novinarstvo s potpisom
Daniel Kehlmann, ”Trebao si otići”, Fraktura, Zaprešić, 2017.
Je li “Trebao si otići” novela ili kratki roman? Lijepo je što je Camusov “Stranac” bio i ostao roman, bez obzira na svoju dužinu, odnosno kratkoću. I Kehlmannov roman ide u red njegove jednostavnosti i jasnoće. [Read more…]
Hassan Blasim, ”Irački Krist”, Fraktura, Zaprešić, 06/2016.
Postoji onaj trenutak kada čitatelja književni tekst ushiti, uzvisi ga i uznese iznad njegova svakodnevnog života, pa mu se učini da je, kao vjerniku pri suočenju s Bogom, sve zadobilo svoj konačni razlog i smisao. [Read more…]
Branislav Antov Mikulić, ”Srcem do beskraja. Roman u pričama“, Dobra knjiga, Sarajevo 2016.
Znanost koja proučava religijske fenomene, a pogotovo znanost koje se bavi ljudskom duhovnošću, sklona je tvrditi da je čovjek po naravi biće koje teži za puninom života i da se ta punina može dogoditi u relaciji s nadnaravnim, a put do nadnaravnog vodi često preko ljudskog srca, kroz afirmaciju onog najhumanijeg u čovjeku. [Read more…]
Juli Zeh, ”Dekompresija”, Fraktura, Zaprešić, 10/2015.
Suvremenu njemačku književnicu Juli Zeh hrvatska publika jako dobro poznaje i po njenim romanima, ali i kao autoricu hit predstave ZKM-a “Žuta crta” koju je napisala s Charlotte Roos. Nedavno je na hrvatski preveden i njezin najnoviji roman “Dekompresija” (Fraktura, urednik Roman Simić Bodrožić, prijevod Latica Bilopavlović Vuković, 139 kuna), aktualna priča o pokušajima bijega.
Na kanarskom otoku Lanzaroteu srećemo Svena, čovjeka koji je u Njemačkoj trebao graditi uspješnu odvjetničku karijeru, ali je zgrožen zamkama života na zapadu pobjegao na otok na kojem vlada vječno ljeto i na kojem radi kao instruktor ronjenja.
Njegov idilični život u samonametnutoj izolaciji naprasno prekida dolazak ljubavnog para.
Ona je prelijepa mlada glumica iz TV sapunica, on sredovječni pisac koji je nakon prvog romana upao u kreativnu krizu. Njihovu vezu na prvi pogled ugrožava velika razlika u godinama, ali kako priča odmiče postaje jasno je da je riječ o dvoje ljudi koji jedno drugom hrane emocionalne ovisnosti i destrukcije. Sven gotovo uopće ne shvaća u kakav je bolestan odnos uvučen, a zbunjen ostaje i kada mu to dvoje došljaka potpuno razori pomno izgrađenu otočku idilu.
I upravo je u toj dimenziji gradnje psihološkog trilera Juli Zeh majstorica. Njeni opisi načina na koji ljudi emocionalno uništavaju jedni druge toliko su upečatljivi da čak i čitatelj koji prati obje strane – i Svenovo nesnalaženje i igrice njegovih gostiju – ostaje zatečen granicama perverznosti do kojih mogu ići emocionalne ucjene.
Čitatelj zapravo zna sve, ali jednostavno ne vjeruje – ne razumije. Ostaje tek zatečen dilemom: žive li tako bogati i slavni ili jednostavno postoje ljudi koji bez takvih perverznih igrica nisu živi, ma koliko njima ugrožavali živote drugih.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Harper Lee, ”Idi, postavi stražara”, Znanje, Zagreb, 11/2015.
Riječ je o rukopisu koji je autorica 1957. predala nakladniku, a iz kojeg je nakon niza izmjena nastao njezin poznati roman.
Nedavni, pomalo iznenadni izlazak “prvog” romana Harper Lee (1926.) “Idi, postavi stražara” pravi je primjer što sve sposoban urednik, u ovom slučaju urednica, Tay Hohoff, odnosno Therese von Hohoff Torrey (1898. – 1974.) može učinit za jedan roman. [Read more…]
Cees Nooteboom, ”Noću dolaze lisice”, Fraktura, Zaprešić, 2015.
