrvatski lopovi očito ne mogu primijeniti hrvatske metode na europski novac. Sama ta činjenica neće izazvati prestanak krađe, nemojmo ni sumnjati u činjenicu da će se tražiti i pronalaziti nove, sofisticiranije metode i mehanizmi otuđivanja javnog dobra.
U svemu ovome tragično je vidjeti da nam je i kod ovakvih kriminalnih radnji potreban netko izvana tko će nas prisiliti da budemo učinkovitiji i bolji u hvatanju lopova.
Veliki dio Hrvata ne shvaća da su dovoljno jaki da takve procese ubrzaju i da takve procese naprave učinkovitijima. Put su, naravno, demokratski izbori. Demokratski sustav je onaj koji nas čini građanima, a ne slugama. On je moćniji od bilo kojeg drugog sustava, samo ga treba znati pravilno koristiti.
Demokratskim izborima se može kazniti one koji ovaj proces ne usavršavaju, ubrzavaju i kvalitetno provode. Savršenija demokracija smanjuje korupciju, trgovinu utjecajem i krađu javnog novca. Razvojem demokratskih institucija se povećava društvena pravednost.
Dovoljno je samo baciti pogled na liste koje rangiraju države po stupnju i savršenosti demokratskog sustava i na one liste koje rangiraju države prema stupnju korupcije. Vidjet ćemo da su države koje su pri vrhu prve liste, kao najrazvijenije demokratske države svijeta, ujedno prve i na drugoj listi, kao zemlje s najmanjim stupnjem korupcije.
No dok god se blagonaklono gleda na ”maksimu” ,”on je krao, ali je i nama dao”, dok se u teško izvojevano pravo glasa umeće logika da ”svi oni kradu, idem odabrati nekoga tko će i meni nešto dati”, ostajemo u predvorju demokracije, a samim time, i svog vlastitog građanskog identiteta.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Nacizam je ideologija intelektualnih podljudi
- Nacionalizam je ideologija dehumanizacije i smrti
- Reprezentacija vlade igra loše, potrebna je smjena izbornika
- Nuklearno oružje je sredstvo u rukama politike moći
- U nacionalni stadion staviti kontejnere i ljude s Banije
- Samo je sloboda zalog trajnog mira
- Ono što je sezonski radnik turizmu, to je turizam Hrvatskoj
- Svijetu prijeti izgradnja ”Kijevskog zida”
- Whataboutism – omiljeno oruđe političara
- Ruska politika, patologija kompleksa više vrijednosti
