U Hrvatskoj dominira kršćanstvo fundamentalističkog tipa

Katolička crkva u Hrvatskoj u mnogim segmentima iskazuje nemoć za uspostavljanjem dijaloga, a samim time i prihvaćanjem tolerancije, kao nužne razvojne faze suživota u hrvatskom društvu.

Mogućnost za dijalog i toleranciju, kada je riječ o pripadnicima Katoličke crkve, smatra Željko Mardešić, nestaje pod pritiskom dvaju nekršćanskih identiteta koji se predstavljaju kao kršćanski: sekularizacijsko kršćanstvo nejasnog, nedovoljno definiranog sadržaja u kojemu nije moguće jasno izreći u što takav vjernik vjeruje i, s druge strane, kršćanstvo fundamentalističkog tipa, u kojemu je jasan, do militantnih granica, sadržaj u koji se vjeruje, ali nije jasna vjera kojom se vjeruje, te se, umjesto ljubavi, mira, otvorenosti, dijaloga i sućuti, kršćanstvo deformira borbenim elitizmom koji pokorava svijet.

U hrvatskom društvu, kao nositelj onoga što bi kršćanstvo navodno trebalo biti, u javnom diskursu, po društvenim mrežama i u političkim tijelima dominira kršćanstvo fundamentalističkog tipa.

U hrvatskom društvu, kao nositelj onoga što bi kršćanstvo navodno trebalo biti, u javnom diskursu, po društvenim mrežama i u političkim tijelima dominira kršćanstvo fundamentalističkog tipa

Ono, u militantnoj formi, nameće inkvizicijski model susreta s drugim koji ili treba prihvatiti njihovu militantnu perverziju kršćanskih sadržaja kao političkih sadržaja i političkih sadržaja kao kršćanskih sadržaja, ili se treba ukloniti s javne pozornice jer pronosi demonske sadržaje.

Kršćanski fundamentalizam ima problem s razumijevanjem prava žena i djece koja se nalaze u Istanbulskoj konvenciji ili s ljudskim likom migranata koji pripadaju nekoj drugoj religiji, kulturi i tradiciji.

Njihov bog je ogorčeni bog, on neposlušne, krive ljude, u opravdanom, svetom gnjevu, s neopisivom radošću žrtvuje i zbog njih se sasvim sigurno niti u najluđoj zamisli ne bi utjelovio.

Njihov bog nije Bog, on je samo zajednički naziv za mnoge oblike sadizma koji motivira takve sadističke, fundamentalističke vjernike da pronađu operativne modele proboja sadizma u povijest i društvo. I što je najtragičnije, kada je Hrvatska u pitanju, redovito ih pronalaze.

Kršćanski fundamentalizam, dakle, predstavlja opasnost i za kršćanstvo i za društvo, jer se usvaja ogorčeno, reduktivno znanje borbenog predznaka, u smislu da je ono što se zna, makar na pojmovnoj razini izraženo u formi istine, ali ta istina nije istina kršćanstva, nije ni istina o kršćanstvu, ali jest istina o onima koji su okupirali, zlorabili i deformirali kršćanstvo.

Kršćanski fundamentalizam počiva na rušenju razlike između istine i smisla istine, a budući da bez smisla, istine nema, jer istina otkriva smisao, onda ni kršćanski fundamentalizam, budući da ne sadrži smisao kršćanstva, ne može sadržavati ni istinu kršćanstva, pa je samim time kršćanski fundamentalizam protukršćanska stvarnost.

On je, nadalje, i protudruštvena stvarnost jer ne želi društvo različitosti, jednakosti i suživota, nego se zalaže za društvo u kojem je dopušten i moguć samo jedan način života, i to onaj perverznog kršćanskog fundamentalizma, a sve ostalo je izloženo svetom progonu.

Kršćanski fundamentalisti, specifično hrvatskog tipa, Republiku Hrvatsku promatraju kao oltar ili žrtvenik. U takvoj Hrvatskoj život mogu slaviti i pravo na javni život mogu imati samo oni koji pristaju uz perverzne sadržaje kršćanskog fundamentalizma, svi ostali trebaju biti žrtvovani.

Za razliku od kršćanstva fundamentalističkog tipa, sekularizacijsko kršćanstvo nije militantno prema drugima, ono druge zapravo i ne primjećuje, budući da počiva na nastanku novog oblika vjernika, a to je vjernik koji sam, vlastitim snagama određuje što je sadržaj vjere kojim vjeruje, pa takav vjernik nema problema s vjerom, ali ima problem s crkvenošću te je, da bi premostio konflikt, pretvara u individualiziranu crkvenost.

