Protiv korumpiranih političara cjepivo je glasački listić

Stalno ponavljam film u svojoj glavi. U ordinaciji sam. Sama. Razgovaram na telefon s Radom. Odjednom počinje tresti. Potres, kažem. Malo zbunjeno stojim i dalje na telefonu. Rada je u autu. Opet potres, kaže.

Izlazim van iz sobe, samo u kuti, ostavljam sve u sobi i širom otvorena vrata. Hodnik je pun kolegica i kolega. Gledamo se sa strahom u očima. Izlazimo napolje. I dalje trese. I dalje…

”Meni bi bilo lakše da nije naš rasjed”, kažem kolegici, pokušavajući naći neku racionalu i zakonitost za koju ću se uhvatiti i koja će me uvjeriti da ovo što se događa zapravo nije toliko strašno. Kao da se imalo razumijem u seizmologiju.

Nakon svega nekoliko minuta oblijeva me strašna krivnja. Ako potres nije uzrokovao ”naš” rasjed, nego onaj udaljeniji, koji je u moj život i u moju svijest ušao dan ranije u 6:25 sati, a ovdje u Zagrebu je tako jako i tako dugo treslo, mora da je oko epicentra nezamislivi užas.

Mahnito pokušavam dobiti muža ili sina na telefon. Uzalud, linije su pale. Unatoč za prosinac nezdravih 12-ak stupnjeva Celzijevih počinjem se nekontrolirano tresti. Nije mi ništa, ponavljam si, to je od šoka.

Oko nas se skupljaju ljudi, pacijenti s viših katova, koji su iglama bili spojeni na intravenske kemoterapije, pedijatrijske sestre silaze dolje s bebama u rukama, kreveti se gomilaju ispred zgrada. Ne smije se biti unutra.

Stigla je toliko željena nova godina. No da bi ispunila bar dio očekivanja, morat ćemo u naše zgrade ugraditi čelik i u naša tijela cjepivo. Da steknemo otpornost na potrese i Covid-19

Čujem se konačno s Miletom. Oni su dobro i zajedno.

Film vrtim stalno ispočetka, proživljavam ga iznova, dok sam budna i kuham, dok hodam, dok vježbam, a najviše i najdetaljnije dok ležim u krevetu i trudim se spavati.

Ne sjećam se godine u kojoj sam se više brinula i slabije spavala.

Nebrojeno puta mi se dojučerašnja briga izbrisala s dugačkog popisa razloga za tjeskobu i nesanicu, no ne zato što bih je riješila ili ustanovila da nije strašna kao što se jučer činilo. Nego zato što bi na tron zasjeo neki novi, kraljevski, nenadmašni i zasljepljujući, prijeteći i neizvjesni užas.

I bolno sam svjesna da sam itekako privilegirana, jer sam kraj 2020. dočekala u krugu meni najvažnijih ljudi, koji su još pritom i zdravi, u toplom stanu prošaranom tek pokojom pukotinom.

I bolno sam svjesna da su mnogi naši sugrađani u 2020. izgubili kuće, stanove, zdravlje ili najbliže.

Jer su nam se dogodili korona i potresi.

I osim što su život učinili sličnim filmu katastrofe i probudili u nama armagedonske strahove, usput su debelim zapusima šokova prekrili dublje i stvarnije razloge za razmjere naših prošlogodišnjih tragedija.

Naime Covid-19 je pandemijskom silinom išamarao čitav svijet, a opet postoje zemlje čije su vođe značajno bolje upravljale krizom.

Jacinda Ardern, novozelandska premijerka, godinu je završila sa 2.162 oboljelih, nasuprot Plenkovićevih 212.262. Još je bolnija usporedba broja umrlih od Covid-19 virusa, kojih Novi Zeland ima svega 25, a Hrvatska više od 4.000. Dakle 160 puta više.

A Novi Zeland ima 4,8 milijuna stanovnika, čak i nešto više od Hrvatske. Krajem godine Novi Zeland je objavio da ekonomski oporavak očekuju već u idućoj godini. Kad mi očekujemo potonuće u krizu.

Jacinda Ardern za oko je zapela i u svibnju prošle godine, kada je sa smiješkom nastavila intervju za vrijeme potresa magnitude 5,8 koji se dogodio 30-tak km sjeverozapadno od Levina (u moru i duboko, 62 km), koji se pak nalazi 92 km sjeverno od glavnog grada Wellingtona. ”Pristojno nas je zatreslo”, konstatirala je i nastavila odgovarati na pitanja.

Potres je dakle bio jači od onoga koji je Zagrepčane 22. ožujka izbacio iz kreveta i teško oštetio grad. Taj je bio 5,5 i nikom nije padalo napamet da sa smiješkom nastavi s dotadašnjim radnjama. Strahovali smo za živote i za imovinu.

Ne zato što smo po prirodi plašljivija nacija od Novozelanđana. Nego zato što ”pristojno treskanje” na Novom Zelandu znači devastaciju i ljudske žrtve u Hrvatskoj.

Često nam se ovih dana poručuje da moramo biti svjesni da se nalazimo na trusnom terenu i da se moramo naučiti živjeti s tim. Kao Japanci – tako nam kažu, budite kao Japanci.

Mahnito pokušavam dobiti muža ili sina na telefon. Uzalud, linije su pale. Unatoč za prosinac nezdravih 12-ak stupnjeva Celzijevih počinjem se nekontrolirano tresti. Nije mi ništa, ponavljam si, to je od šoka

Mislim da nema građanina niti građanke središnje Hrvatske, a i šire, koja nije svjesna da se nalazi na seizmološki aktivnom terenu. No problem je s ovim drugim dijelom poruke – biti svjestan potencijalnih potresa je jako različito od biti miran s idejom potencijalnih potresa.

A da bismo mogli prakticirati japanski ili novozelandski zen morali bismo znati da smo u našim domovima i na našim ulicama sigurni.

Iskustvo nas uči upravo suprotno. Da su naši domovi, obnavljani od strane domovine, kule od karata bez grama željeza u njima. Da su naše škole konstrukcijski zapuštene i zanemarene. Da su naše ulice jezive i prijeteće. I bez prirodnih katastrofa. Samo na račun vladajućih koji desetljećima ne misle na javni interes.

Pa s tom praksom nastavljaju i u ovoj najnovijoj pandemijskoj krizi. U kojoj je Jacinda Ardern, vodeći se interesima svog naroda, zaštitila najugroženije. A mi upravo njima punimo već prepunjene, popucale i nesigurne bolnice.

Stigla je toliko željena nova godina. No da bi ispunila bar dio očekivanja, morat ćemo u naše zgrade ugraditi čelik i u naša tijela cjepivo. Da steknemo otpornost na potrese i Covid-19.

No to je nedovoljno za optimističan pogled u budućnost. Za takav nam treba više Jacinde, a značajno manje, na vlastiti interes koncentriranih, političara. Protiv takvih srećom imamo cjepivo. Zove se glasački listić. Procijepimo se masovno i sretno nam svima.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Ne premijeru, nacionalnost nas ne štiti od zaraze!
• Dnevnik iz samoizolacije
• Bez “crvene zvijezde” bili bi Bachich i Plencovich
• Momci s Madisona i žene iz Hrvatske
• Lažljiva igra HDZ-ovaca ima uvijek istu fabulu
• Huškanje naše svagdašnje

» Svi tekstovi ovog autora