“Mrak se spustio“ diljem Europe, između 1920.-1930. godine i dogodilo se ono što – naknadno – nitko nije htio, nitko se ne osjeća krivim, svi pokazuju prstom u svakoga.
Dijagnoza ima mnogo, krivica također, a za terapiju svi posežu za receptima, koje bi pedagog, književnik, komunistički odmetnik i preobraćenik Manes Sperber skovao sintagmu “Lažna alternativa“: Komunizam je zlo, zato su tada mnogi, i mislioci, znanstvenici, književnici, pa i biskupi, kardinali i, naposljetku, papa Pio XII. vjerovali da se moraju držati Hitlera, koji je Europi obećao da će je osloboditi komunističkog dušmana. “Ne komunizmu, to znači DA Hitleru“; Manes Sperber: “Kobna greška, lažna alternativa“, lažna dilema.
U Hrvatskoj se bilježi niz napada na osobe srpske nacionalnosti. Učestalost i slične okolnosti upućuju na to da se nikako ne radi o izoliranim slučajevima, nego o sustavnom širenju netrpeljivosti prema određenoj skupini. Uzroci: ponašanje vladajućih, nedjelovanje policije i stvaranje ozračja u kojem se tolerira neoustaštvo
U Hrvatskoj se bilježi niz napada na osobe srpske nacionalnosti. Učestalost i slične okolnosti upućuju na to da se nikako ne radi o izoliranim slučajevima, nego o sustavnom širenju netrpeljivosti prema određenoj skupini. Uzroci: ponašanje vladajućih, nedjelovanje policije i stvaranje ozračja u kojem se tolerira neoustaštvo.
Ponašanje vladajućih: nekima od njih (koji su se u tom pogledu i izjasnili verbalno) Pavelić je (načelno) ”prihvatljiv”, samo što je učinio neke ”fatalne pogreške” (ovakvu sam formulaciju uzela iz novinskih članaka u kojima se citirala Predsjednica Republike).
Njihov stav zacijelo nije ostao bez utjecaja na identitet njihove stranke kao i na širi stranački dijapazon.
Ako se dobro sjećam, glede pozdrava ”Za dom spremni” čak i Ustavni sud i pojedini ustavni stručnjaci nisu bili posve načisto: zabraniti ili ipak ne zabraniti? Vjerujem da me pamćenje ne vara: ZDS je, naposljetku, zadržao svoje ”pravo na egzistenciju”: U ”određenim prilikama”, ”iznimno”, ”određene skupine” ga smiju koristiti. Čudno mišljenje: jesu li pred zakonom svi jednaki, ili ipak nisu??? Je li ustaštvo više ili manje zlo, ovisno o tome tko se njime služi?
Nedjelovanje policije bez sumnje ohrabruje i(li) ostavlja dojam da policija ne prepoznaje kazneno relevantne okolnosti. Nasilje se širi govorom, ali i pasivno, umanjivanjem značaja nasilja.
Ima analiza – u stvari, svaljivanja krivice na strukture i na politiku. Nasilje je vidljivo na javnim manifestacijama, a da ”počinitelji” nisu ni svjesni da njihovi povici predstavljaju, očituju, ohrabruju, zagovaraju nasilje.
Nisu svjesni jer nemaju ni znanja ni senzibiliteta za to da isticanje ustaškog znakovlja predstavlja znak sumnjivog junaštva, junaštva koje nije ništa drugo do zločina.
Takvu perspektivu mladi trebaju steći kroz obrazovanje i obitelj, no očito odgoj u tom pogledu zakazuje. Usto, sjetimo se da je zabranjeno voće najslađe – provokacije s ustaškim parolama na javnim okupljanjima imaju čar izazovnog, testiranja strpljenja policije.
I odrasli podliježu tim izazovima – svake godine im policija u Bleiburgu dokaže da s njom nema šale i da ustaški i nacistički ”pozdravi” nisu poželjni.
ZDS je, naposljetku, zadržao svoje ”pravo na egzistenciju”: U ”određenim prilikama”, ”iznimno”, ”određene skupine” ga smiju koristiti. Čudno mišljenje: jesu li pred zakonom svi jednaki, ili ipak nisu??? Je li ustaštvo više ili manje zlo, ovisno o tome tko se njime služi?
U nizu istraživanja puta u režime nasilja i zločina između 1920.-1930. godine (da podsjetim, ovih dana se obilježava 100. obljetnica D’Annuncijevog nasilnog zauzimanja Rijeke 12. rujna 1919.; okončanje tog junačkog pothvata stajalo je živote više sudionika na svim stranama u ”Krvavom riječkom Božiću”, 24. prosinca 1920. godine).
