Andrej Šimić
U hrvatskome društvu na djelu su dva koegzistirajuća procesa koja teku paralelno jedan s drugim suoblikujući naše živote u zajednici, naše zajedništvo, našu stvarnost, naše impresije vlastitog društva, naše doživljaje sebstva, naš pogled na drugoga, naš položaj u društvu, našu ulogu, našu nadu, našu težnju, naše bolje sutra, a onda i naše gore sutra, naša razočaranja, naše uništene snove, naše iznevjerene ideale, naše domoljublje, rodoljublje, a drugoga koristoljublje…
Jedan od kreatora toga društvenog bivanja je vještački mit, slijepa snaga iracionalnog. Drugi kreator pojedinačne i kolektivne društvenosti jest zbilja kao takva, racio, jednom riječju, činjenica.
Nadmeću se to dvoje jer mit tako želi. Nije to onaj helenski mit što pripovijeda katarzičnu priču o narodnom heroju ili tragičnoj ljubavi. Naše gore mit je agresor. Nasrtljivac. Juriša na činjenice. Buba po činjenicama k’o Maksim po diviziji.
Činjenice se ne bune. Samo stoje, mrtve-hladne. Nijeme. Nit’ se brane, nit’ se opiru, ne razmeću se poput mita. S druge strane mit se iz petnih žila trsi da konstruira sliku stvarnosti koju zatim svim silama nastoji uglaviti na mjesto što ga, po prirodi stvari, drže činjenice. Pošto-poto mit želi zauzeti mjesto činjenica, takoreći, razvlastiti ih, derogirati, oduzeti im naravnost njihova postojanja i prozvati sebe za činjenicu.
Zapravo, mit na sebe stavlja masku činjenice. Uostalom, skoro će i maškare. Samo što maskenbal u našem slučaju traje već tridesetak godina, ako ćemo za nultu točku uzeti 1990. godinu. A neki s rukom na prsima čine baš to.
Mit starozavjetnog HDZ-a kao državotvorca, mit starozavjetnog HDZ-a o prosperitetu, mit starozavjetnog HDZ-a kao idealnotipskog utjelovljenja hrvatstva, mit o Srbima kao neprijateljima, mit o ćirilici, mit o zvijezdi petokraki, mit o partizanima i antifašizmu, mit o pretvorbi i privatizaciji, mit o ustašama kao istinskim braniteljima hrvatstva, mit o Jugoslaviji kao tamnici naroda
Jedan od pogleda na sveopće zaoštravanje svjetonazorskih viđenja hrvatskog društva i čovjeka vlastiti doprinos može dati upravo tumačenjem odnosa mit – stvarnost.
Dvije su to slike društva i čovjeka – prva je poželjna jer ju je stvorio i dalje je obnavlja vodeća partija u nas, HDZ, a druga slika inherentna je poretku činjenica, koje, čim netko na njih pokuša uprijeti prstom – ha! – tim gore po činjenice, ali i na onoga koji ukazuje.
Pascal Bruckner otprilike piše kako, danas, ekonomija želi biti građanskija od države, zelenija od zelenih, karitativnija od Crvenog križa… Ono što se u nas narodnom mudrologijom kaže, veći katolik i od Pape.
E takva je politička partija u Hrvatskoj koja sebe naziva HDZ. Ipak, svrsishodno je nijansirati – recimo da je to, takozvani, starozavjetni HDZ – ćaća, mater, krv, duša, sudac i krvnik Lijepoj Našoj i njezinom građanstvu.
Ipak, ta igra mita s činjenicama, igra koja život znači, nekada posustane. Zadesio nas je diskontinuitet. Možda jer je na čelo družine koja generira i ponavlja mit došao čovjek, Andrej Plenković, koji nije bio u začetku mita. Ali morao ga je prihvatiti.
Mit starozavjetnog HDZ-a kao državotvorca, mit starozavjetnog HDZ-a o prosperitetu, mit starozavjetnog HDZ-a kao idealnotipskog utjelovljenja hrvatstva, mit o Srbima kao neprijateljima, mit o ćirilici, mit o zvijezdi petokraki, mit o partizanima i antifašizmu, mit o pretvorbi i privatizaciji, mit o ustašama kao istinskim braniteljima hrvatstva, mit o Jugoslaviji kao tamnici naroda…
Mit o državi kakav nije u skladu s proklamiranim hadezeovim državotvorstvom, jer starozavjetni HDZ više je od političke partije, starozavjetni HDZ snažniji je od države, starozavjetni HDZ veći je od prosječnog, uljudnog, civiliziranog, građanskog, hrvatskog života kakav je, možda sve do nedavno, dok na tezu starozavjetnog HDZ-a nije sjela antiteza Andrej Plenković, utjelovljenje novozavjetnog HDZ-a, u očima i idealima onoga nesretnika što je pucao po policajcima i zgradama na Markovom trgu, bio izvjestan poput činjenice.
