Josip Ćapin
Započne li se razmišljanje o hrvatskom turizmu odmah na pamet padnu prekrasne slike hrvatske obale i otoka, prepune plaže, čisto more, pitoreskni mediteranski gradići, ponuda domaćih proizvoda, povijesna i kulturna baština.
Dijelu ljudi koji živi na obali Jadrana te slike su drugačije. Njima, osim ovih, turizam vrlo često probudi i malo drugačija sjećanja. U sjećanje im tada doplove mirisi restoranskih para, buka, infrastrukturni kolaps gradova i mjesta u kojima žive, gužve, jurnjava i visoke cijene.
To je dio godine kada se domicilni stanovnici hrvatskih turističkih destinacija nerijetko osjećaju kao građani drugog reda u svojim gradovima i mjestima.
Vrijeme je to iritantnog hvalisanja političara, ali i doba godine kada konačno u javnost izlaze izjave i dojmovi iznajmljivača i poduzetnika. Njihova riječ se tada, za razliku od ostatka godine, isto želi čuti.
Bez obzira na sve, riječ je o krucijalnom stupu hrvatskog gospodarstva i on, kao takav, zavrjeđuje žrtvu svih nas.
No pogleda li se dublje, pravo lice hrvatskog turizma nije ništa od prethodno navedenog. Pravo lice hrvatskog turizma je lice sezonskog radnika. Ono otkriva samu srž ove, jedne od rijetkih uspješnih, grane hrvatskog gospodarstva.
To lice je lice osobe koja se, na rubu svojih psihofizičkih snaga, bori za vlastito preživljavanje. Nerijetko potplaćeni, izrabljivani, žive u jedva humanim uvjetima kako bi nešto zaradili, da bi onda ostatak godine stezali remen, iz dana u dan, sve više i više, dok ponovo ne dođe sezona.
Veliki dio radnika sezonaca nema mogućnost planirati život. Osuđeni su živjeti od sezone do sezone jer cjelogodišnji posao s kojim bi bili zadovoljni teško mogu pronaći. Izlazak iz tog kruga nerijetko pronalaze u inozemstvu.
Ti ljudi su oni na čijim leđima počiva najveći dio tereta hrvatskog turizma. Njima dvanaest mjeseci u godini mora stati u tih nekoliko mjeseci turističke sezone. Njihova matematika krši sva matematička pravila, ali računica mora funkcionirati.
Zašto onda baš takvo lice ima, ponos i dika, hrvatski turizam? Odgovor se nudi sam. Ono što je radnik sezonac hrvatskom turizmu, hrvatski turizam je gospodarstvu hrvatske države.
Svake godine relevantni turistički stručnjaci, poduzetnici, ali i ostali analitičari, upozoravaju na krivi smjer i neodrživost ovakvog oblika turizma. Previsoki porezi, visoke cijene, ovisnost o novcu koji dolazi od turizma, ali i slaba strategija, samo su od nekih prigovora.
Turizam slovi kao osjetljiva i poprilično nestabilna gospodarska grana, ovisna o raznim faktorima. Unatoč tome, stav hrvatske politike se ne mijenja. Ona turizam shvaća, ne kao izvor prihoda koji bi bio dopuna, ali i pokretač jakog gospodarstva, nego potpuno drugačije.
Turizam je za nju sezonski radnik o kojem ovisi cijelo gospodarstvo. Računica koju ima sezonski radnik vrijedi i za državu. Cilj je žrtvovati sve kako bi se zaradilo dovoljno u nekoliko mjeseci da kompletni sustav preživi cijelu godinu. I tako stalno, iz godine u godinu.
Ako se slučajno dogodi da turistička sezona podbaci ili nije kakva se očekivala, slijede izrazi zabrinutosti. Trebat će još više stezati remen do iduće sezone i nadati se da će ona biti bolja.
Ali ako se dogodi da turistička sezona bude rekordna, slijedi zadovoljno trljanje ruku i hvalospjevi na račun sebe samih. Tim smjerom do pravih i dubinskih promjena ne dolazi i ne može doći.
Trenutno stanje političke pasivnosti koja cijelo gospodarstvo svodi na život od sezone do sezone očito ne prolazi. Politika se ne aktivira dovoljno, ako se aktivira uopće. Riječ je o politici privida uspješnosti.
No dekonstrukcija takve politike bi vrlo brzo mogla doći, ali ona neće biti dobrovoljna i kontrolirana, nego fatalna i odvit će se po inerciji.
Zapita li se netko, čisto hipotetski, što bi se dogodilo da turisti, iz tko zna kojih razloga, odluče ne doći u Hrvatsku pet ili deset godina zaredom, postaje jasno da se cijela hrvatska gospodarska slika drastično mijenja.
Da takav scenarij i nije toliko nerealan pokazala je pandemija. Tada bi se u kratkom roku morale donijeti drastične promjene koje, očito nitko ne zna ili ne želi provesti.
Da se dogodi taj, srećom još uvijek hipotetski scenarij, cijela ekonomska situacija bi vjerojatno vodila scenariju čuvene basne o čovjeku koji je 40 dana učio gladovati svog magarca i kada ga je konačno naučio gladovati, magarac je uginuo.
Izgledno je da bi hrvatski politički lideri, sudeći po njihovoj trenutnoj viziji, volji i sposobnosti planiranja, radije nastavili raditi ono što oni već poslovično rade: držali građane za magarce i učili ih gladovati.
No nema brige. Već su mnogo puta dokazali da to rade puno bolje od čovjeka iz basne.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Nacizam je ideologija intelektualnih podljudi
- Nacionalizam je ideologija dehumanizacije i smrti
- Reprezentacija vlade igra loše, potrebna je smjena izbornika
- Nuklearno oružje je sredstvo u rukama politike moći
- Nije problem ako se krade, problem je ako se i nama ne dade
- U nacionalni stadion staviti kontejnere i ljude s Banije
- Samo je sloboda zalog trajnog mira
- Svijetu prijeti izgradnja ”Kijevskog zida”
- Whataboutism – omiljeno oruđe političara
- Ruska politika, patologija kompleksa više vrijednosti
