Ana i Otto Raffai
Dvije mlade žene u emisiji Al Jazeere Fullscreen i njihovi roditelji pričaju o tome kako su bile zarobljene početkom rata u BiH, kako su u tunelu odvojene majka i one od tate i kako su jedno vrijeme bile u logoru, a potom puštene išle u školu i na kraju dočekale u tom novom gradu svog tatu koji je bio tako mršav da ga nisu prepoznale.
Tata, pak, sa svoje strane priča kako je bio zarobljen, radio kao rob dok nije bio oslobođen. Priča o iskustvima negdje ljudskog odnosa stražara prema izbjeglicama, a negdje iživljavanju nad njima.
Jedna od protagonistica ovih priča kaže na kraju: Nisam do sada pričala da mi je tata bio zarobljen u ratu, ali sada moram jer, parafraziramo, fakat je glupo da se to događa, fakat je besmisleno.
Upravo proizvodnju tog besmislenog promatramo ovih dana na tv ekranima i u medijima. Ne samo besmisleno nego i prozirno propagandno.
Kako nismo u dometu ruskih medija, ne možemo opovrgnuti potpredsjednicu SAD-a Kamalu Harris da Rusija vodi propagandni informativni rat. Ali možemo joj vjerovati, to sliči na jednu autoritarno uređenu državu.
No što radi ona? Zar ona misli da mi ne vidimo kako jednako poput Rusije njena država vodi informativni rat, uvukla je u to kolo i Europsku uniju u kojoj jedino pleše po svom ritmu predsjednik naše male države.
Zaista je glupo i besmisleno i vrlo pojednostavljeno kako nam glavni tajnik NATO saveza, politički visoki predstavnici Europske unije, naši novinari naočigled crtaju sliku neprijatelja koji je jedini odgovoran za cijeli sukob.
Što možemo mi građani i građanke, pitate se možda. Na žalost imamo iskustvo našeg rata, pa možemo iz tog iskustva, nadamo se, prepoznati manipulacije predratne propagande. Nije stvar u tome da nemamo suosjećanja za Ukrajinu
Nije Putin naš miljenik, daleko od toga. Njegova vladavina bila daleko od svakoga. Ali nismo niti mi baš bez rasudne moći pa da ne znamo kako sukob nije nikada djelo jedne strane. A još manje vjerujemo u mogućnost rješavanja sukoba tako što će se onaj koji se naziva jedino krivim ”opametiti”. Dakle, promjena će se dogoditi tamo negdje kod onoga drugoga, mi smo čisti k’o suza.
Huškačka ratna propaganda dolazi u naše domove preko medija samo sa Zapada, istočne ne pratimo. Sa Zapada dolazi datum rata, sa Zapada dolazi najava da će rata biti (premda predsjednik države Ukrajine koja je najugroženija, opovrgava tu sigurnu tvrdnju američkog predsjednika), sa Zapada dolazi licemjerna tobožnja obrana da svaka zemlja ima pravo ulaziti u saveze koje odabere, da se nikome, pa ni Ukrajini to pravo ne može uzeti.
A mi znamo da to nije točno. Jer u ovim prostorima zemlje koje su izrazile želju pristupiti Europskoj uniji su morale, a ne izabrale pristupiti NATO savezu. Premda nije jasno koja je to logična veza, da se u europski savez mora ući samo ako se uđe u neki drugi savez.
I još nešto: Hrvatska i zemlje koje je okružuju nemaju mogućnost jednostrano izaći iz sporazuma. Kao što su to učinile Sjedinjene Američke Države pod Donaldom Trumpom 2019. kada su se povukle iz Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty.
Ovim sporazumom njegove potpisnice NATO i Rusija su se 1987. obvezale da neće u blisko susjedstvo jedna drugoj postavljati projektile dometa do 2.700 kilometara.
Ne treba mnogo da zaključimo kako je taj potez Trumpa, koji nije ispravila nova vlast SAD-a, jedan od motiva zašto Rusija traži da se NATO ne približava njenim granicama?
O tome vode li se pravom slobodnog pristupa svake zemlje savezu u koji želi ući, također se radi o rečenici koja dobro zvuči, ali nema pokriće u ponašanju.
Naime, pri raspadu Sovjetskog Saveza i ujedinjenja Njemačke u sporazumu u Moskvi iz 1990. itekako se vodilo računa o interesima obiju strana: Rusije s jedne i Njemačke s druge.
