Socijalna služba pogrešno uzvraća udarac

Zelotski pravedni bijes zavarao je aktivistice inicijative #Spasime na govor zbog kojeg se sada ispričavaju. Nije trebalo dugo čekati i strukture su uzvratile udarac.

Na HRT-u je u Studiju 4 gostovala Renata Sever koja je pojasnila udruženu tužbu socijalnih radnika. Nešto je htjela vjerojatno reći i s natpisom ”Ubuntu” iza svojih leđa, no nama je to djelovalo pomalo lažno. Upravo zato što nema Ubuntu među državnim službama, događaju se zločini poput smrti djevojčice iz Nove Gradiške koja je digla na noge hrvatsku javnost. S pravom.

Nedvojbeno je da govor mržnje nije diskurs aktivističkog napora za društvenu promjenu. No nešto u nastupu Renate Sever, koja kako kaže, brani struku, ne štima. Naime, članice inicijative #Spasime ona karakterizira kao ”javne osobe koje su nametnule neke svoje ideje, bile su primljene i u ministarstvu”.

Što bi to trebalo značiti ”nametnule svoje ideje”? Ta one su naišle na suglasnost s bijesom javnosti zbog smrti male djevojčice. Nisu one nikome nametnule taj bijes, on je postojao, one su samo dale svoj lik da bi to nezadovoljstvo i neslaganje postalo vidljivo u javnosti.

A što su bile primljene u ministarstvu, to treba pitati one koji su ih primili, nisu se same primile. Kako to da ministri koji su dio sustava kao i socijalna služba ne primaju Renatu Sever, nego Jelenu Veljaču?

To je pitanje koje si gospođa Sever treba postaviti kao i to je li tužba djelotvoran način da bude zaštićena profesija? Možda ipak treba nešto drugo da njena moć i važnost profesije budu povećani.

Što bi to trebalo značiti ”nametnule svoje ideje”? Ta one su naišle na suglasnost s bijesom javnosti zbog smrti male djevojčice. Nisu one nikome nametnule taj bijes, on je postojao, one su samo dale svoj lik da bi to nezadovoljstvo i neslaganje postalo vidljivo u javnosti

Vrhunac borbe protiv govora mržnje u javnosti, koji kako kaže Renata Sever nije način komunikacije u javnom prostoru (premda već dugo nedolično komuniciranje upražnjavaju političari s vrha vlasti na javnim mjestima i u medijima, premda javni mediji obiluju prilozima, daju obilnu minutažu prostačko sirovoj komunikaciji ne samo profesionalnih političara, nego i drugih javnih likova kao što su, primjerice, osuđeni sportski biznismeni) je njena dijagnoza kako je kritika i bijes zbog smrti djevojčice u pozadini samo nastojanje da se uruši sustav socijalne skrbi.

Ovo je njena izjava: ”U inicijativi, grupi koja je na Facebooku, ima jako puno ljudi koji su osuđeni zbog nasilja u obitelji. Meni to govori da su se plasirali u inicijativu jer žele uništiti svog najvećeg neprijatelja, a to je socijalna služba. Imam jasna saznanja, oni jesu u toj grupi. Ne vjerujem da to ostali članovi znaju”.

Koju svrhu ima ova nejasna informacija? Jesu li ti nasilnici dio inicijative #Spasime ili Facebooku na kojem svatko piše nevezano uz inicijativu. Ako su prvo, kako to da je taj pokret sigurno dobar, kako kaže u prethodnoj rečenici. A kruna svega je interpretacija kako žele uništiti socijalnu službu.

Kada izgubi život djevojčica prebijena nakon što je oduzeta iz udomiteljskog doma odlukom socijalne službe, onda je to razlog bijesa, a ne nešto ”iza” toga.

Kada se takvo što događa već u nekoliko navrata, onda je to razlog zašto se sumnja u službu.

Kada od 4.500 djece za udomljavanje jedva 200 biva i zbrinuto, onda je to jasan pokazatelj da nešto sustavno ne valja.