Cees Nooteboom nizozemski je pjesnik, pisac, esejist, putopisac, nomad, hodočasnik, erudit i mudrac. On će za sebe reći da je samo građanin, s čime se ja ne mogu složiti, jer ga njegov život i djelo demantiraju. Genijalan je i poseban on građanin.
Kao prvo, Nizozemac je. Življenje u odrasloj i uređenoj državi poput ove apriorno jamči njezinim građanima puninu prava koja zaslužuje svaki čovjek na Zemlji, a napose piscima omogućuje da se literarno uhvate u koštac, uz ona svakodnevna, i s vječnim pitanjima ljudskog postojanja. Nooteboomov slučaj tu ne staje. Poznavanjem latinskog i grčkog jezika, te filozofije, povijesti, povijesti umjetnosti i književnosti, kao tulipan mu se rastvorila jedna velika Europa, odnosno ideja Europe, a i ideja građanina svijeta.
Oživotvorenje tih ideja ne bi bilo jednostavno i da je više Nootebooma, odnosno i da nema hladnih europskih noći kada se tulipan čvrsto zatvara. Unatoč mom pesimizmu, alternativa ipak postoji u vidu kozmpolitizma, tako značajne, a tako malo življene riječi, a tako svojstvene Nooteboomu i njemu sličnima. Da parafraziram tragično preminulog slovenskog pjesnika i intelektualca Aleša Debeljaka, suvremeni će kozmopolit između ”i doma i svijeta“, ”doma ili svijeta“ spoznati da danas vrijedi ”dom jest svijet“.
Po Alešu Debeljaku: ”Kozmopolit prihvaća različitost ne odričući se kulturne tradicije u kojoj se rodio i u njoj prvotno učio kakav treba biti. Takav kozmopolitizam možemo pronaći u životu i djelu umjetnika kao što su Reiner Maria Rilke, James Joyce, Samuel Beckett i Paul Celan.“ (iz knjige eseja ”Balkansko brvno“). A ja takav kozmopolitizam nalazim i u svakoj rečenici i riječi Ceesa Nootebooma.
Noću dolaze lisice (Fraktura, 2015, prevela: Romana Perečinec) kratka je knjiga od osam pripovijedaka, a može se čitati i kao roman o životu i smrti, smješten diljem obale Sredozemnog mora. Krasi ga vrsno i raznovrsno pripovijedanje različitih pripovjedača.
Svaki iz svoje iščašene perspektive, u prvom ili trećem licu, uvijek s puno sebe, ali i s puno Ceesa, s osloncem na karakterizaciji likova, prikazu atmosfera, zgusnuću izraza i visokoj liričnosti, nauštrb neke šire i pretencioznije radnje, pričaju tako o davnoj ljubavi, olujnom ljetnom danu, luckastom prijatelju, mrtvima i starosti, posljednjem poslijepodnevu, nedokučivoj djevojci, zagrobnom životu, o samoći i dosezanju najudaljenijih granica.
Iako najčešće ne treba posebno isticati značaj pripovjedača, u ovom slučaju je to neophodno, jer oni nisu obični, ”normalni“ i plastični, nego idealni pripovjedači, koji sigurno ne bi tako mogli pripovijedati da se kojim slučajem nisu rodili iz Nooteboomova pera, već našim smrtničkim putem. Iako bi se i s Mjeseca moglo vidjeti da su to Nooteboomova, hiperinteligentna djeca, na što će neki možda reći da ne odražavaju stvarnost, ja se neću buniti da još netko tako počne pisati, po mogućnosti da je iz Hrvatske.
Šalu na stranu. Da ga smrt nije spriječila u daljnjem pisanju, pa tako i možebitne fikcije, jedino bi se veliki Josif Brodski mogao potući s Nooteboomom.
Naslućujem kao da Nooteboom, usprkos ispečenom zanatu i ogromnom iskustvu pisanja (83 su mu godine), iz knjige u knjigu, bilo da je publicistička ili fikcionalna, ne upada u rutinu, zadržao je svježinu, ne piše klišejizirano, već pišući nameće nove, sve više kriterije u jeziku i neprestano tjera čitatelja na spoznajni napor koji neće biti uzaludan, odgovarajući na istančana pitanja koja je sam sebi postavio, ne skrivajući se iza svojih likova, za razliku od većine suvremenih autora koji kada uhvate šprancu samo štancaju knjige prema obrascu prve uspješnice.
