Ivo Komšić, ”Tuđmanov haški profil – Udruženi zločinački poduhvat na BiH”, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2021., 554 str., uredio Drago Pilsel
Prevažna knjiga Ive Komšića ”Tuđmanov haški profil – Udruženi zločinački poduhvat na BiH” ukazuje i na to da se ad acta ne mogu staviti zločini preko koje je odlučio proći hrvatski predsjednik Zoran Milanović. I to zato jer su nastupila nova vremena. Vremena u kojima niti mi, kao niti američki predsjednik Joe Biden, ne smijemo imati razumijevanje za, kako piše Komšić, ”hrvatske zločine”.
Točno je, počinili su ih pojedinci, ali je Haški sud utvrdio da je na čelu udruženog zločinačkog poduhvata bio Franjo Tuđman. Ti su zločini počinjeni u ime naroda, u ime njegovih ”povijesnih interesa” i u ime ”povijesnih interesa hrvatske države”. Vrijeme je, dakle, da konačno preformuliramo te interese.
Prošlo je trideset godina od planiranja zločina nad BiH i nad svima koji su mu se, na bilo koji način, suprotstavili. Davne 1991. godine zacrtana su dva projekta: jedan je podjela BiH, drugi je nestanak ”jednog naroda” u mjeri u kojoj se suprotstavi podjeli države i ukoliko se ne odrekne svoga kulturno-vjerskog i političkog identiteta. U krug onih koji su trebali nestati uključeni su i svi drugi koji se suprotstave zacrtanim projektima.
U svojoj izvedbi oba projekta su uključivala brojne ljudske žrtve, nasilno preseljavanje naroda i ogromne materijalne štete.
Haški sud je individualizirao krivice i odgovornosti za počinjene zločine, iako se oni nisu mogli izvršiti bez dobro organiziranog sistema vlasti, bilo državne, bilo paradržavne.
Zločini su opisani detaljno, onako kako su ih opisali haški istražitelji, bez ublažavanja i dodataka. Oni su brutalni i teški, ali upravo to treba biti motiv oslobađanja od njih
Pojedinci su djelovali u okviru tih vlasti, kao jedinstvena grupacija i formacija, tako da je Haški sud uveo kategoriju udruženog zločinačkog poduhvata pod kojim se jedino mogla sagledati cjelina počinjenog zločina, njegova dubina i obim. Pod tom kategorijom ograničene kolektivne krivice, Sud je cijenio zločine i izrekao svoje presude.
Sud je nedvosmisleno dokazao, ”bez racionalne sumnje”, da zločine nisu počinili neovisni pojedinci, da zločini nisu slučajni, dio nepredvidivih okolnosti, nego su dio jedinstvenog projekta u koji su se udružili pojedinci radi provođenja zacrtanih zločinačkih ciljeva.
Ti pojedinci su bili najviši državni funkcioneri susjednih država, Republike Hrvatske i tadašnje Savezne Jugoslavije, tj. Srbije, te funkcioneri njihovih marionetskih paradržavnih tvorevina u BiH, Herceg-Bosne i Republike Srpske.
U postupku dokazivanja krivice ”hrvatske strane”, Sud je koristio nekoliko stotina hiljada dokumenata i nekoliko stotina izjava svjedoka. Proces je trajao preko deset godina, a vodili su ga najveći svjetski eksperti, neovisni tužitelji i sudije.
Kazne koje su izrekli odnose se na zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevske konvencije i kršenje zakona i običaja ratovanja.
Danas, nakon trideset godina, počinjeni zločini bi trebali biti dio prošlosti koju nitko više ne želi, sjećanje koje opominje i pred kojim se strepi, koje se obnavlja kao pijetet žrtvama uz komemoracije i pokajanje.
Međutim, to nije tako.
Ni nakon tolike distance i uvida u dubinu tragedije kroz koju je prošla naša država i svi njeni narodi, dakako i građani, zločini i zločinci nisu poslani u prošlost.
Naprotiv, oni su važan dio sadašnjosti, zločinci se slave kao narodni heroji, a neki čak kao sveci, a zločini prikazuju kao najviša nacionalna dostignuća. Još nema priznanja počinjenih zločina, nema kajanja niti zahtjeva za oprost.
Živi se s negiranjem istine, u laži, s negiranjem zločina, a to znači živi se sa zločinima i s lažnim herojima koji su ih počinili.
Za trideset godina, nacionalističke politike koje su planirale i izvršile zločine nisu se oslobodile zločinačke prošlosti, naprotiv, istrajavaju na njoj i drže svoje narode taocima te prošlosti.
Prevažna knjiga Ive Komšića ”Tuđmanov haški profil – Udruženi zločinački poduhvat na BiH” ukazuje i na to da se ad acta ne mogu staviti zločini preko koje je odlučio proći hrvatski predsjednik Zoran Milanović. I to zato jer su nastupila nova vremena. Vremena u kojima niti mi, kao niti američki predsjednik Joe Biden, ne smijemo imati razumijevanje za, kako piše Komšić, ”hrvatske zločine”
To suočenje nije izvršila ni hrvatska država ni njena odgovorna politika, niti su na to spremne. A poznato je da bez oprosta nema budućnosti, a oprosta nema bez pravde, pravde nema bez istine.
Knjiga Ive Komšića je nastala s namjerom da pruži priliku barem jednom narodu u BiH suočenje sa svojom prošlošću, bez obzira na to što narod ne nosi krivicu za nju.
”Hrvatske zločine” počinili su pojedinci, Haški sud je utvrdio da je na čelu udruženog zločinačkog poduhvata vezanog uz ”Herceg-Bosnu” i HVO bio Franjo Tuđman (i tu se dokazuje snaga dokaza u transkriptima koje Komšić donosi u knjizi!), ali ti zločini su počinjeni u ime naroda, u ime njegovih ”povijesnih interesa” i u ime ”povijesnih interesa hrvatske države”.
Zato je važno postići pravično suočenje sa zločinima koji su u ime tih ciljeva izvršeni. Bez toga se narod ne može osloboditi zločina, bez toga će stalno nositi krivicu koju su zaslužili pojedinci, bez toga neće nikada biti ravnopravan s onima nad kojima su zločini izvršeni. Bez toga narod nema budućnosti.
Istina je početak tog oslobađanja i to je bio glavni motiv ovoga rukopisa.
On je potpuno oslonjen na istinu koju su u desetogodišnjem postupku utvrdile nezavisne međunarodne sudije Haškog suda.
Zločini su opisani detaljno, onako kako su ih opisali haški istražitelji, bez ublažavanja i dodataka. Oni su brutalni i teški, ali upravo to treba biti motiv oslobađanja od njih.
Suočenje je teško, traži hrabrost i pravičnost.
Ova knjiga ima cilj da ga potakne.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Neću o Đuri Hraniću već o dobrom čovjeku, don Luki Vincetiću
- Tko je čovjek, Jorge Mario Bergoglio, koji obnavlja Crkvu?
- Izašao sam iz bolnice, pogledao emisiju Peti dan, i požalio!
- Matu Uzinića čitam ovako: kršćanstvo mora biti oslobodilačko
- Velike greške i zloća u pisanju o Bozanićevom nasljedniku
- Stepinac, katolički kler i njihov odnos prema NDH (2)
- Nekoliko opaski o novinarstvu kakav prakticiram
- Majko naša koji si Bog, pazi na sina u zambijskom zatvoru
- Matijanićeva smrt: trebamo neovisnu istragu i bolje novinare
- Braćo pederi, sestre lezbe: Bog vas voli! I ja isto
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.