Tolerancija na nasilje je razlog smrti djece u disfunkcionalnim obiteljima, navodi Jelena Veljača u razgovoru za RTL Direkt.

Renata Sever problem nasilja u obitelji ne spominje. Primjećuje li ga? Ima li načina kako se s njime nosi, ona kao stručna osoba i sustav / profesija koju brani? Ima li načina da prepozna nelogičnost u svojoj tvrdnji kako dječje prihvaćanje udomiteljske obitelji ne igra nikakvu ulogu za odluku socijalne službe hoće li dijete ostati kod udomitelja?

A stručnjaci mogu odlučiti vratiti dijete roditeljima, mada postoji osnovana sumnja da je u roditelja motiv materijalna korist. I je li se isto tako kao što se ignorira dijete, ignorira i baka poginulog djeteta, po principu, što ne potvrđuje da sam ja u pravu, to i ne postoji.

Ne možemo oživjeti malu djevojčicu, no njena smrt može biti opomena nama živima, i na taj način joj možemo odati počast. Opomena iz koje možemo nešto nenasilno poduzeti.

Na primjer, ne pristati na objede prema inicijativi koju vode žene pa ih prati brza osuda, ista ona predrasuda koja idealizira i demonizira lijepe žene i idealizira biološku obitelj te ljude čini slijepima za obiteljsko nasilje.

Opasno je a priori braniti primat biološke obitelji, a nemati senzibilitet za nasilje u njoj, niti vladati vještinama kako mu se oduprijeti.

Možemo se založiti za djelotvornu primjenu Istanbulske konvencije koja upravo zato postoji da imamo zakonski okvir i mjere za suzbijanje nasilja u obitelji.

Kada izgubi život djevojčica prebijena nakon što je oduzeta iz udomiteljskog doma odlukom socijalne službe, onda je to razlog bijesa, a ne nešto ”iza” toga (…) Kada od 4.500 djece za udomljavanje jedva 200 biva i zbrinuto, onda je to jasan pokazatelj da nešto sustavno ne valja

Možemo ne braniti profesiju ili sustave pod svaku cijenu i možemo prepoznati licemjerstvo kada s visokih političkih pozicija dužnosnici ponavljaju kako se radi o individualnom, a ne sistemskom problemu. Pa zar misle da je potrebno biti stručan da se vidi kako je 4.500 više od dvadeset puta 200.

Možemo ne prihvaćati zdravo za gotovo mitologiju o sustavu koji je zapravo dobar, samo ga treba malo ispraviti. Ako problem traje više desetljeća, onda nije to samo malo ”za ispraviti”.

Konačno, imamo u svojoj bliskoj okolini mlade bračne parove koji godinama muku muče da bi usvojili dijete i prepreka im je birokracija koja valjda isto tako brani profesiju.

Možemo u svom govoru istrijebiti govor mržnje i boriti se protiv govora mržnje komunikacijom jasnom, suosjećajnom, asertivnom.

Možemo posvojiti dijete/djecu, udomiti dijete/djecu ili podržati one koji to čine.

Možemo tražiti drugačije, bolje zakone, možemo stati uz inicijative koje to isto čine.

Jer, političari s visina govore i s prijezirom o građanskom aktivizmu, rado bi ga držali na lošem glasu. To znači da radi dobar posao, da smeta. A to mu i jest uloga u demokratskom društvu.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• Subverzivno milosrđe: 50 godina Teologije oslobođenja
• Pitamo Bandićeve ljude: gdje je vaša pravednost vidljiva?
• Ankica Lepej i Viktor Šimunić: savjest koja nije na prodaju
• Hrabrost za svjetlo: ne pristajati na zagađen politički govor
• Bog te za Božić pita kako se zalažeš za pravdu
• Pomirenje je oslobođenje od duha neprijateljstva
• Terorizam i vrijeme suodgovornosti
• Ne dopusti da ti ukradu dušu
• Od osvete do pomirenja – teološko politička pitanja
• Zašto Katolička crkva nije prionula poslu pomirenja u Hrvatskoj?

» Svi tekstovi ovog autora