”Pogledom je pratio lagano pomicanje sivkaste vode dolje niza stube. Kako neobično da je sve ostalo isto! Voda, kormoranski oblik gondola, mramorna stuba na kojoj je sjedio. Samo se mi iskradamo, pomislio je, za sobom ostavljamo dekor svoga života. Rukom je prešao po zrnatoj površini kraj sebe, kao da želi osjetiti njenu odsutnost. Bilo mu je jasno da je sve što se pritom može pomisliti klišej, samo što nitko nikada nije riješio te zagonetke. Stvarnost i savršenost za mene su isto, dobro je znao čija je to rečenica.
Možemo dvojiti o tome je li Hegel mislio na situaciju u kojoj se sada nalazio on, no ipak se činilo da je tomu tako. Osjećao je čudno oduševljenje zato što su stvari bile kakve jesu, zato što ih se nije moglo riješiti nikakvom mišlju. Smrt je nešto prirodno, ali pojavljuje se praćena gotovo nedopustivim oblicima tuge, toliko velikim da bi u njima poželio nestati kako bi se predao savršenoj stvarnosti zagonetke.“
Nooteboom je kao autor vrlo strog i težak. Svrstao bih ga u orijašku grupicu sa Sebaldom, Bolanom, Ozom, Jergovićem, Tabucchijem, Ammanitijem, Kunderom i još nekima, čija je kvaliteta neosporna, ali koji se vole ili ne vole, te čije prispjeće nažalost ovisi o senzibilitetu čitatelja, a i varavim trenucima u kojima se prilikom probijanja kroz tekst on nalazi.
Zato bih predložio, ako do sada niste naišli na Nootebooma, da najprije krenete čitati knjigu eseja Kako biti Europljanin? i osjetite kako diše njegov analitički um, a onda i Pisma Posejdonu, knjigu jednostavnih pisama odavno utopljenom bogu i u toj knjizi na tren ponovo oživljenom. Također, ovim putem predložio bih glavnom uredniku Frakture, gospodinu Serdareviću da pripremi strategiju za izdavanje njegovih sabranih djela. Nasušno su (mi) potrebna. Trećeg ožujka gospodina Nootebooma moći će se poslušati u Zagrebu. Vidimo se!
(Prenosimo s portala ziher.hr)
Borivoj Radaković, ”Što će biti s nama”, VBZ, Zagreb, 2015.
Gotovo svaka njegova rečenica bremenita je aluzijama, kojima pronalazi cijepne podloge podjednako u Mažuraniću, Šenoi, Prevertu, Lennonu, Zupcu i drugima
Uzimajući u ruke “Što će biti s nama” (VBZ, 2015.), pomislio sam na njegova kultnog prethodnika, na “Sjaj epohe” (1990.), i na njihova pisca Borivoja Radakovića, odnosno na književnog protagonista “Boru”. [Read more…]
Jonathan Franzen, ”Čistoća”, VBZ, Zagreb, 2015.
Jonathan Franzen tipično je netipični američki pisac. Hobi mu je istraživanje ptica i ptičjih vrsta, što možemo ocijeniti tipično američkim i pomodarskim. Netipično je da je poznavatelj i ljubitelj Karla Krausa kojeg nikako ne možemo ubrojiti u američku kulturološku popudbinu. Pa ipak, i ptica i neameričke kulturološke popudbine ima u najnovijem romanu cijenjenog američkog autora koji je u izdanju hrvatskog VBZ-a dobio naziv “Čistoća”. [Read more…]
Umberto Eco, ”Nulti broj”, Profil, Zagreb, 2015.
“Kao prozni autor, ja sam prilično čudnovat stvor: između osme i petnaeste godine pisao sam priče i romane, da bih im se vratio na pragu pedesete” – piše Umberto Eco u eseju “Kako pišem”, objavljenom u knjizi “O literaturi”. [Read more…]
U romanu koji se uglavnom zbiva na stubištu i iza poluspuštenih roleta, čitatelj je uvučen u fabulu koja je istovremeno napeta, tragična, ali i nevjerojatno duhovita
Lijepo je kad se za jednu spisateljicu može bez ikakvih dvojbi reći kako je godina na izmaku bila – njezina godina. Ne događa se često ono što se proteklih mjeseci dogodilo Marini Vujčić, pobjednici V.B.Z.-ovog natječaja za neobjavljeni roman. [Read more…]