Nije se kao u slučaju aktualne ukrajinske krize zaboravila ruska strana, već je dogovoreno da na području tadašnje Istočne Njemačke neće biti stacionirani projektili i oružje masovnog uništenja, niti će se slati nenjemačke NATO trupe.
Dakle, i sada je moguće naći rješenje, kad bi bilo volje za političkim rješenjem, a ne ratom, da se zadovolji interes Ukrajine (postati članica EU-a) i Rusije (neširenje NATO-a na Istok).
Zapravo, pod krinkom borbe za pravo svake države da uđe u savez koji želi, Kamala Harris brani slobodu (reći će neki) ili drskost (smatraju drugi) NATO saveza da se širi gdje god želi.
Ključno je pitanje u čijem je interesu to širenje? Ako je posljedica širenja NATO-a na Istok otpor Rusije i rizik rata, onda to nije u interesu niti Ukrajine niti Europske unije niti Hrvatske.
Pitate li građane pogođenih ukrajinskih regija, svi će reći, ne želimo rat. Reći će to i oni vojnici ili stanovnici Kijeva koji hrabro stoje u obrani svoje zemlje.
Zaista je glupo i besmisleno i vrlo pojednostavljeno kako nam glavni tajnik NATO saveza, politički visoki predstavnici Europske unije, naši novinari naočigled crtaju sliku neprijatelja koji je jedini odgovoran za cijeli sukob
Ali nažalost to nije dovoljno. Kao što nije dovoljno izjaviti poput političkih predstavnika na konferenciji o sigurnosti u Münchenu da mi jesmo za mir i dijalog, ali ako Rusija vara, ako Rusija namjerava napasti, ako Rusija bla, bla, bla…, onda ćemo mi prijetiti sankcijama, onda ćemo mi vojno osposobiti Ukrajinu, onda ćemo mi biti jedinstveni. U čemu? U demoniziranju Rusije. Tako se proizvodi rat, a ne gradi mir.
Ako nam je do mira, onda treba poslušati graditelje mira. Imamo ih i kod nas, u iskustvu mirne reintegracije istočnog Podunavlja. Imamo i još ranije u liku policijskog načelnika Josipa Reihla Kira. Da nabrojimo samo dva mjesta koja nude upute kako graditi mir u vrućem sukobu koji prijeti ratom.
Josip Reihl Kir je ubijen zato što je pregovarao – s neprijateljem. Mir se gradi kao most koji drže obje strane. Na konferenciji u Münchenu nije bilo druge strane.
Mir se gradi tako da se demontiraju laži ratne propagande (ono što mi slušamo kao vijesti duboko je zagađeno upravo takvim fake vijestima). Provjeravati vijesti, prepoznati predrasude, prepoznati demoniziranja, prepoznati jednostranosti u izjavama visokih političara. Tako se gradi mir.
Što možemo mi građani i građanke, pitate se možda. Na žalost imamo iskustvo našeg rata, pa možemo iz tog iskustva, nadamo se, prepoznati manipulacije predratne propagande. Nije stvar u tome da nemamo suosjećanja za Ukrajinu.
Stvar je u tome da ne podržavamo militaristička oboljenja koja prate strah od agresije. Da ne podržavamo demoniziranje protivnika samo zato što suosjećamo s onima koji su u opasnosti i koji se boje. Solidarnost ne traži da budemo na jednoj ratničkoj strani, nego da prepoznamo ugrožene na svakoj strani.
Da bismo to mogli trebamo prepoznati proizvođače rata i njihove pomagače. Možemo im se suprotstaviti tako da se suprotstavimo militarizmu u nas i u svijetu, logici rata koja je besmislena i glupa, kako su rekle njene žrtve.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Drugačiji katolički odgovor za život
- Nenasilje za one ispod osamnaest
- Sinodalni put i teologija nakon Sotina
- Što nakon Praga? U Rimu će biti još napornije
- Feminizam je za sve – fundamentalizam ni za koga
- Iranska instrumentalizacija vjere u borbi za očuvanje vlasti
- Tko to smije ne mrziti Putina?
- Sinodalni put – jer drugog puta nema
- Ne gledaj mi noge – pogledaj me u oči
- Deveti tjedni IZBJEGLICAma! – prilika za popravni ispit