U spomenutom slučaju kao da su nestali svi stabilizirajući sadržaji za koje se nesretnik mogao vezati. Iskorijenjenog identiteta, iščupanog, odvezanog od mitomanskog sidrišta, preostalo je, čini se, jedino silom nasrnuti na utjelovljenje vlastite države, u konačnici i na sebe kao čuvara nečega čega više nema, a zapravo ga nikad nije niti bilo. Lažni identitet dobio je afirmaciju u lažnoj zbilji.
A hrvatski mit u permanentnom je nastojanju da se nametne. Po prirodi stvari on uvijek zaostaje za činjenicama jer vremenski dolazi naknadno. Zato se grčevito i svim sredstvima bori da se probije na čelo, da sustigne stvarnost i da sebe prikaže kao onaj koji prethodi. Nekada uspije sustići činjenice, pa kad se nađe, ali samo uvjetno, ispred njih, izgubi tlo pod nogama, izgubi iz vidokruga stvarnost protiv koje se namjerio.
Tako da nekada, iznimno rijetko, činjenice nadvladaju mit. Mit izgubi momentum. Onaj na čelnom mjestu ne daje mu zamaha. Pa se onda slike činjenica, slike društva počnu mijenjati kao na filmskoj traci. Slike društva, slike naše stvarnosti, od onoga što je poželjno do onoga što nije, mitske slike domoljubnog i rodoljubivog identiteta, hagiografski zadane…
Onako kako mit kao apologija svekolikog nacionalnog kalupa obuhvaća totalitet vremena našeg kratkog postojanja, u trenutku obesmišljenosti, svi njegovi dijelovi, prošlo, sadašnje, buduće, najednom ostanu bez uporišta u stvarnosti.
S druge strane procesualnost je vječito ista: slika koja, ako nije skrojena po mjeri poželjnog, navedenog kalupa, bit će prokazana kao protuhrvatska, na nju će biti bačena anatema onoga što se intimno doživljava kao neotuđivost vlastitog sebstva.
Dvije su to slike društva i čovjeka – prva je poželjna jer ju je stvorio i dalje je obnavlja vodeća partija u nas, HDZ, a druga slika inherentna je poretku činjenica, koje, čim netko na njih pokuša uprijeti prstom – ha! – tim gore po činjenice, ali i na onoga koji ukazuje
Kao da je to nekakva svojina, nekakvo imanje, kao da je to nešto dano, a zapravo je proizvoljno, zadano… To je, vidimo, maglovita i nejasna, nipošto ekskluzivna, upravo suprotno, inkluzivna procesualnost, nešto u nastajanju, u postajanju…
Na koncu, to nam se dogodilo. Mit je postao stvarnost. Demonstrira svu silu svoga negacijskog postojanja. Moćniji je od stvarnosti. Zapovijeda činjenicama. Na sebe je uzeo praktičnu, živu formu, ovoga puta u liku i djelu spomenutog nesretnika koji je nasrnuo na zgradu Vlade, na policajca koji je čuvao i štitio, umalo životom platio, zgradu i rukovodstvo u njoj.
Svi su oni, i rukovodioci u zgradi Vlade, i njezini čuvari, i sam nesretnik, oživotvorenje naše, hrvatske mitomanije. Mitovi su došli po svoje. Došli su na naplatu.
Kada pojedinac ne zna što bi od života, ono racionalno doživi slom. Iracionalno silovito izbije vanka, a naši mitovi nakratko se otkriju u svojoj autentičnosti, u svome lažnom sadržaju. Neuspjeli, bivaju ogoljeni, razotkriven se ukaže sav njihov besmisao.
I onda bjesomučno nasrnu. Poput krške rijeke koja u određenom periodu tijekom godine, ljeti, presuši, a onda s jeseni, kad u gorju napada dovoljno kiše, svom silinom navali, pa nosi sve pred sobom. Tako i mit navali na činjenice.
Dvojako je blagotvoran besmisao iskonstruiranog mita, i za njegove tvorce i za ciljanu publiku. Ovim prvima koristi kako bi zaustavili svaku zdravorazumsku raspravu o mitskom sadržaju, a ovim drugima, nesretnicima, služi kako sadržajem mita ne bi opterećivali vlastitu kritiku rasudne snage i kako bi ga uslijed straha i nesnalaženja u životu, prigrlili kao sebstvo neotuđivog identiteta, ono nešto za što se mogu uhvatiti i kazati: Ja! Moje!
Suočavanja s mitovima tek su pred nama. A zapravo, istinsko je suočavanje biti kadar pogledati se očima činjenica.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- P(r)opis stanovništva: il’ si Hrvat il’ si Srbin!
- Odrekao bih se nacionalnosti zarad čovjeka
- Srebrenica – između zahtjeva politike i vlastite savjesti
- Gdje mi je identitet?
- Anja Šimpraga – korak naprijed za kninsku građansku kulturu
- Profit je slijep za sadržaj i opseg dostojanstvenog društva
- Zar HDZ stvarno nema boljeg kandidata od Davora Filipovića?
- Od fizičkog distanciranja do socijalnog izopćavanja
- Nije vrijeme za bijeg već za rekonstrukciju i sebe i društva
- Diego – velemajstor s loptom predriblao je okove
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.