Put u fašizam i nacionalsocijalizam bio je popločen takvim pojedinačnim ”junačkim” pothvatima, nasilničkim napadima. Mnogo sitnih promjena u javnoj klimi, postupno privikavanje na sve agresivnije verbalne istupe skupljali su se dok nasilje nije buknulo svom silinom.
Sitni nasilnički napadi izrasli su u velike, u pojave koje naknadno navodno nitko nije želio.
Politika se borila protiv njih paničnim protuudarcima na sve strane, dok su mislioci, intelektualci, umjetnici, znanstvenici, pisci … osobe sa istančanom senzibilnošću, mozgali i ustezali se, nagađali i slutili – a da nisu uspjeli dokučiti smjer razvitka porasta nasilja ni zaustaviti propadanje demokracije, zaustaviti paraliziranje demokratskih postupaka i slabljenje volje te sposobnosti za kompromisno dogovaranje.
Mnogo asocijacija ima između današnje situacije i razdoblja potkopavanja demokracije. Koje veze ima radikalizacija političke klime s porastom socijalnih nepravednosti i nejednakosti?
Milijunaši i tajkuni sumnjiva porijekla na odlučujućim funkcijama – široke mase, velika, nekad intelektualno bogata i materijalno (relativno) imućna srednja klasa pada na prosjački štap: to je eksploziv kojim se služe ogorčeni, osiromašeni i beskrupulozni pučki tribuni. Njihove poruke padaju na plodno tlo.
Dok politička klasa slabašno osuđuje ”pojedinačne ekscese” i odbija misliti dalje od nosa, stručnjaci diskutiraju o već odavno riješenom pitanju: dopustiti ZDS – to više nije aktualno.
Nije samo pozdrav sam po sebi ušao u mozgove, ušao je i duh iz kojeg se to geslo rodilo: u ime države spremni smo za sve – i sve znači doslovce sve, i za diktaturu.
”Za dom spremni” značilo je (u historijskom kontekstu) da je ”dom” sve i za njega smo spremni učiniti doslovce sve, jer je to normalno.
Normalizirano je nasilje – a tko je odgovoran za eskalaciju? Mnogi mali koraci čine put – put u pravcu nasilja, za koje će se naknadno tražiti odgovornost, jer – eto – nitko ga nije želio, nitko za njega nije kriv. I što je nasilje ”normalnije”, svakodnevnije, njegovi počinitelji postaju drskiji, hrabriji.
Nije samo pozdrav sam po sebi ušao u mozgove, ušao je i duh iz kojeg se to geslo rodilo: u ime države spremni smo za sve – i sve znači doslovce sve, i za diktaturu. ”Za dom spremni” značilo je (u historijskom kontekstu) da je ”dom” sve i za njega smo spremni učiniti doslovce sve, jer je to normalno
Tridesetih godina je to bilo tako: eksploziv tu, razbijen lokal tamo, isprebijan čovjek na ulici, šake prorade na mirnim mjestima, protiv mirnih prolaznika, na skupovima siledžije razbijaju namještaj, ”nepodobnima” se potpaljuje auto, šupa, garaža…
Tako bi nenadareni političari mogli doći na ideju da instrumentima demokracije nije moguće suzbiti radikalizam, da ga treba istrijebiti radikalnim mjerama.
Kako završava kad se ”nepodobni” maknu? Iz svih rupa nadiru ”male provincijske kurve…” (Kurt Tucholsky) koristeći se oslobođenim mjestima s kojih su protjerale svoje konkurente; njihovim karijerama nema više tko štetiti. ”Mrak se spusti”.
Provokacije, verbalno i fizičko nasilje teško da će se do kraja suzbijati, ali drevno geslo Principiis opsta! (presjeći zlo u korijenima) treba ciljati na to da zlo ne smije postati normalo.
Borba protiv toga trajni je zadatak i obaveza svih institucija, pravosuđa, medija, a na duge staze i obrazovnog sustava.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju
- Tko je primatelj vaših apela? Bolje ideje za ophođenje s teroristima, molim!
- Izrael i Gaza: za barbarstvo ne moram imati razumijevanje
- Ukrajina ipak ostavljena i osamljena: Tko uči iz povijesti?
- Dvoumice zbog autokritike jednog pape na pragu smrti
- Seksualna zloporaba djece od strane crkvenih službenika
- Iskrivljena menadžerska etika i bijeg iz fotelje u fotelju
- Dileme oko dopuštanja potpomognutog samoubojstva
- Yes, We care
- Kako glasači padaju na ”karizmatike”
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.