Sekularizacijsko kršćanstvo, kako to primjećuje Željko Mardešić, putem upada u deformirani individualizam, ne vidi nelogičnost da jedna stvarnost sebi određuje ciljeve koji toj stvarnosti ne pripadaju

Neprirodni spoj sekularnosti i individualiziranje crkvenosti rezultira nastankom do krajnjih granica individualizirane vjere u kojoj se očituje sva snaga individualizma kao takvog.

No, iako nije u svojoj osnovi militantno, sekularizacijsko kršćanstvo očituje deformiranost kada razvija tendenciju pomirivanja nepomirljivih stvarnosti, onih stvarnosti koje sekularizacija razdvaja – crkvenih i svjetovnih.

Sekularizacijsko kršćanstvo, kako to primjećuje Željko Mardešić, putem upada u deformirani individualizam, ne vidi nelogičnost da jedna stvarnost sebi određuje ciljeve koji toj stvarnosti ne pripadaju.

Konkretno, deformirani individualizam ne vidi nikav problem da sakralno djelovanje bude vođeno profanim ciljevima, a to su najčešće politički ciljevi, jer je politika, kao unutarsvjetska distribucija moći i materijalnih dobara, bliska religiji koja distribuira dobrotu i moć eshatološke zbilje.

Kada se u nekom egzistentnom individualitetu ili čovjeku izgubi razlika razumijevanja profanog i sakralnog, nestaje i profanost i sakralnost, a ostaje usamljeni i nelogični individualitet.

Sekularizacijsko kršćanstvo stvara nered na individualnoj razini, dok kršćanski fundamentalizam stvara nered na društvenoj razini pa je samim time i opasniji.

Patologija kršćanskog fundamentalizma, na specifični hrvatski način, dolazi do izražaja u nerazumijevanju onoga što društvo i država jest.

Kršćanski fundamentalisti u prostoru hrvatske politike neizostavno zastupaju tzv. suverenističke stavove. Budući da je suverenizam ”šira” stvarnost od kršćanskog fundamentalizma, jasno je i da svi predstavnici tzv. hrvatskog suverenizma nisu ujedno i kršćanski fundamentalisti, moguće je da suverenisti pripadaju nekim drugim vjeroispovijestima kao i da uopće nisu religiozni.

Sama ova činjenica, da su svi kršćanski fundamentalisti ujedno i tzv. hrvatski suverenisti, ali i da svi tzv. hrvatski suverenisti nisu kršćanski fundamentalisti, ne remete sveti logički nered u glavama kršćanskih fundamentalista pa da zaključe kako religijski sadržaji nisu relevantni za definiranje političkih stavova i za pripadanje određenim politikama.

Kršćanski fundamentalisti smatraju da Republika Hrvatska pripada njima, a svi oni koji ne misle tako su, ni manje ni više, sukladno svetosti logičkog nereda u njihovim glavama, zapravo komunisti

Ne, kršćanski fundamentalisti smatraju da Republika Hrvatska pripada njima, a svi oni koji ne misle tako su, ni manje ni više, sukladno svetosti logičkog nereda u njihovim glavama, zapravo komunisti.

Posebna forma bezumlja kršćanskih fundamentalista i tzv. hrvatskih suverenista očituje se u nerazlikovanju osobne egzistencije od postojanja države.

Oni, naime, smatraju da se država nalazi u njima i da oni kada misle sebe, ujedno misle i državu. Oni su država. Jesu, ali samo ako se država poima kao svetost logičkog nereda. Oni su tada, zapravo, carstva.

Svi ostali znaju da je država prostor između ljudi, da država nije u ljudima, nego da država dolazi do izražaja u onome ”između”. Država to ”između” definira tako da bude poticajno za ljude, da bude nenasilno i da bude humano.

Ljudi to znaju, a carstva svetosti logičkog nereda to nikada neće znati, shvatiti, a ni prihvatiti. Takva hrvatska carstva su u dušama kršćanskih fundamentalista i u glavama hrvatskih suverenista.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Republika Hrvatska nije prava država jer nije pravna država
• Imamo demokraciju po mjeri patološkog nacionalnog subjekta
• Hrvatski suverenisti kao genitalni humanoidi
• Poludržava je bešćutna jer razumije samo perverzne emocije
• Vrhunski trofejoljub: esteta koji radi kao konj, a čita kao pas
• Domovinski rat je bio rat za prava Srba da budu Srbi u RH
• Kninski govor je uprizorenje lošeg, destruktivnog mita
• Žudnja za posjedovanjem Hrvatske
• Veterinarska ideologija
• Je li svaki građanin predsjednik vlastitog života?

» Svi tekstovi ovog autora