Aleksandar Miljković
Što veže dva, na prvi pogled, potpuno različita društva/države – Titovu Jugoslaviju i elizabetansku Britaniju? Jedina očigledna sličnost je zapravo doba nastanka (ali i nestanka) sa svjetske scene. Ali to nije sve…
Uvijek me je kopkalo zašto oni koji se ne slažu baš ni oko čega (hrvatski i srpski zluradi šoveni) politički stoje ”kao jedan” – kad treba demonizirati sve englesko, britansko, anglosaksonsko…
Za početak, tabela dvaju antinomnih svjetova koja ukazuje na simetriju proturječnosti koji ih oba krasi.
BRITANIJA
- Monarhija i parlamentarna demokracija
- Duboko konzervativna i ultra liberalna
- Klasno hijerarhična i etnički tolerantna
- Sekularna i vjerski institucionalizirana
- Centralna osovina Commonwealtha
- Najbolji new wave u Evropi
JUGOSLAVIJA
- Centralno autoritativna i samoupravna
- Ruralno tradicionalna i lijevo avangardna
- Patrijarhalno monolitna i etnički izmiješana
- Ateistička i vjerski multivalentna
- Pokretačka snaga Pokreta nesvrstanih
- Drugi najbolji ”novi val” u Evropi
Tito i Elizabeta su se susretali više puta, a simpatije su uvijek bile obostrane čak i vanprotokolarno. Prvi susret se dogodio 1953., tek godinu dana nakon Kraljičinog ustoličenja. Tito se već od 1948. godine jasno počeo približavati Zapadu; oboje su bili u velikom usponu i zaletu optimizma (o čemu vjerodostojno svjedoče glamurozne fotografije tada snimljene).
Međutim, teško je pomisliti da su očekivali da će ostati na čelu svojih nacija baš toliko dugo i to u tako dinamičnom povijesnom periodu. Titova Juga je nestala između 1990. i 1995. (svi znamo kako), a Elizabetino Ujedinjeno Kraljevstvo, simbolično, sprovodom princeze Diane 1997. godine.
Ali vratimo se našim nacional-nadobudnicima… Zašto im je baš Britanija trn u oku?
Moja teza je da ih podsjeća (a što se jasno vidi iz gore izloženih tabela) upravo na tu drugu, davno umrlu Jugoslaviju; kao paradigmatsko društvo koje u sebi dijalektički spaja, ali i nadilazi svoje suprotnosti – u plodnoj sintezi.
Takvo jedno društvo gotovo automatski postaje vrelom posve novog, originalnog i nadasve uzbudljivog kulturnog sadržaja. A to može ponekad isprovocirati najstariju i najprozaičniju ljudsku slabost – ”golu zavist” (koja se često maskira ”pravičnom ogorčenošću” da bi dobila na cool imageu).
I ta neobična strukturalna sličnost, dviju inače vrlo različitih zemalja, postaje uznemiravajući faktor.
Prikazana ”ravnomjerna tenzija suprotnosti” više nije moguća čak niti u Velikoj Britaniji (u Jugoslaviji je bila brutalno anihilirana prvih ratnih godina) jer je društvo davno prestalo biti autentično i otvoreno.
Mnogi su razlozi za to, neki globalno-tržišne prirode, ali rezultat je uvijek isti – dominacija sveopće repeticije, banalnosti, populizma i estetske dezorijentacije. Stoga nema mjesta za nostalgiju; svjetski povijesni procesi nit nisu/nit bi poštedjeli bilo koga (pogotovo ne neku novu Frankensteinoslaviju).
Možemo se jedino prisjetiti kreativne vitalnosti dvaju ugaslih društava u njihovim ponajboljim danima, i razmisliti što nam ona danas govore o nama samima… Čemu nas zapravo uče?
Mrzovoljni lumpen-patrioti ne ogovaraju zapravo današnju Britaniju: oni mrze ”vlastitu ideju” o Ujedinjenom Kraljevstvu (koje više, kakvim ga oni vide, ne postoji) – kao što preziru i ”vlastitu projekciju” Jugoslavije… zemlje koja je suštinski bila ipak vrlo drugačija od svih država nasljednica u kojima isti obitavaju sad.
A u patetičnoj namjeri da izbrišu sve ono što je vrijedilo u njoj; osim ”jogurtskih” neistina (koje su ipak kratkog daha) – morali su pronaći idealan proxy entitet, koji će moći mirno napadati iz sivila svoje anonimnosti ili s konspirativno-nacionalnih pozornica laži.
Neka Turska, Mađarska ili Norveška, sigurno nisu bile zgodne da posluže kao surogat za iskaljivanje tog bjesnila. Elizabetina imperija je uvijek bila taj perfect fit; jungovska sjena svih onih neostvarenih snova, potajnih ambicija i želja o bogatoj, neovisnoj i utjecajnoj sferi kakvom su željeli doživjeti svoju domovinu/otadžbinu.
Ali grah nije tako pao… što bi Štulić kratko, ali jezgrovito predočio stihom: ”Hvala Bogu, krivi su oni drugi”.
A Kraljica? Manje od mjesec dana (5. lipnja) je dijeli od platinastog jubileja – od punih 70 godina vladanja na britanskom tronu. Njena Kraljevina, ali i čitav svijet, je bitno drugačije mjesto od onog koje je naslijedila, nakon smrti svog oca, Georgea VI.
Plodne proturječnosti koje sam spominjao ranije, sve više se gube u post-Brexit Britaniji – postepeno ih zamjenjuju uniformiranosti woke i cancel supkultura, koje guše spontanost i ljepotu otočkog pogleda na stvari… uvijek iz neke svježe, neočekivane perspektive.
Elizabetanska Engleska je već dugo na zalazu; skandali koju su potresali kraljevsku obitelj od sredine 90-ih, nikad nisu ni prestali. Prvo Charles i Diana, a kasnije svi ostali – završno s najbolnijom, pedofilskom aferom srednjeg sina Andrewa.
Kladim se da ova 96-godišnja starica jedva da i prepoznaje zemlju nad kojom je toliko dugo na čelu, a vjerujem i da je umorna od silnih obiteljskih problema i medija koji baš u sve guraju nos. Njezin predak, Henry VIII. zasigurno se nije trebao brinuti o tome.
A možda se ponekad i sjeti (jer sjećanja znaju dati utjehu) šarmantnog komunističkog diktatora s kojim je pila šampanjac kao mlada, i za kojeg je tada ushićeno izjavila (legenda veli): If this man is a locksmith, then I am not a Queen of England.
God save the Queen!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
