Vedran Salvia
Najteže je u Hrvatskoj onima koji su sve naučili da rade sami, onima koji svoj glas ne žele pridružiti urlanju neke vrste. Onima koji ne žele ući u, recimo, udruge.
U Hrvatskoj postoji više od 50 tisuća udruga. Konkretno, prema podacima iz 2020. godine, ima ih 51.679, što znači da je (prema tadašnjem popisu stanovništva) na 83 stanovnika išla jedna udruga.
I tu govorimo samo o udrugama. Veliki je broj i političkih stranaka, raznih drugih asocijacija, saveza i društava. Svi oni, valjda, pomažu čovjeku da zatomi svoju metafizičku studen, da se osjeća bolje.
Svi društveni slojevi čine ta udruženja. Od obrazovanih ili primitivnih, uljudnih ili raznoraznih grupa nakostriješenih ljudi, ratobornih domaćica, ostrašćenih muževa koji samo čekaju priliku gdje zaboraviti bijes tegobnog trudbeničkog života.
Neka od ovih udruženja, zaista su potrebna, pomažu regulirati pravne okvire i ukazuju na kojekakva nasilja. Neka od njih sasvim su nepotrebna. Ne služe ni za šta drugo nego za isisavanje novca.
O tome se već puno govorilo u javnosti. Posljednjih godina, iznos financiranja iz lokalnih proračuna za udruge iznosio je više od milijardu kuna. Najviše to iskorištavaju udruge iz sfere kulture, koje tako izmisle neke programe pa očekuju da ih poprska blagorodna komesarska sperma. Da nešto valja ta njihova umjetnost, ne bi očekivala novac stranaka, k tome lokalnih, samo zato jer nešto pišu, crtaju ili sviraju.
Trijumf je to, uglavnom, prosječnosti kad se želi u kulturnu pučku kuhinju, a da ih pritom nitko izvan geografskog područja u kojem djeluju ne traži da nešto otpjevaju, otvore neku izložbu, da nešto odglume.
No financiranje sada na stranu, morat će se ono sigurno demontirati kako bi stvar u kulturi mogla prohodati kako treba, a da bi se uopće naučilo misliti, nešto sasvim drugo je tu zanimljivo.
Nešto drugo kazuje o funkcioniranju hrvatskog društva.
Recimo, zamislite čovjeka koji nije član nijedne asocijacije, bavi se, recimo, odnosima s javnošću i zarađuje plaću koju već tu može zarađivati. Kao takav, on društveno neće biti prepoznat kao vrijedan radnik, istaknut stručnjak. U Hrvatskoj do društvenog prepoznavanja ne dolazi se ako se dobro radi, već ako se ima vlastita socijalna grupa. Socijalna grupa u kojoj se djeluje važnija je tu od dobrog rada, ali i dobrog zarađivanja. Ona je ta koja određuje snagu statusa.
I zbog toga je Hrvatska još uvijek predmoderna građanskog života. Istinski građanski život njoj se još nije dogodio.
Vratimo se na našeg, kako se to uštogljeno govori na fakultetima, djelatnika u odnosima s javnošću. Zamislite da on od tog sivila odlaženja na posao i zarađivanja nekakve plaće osnuje lokalno udruženje, nekakav ceh zaposlenika u odnosima s javnošću.
U trenutku kad ih tamo bude desetak, kad počnu birati predsjednike i potpredsjednike, kad se počnu međusobno vjenčavati i bivati jedni drugima ljubavnice i ljubavnici, kad počnu osnivati godišnje nagrade za postignuća, kad prorade taštine i sujete, isti taj radnik koji je živio da preživi, sad ustvari biva bitan dio unutar svojeg svemira.
On si je stvorio kolektivnu matricu. Posjeduje svoj svijet unutar svijeta; to je svijet preporuke onih koji su kao on, a koji bi bez te ideje bili izgubljeni i pogubljeni.
Tu se ne radi samo o nekim uštogljenim, kako smo naveli u ovom primjeru, PR-ovcima ili pravnicima. Tiče se to svakog kolektiva. Od LGBT udruga koja bi trebala sloviti za nešto progresivno pa do antifašističkih saveza što se u više ili manje imaginarnoj nevolji solidariziraju za viši cilj.
Sva ona temelje se na pozi, a čovjek koji misli na njihovom tragu, ali izvan njihovih pravila i usmjerenja, osuđen je na izgnanstvo. Svi oni, od okorjelih desničara ili notornih HDZ-ovaca pa do slobodarskih udruženja ili aktivističkih skupina, moraju slijediti hijerarhijske silnice odozgor, pa prema njima biti uključeni ili isključeni.
Naposljetku, moraju biti poslušni. Ako je sljedovanje ispravno, socijalna grupa to će znati nagraditi. Tada slijedi društveni status, koji je onda neki minimum za, na primjer, politiku, što opet određuje i startnu poziciju za veću zaradu. I ta izlizana društvena scena u biti znači presliku društva na svim razinama. Navika je to sveprisutna, dok u Hrvatskoj seže do same srži primitivizma.
Šaka je to u lice civiliziranom životu. Čovjekova popularnost među društvenim skupinama odlika je feudalnog, a ne slobodarskog društva, što onda kad se prelije na politiku ustvari tek dobije svoja istinski maligna svojstva.
A prave kvalitete, koje ne moraju biti potpomognute argumentom mase, za njih nitko i ne pita. No one dolaze tiho i po pravilu sebe objašnjavaju bez tumača lažnih vrijednosti.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Promjena imena ulica po ustašama je civilizacijsko pitanje
- Za Lovrenovo vrijeđanje ne može domoljublje biti opravdanje
- Hrvatima je kroz nogomet ubrizgan nacionalistički otrov
- Ubojstva na Daksi: U 1944. zrcali se današnja Hrvatska
- Hrvatska tavori u simbiozi ustaštva i srednjovjekovlja
- Halo, HDZ-ovci, Dubrovačka Republika nije bila dio Hrvatske
- Hrvati su u Oluji ubijali Srbe. Toga još uvijek nisu svjesni
- Hrvatsku je ubila prejaka ljubav
- Crkva je mnogim HDZ-ovcima ono što je nekoć bila Partija
- Potreba za većinom skraćuje pamet i često pravi idiote
