Andrej Šimić
Jasenovac.
Ustaški logor, nijemo, kameno mjesto.
Nijemo poslagani šliperi vode do cvijeta. Nijemi kameni cvijet. Nijemi dolazak, nijemi korak, nijemi put, nijema kolona, nijemi zrak, nijemo nebo, nijeme krošnje, nijema rijeka Sava, nijema obala, nijema jesen, nijema zemlja, nijema trava iz zemlje raste, nijema kiša, nijema pruga, nijemi vlak, nijema savjest. I nijemi odlazak. Zanijemjelo je sve tamo, zaustavljeno, i vrijeme, i prostor. Okamenjeno. Kao da je sve što tamo postoji dovršeno, došlo do kraja.
Kameni cvijet djeluje kao nepokretni pokretač jasenovačke nijemosti. A ona nezaustavljivo prodire, prožima. I život je tamo tvrdoglavo zanijemio. Uporan je u tome.
Ustaški logor Jasenovac spada u ona mjesta na kugli zemaljskoj gdje se čini kako je spram života, smrt u prednosti, kao da je ima više i kao da će na takvim mjestima tako i ostati za vijeke vjekova, kao da život, od srama i poniznosti odbija biti objavljen u svojoj raskošnoj, prelijepoj nedovršenosti te se pokazuje samozatajno, skromno, u tišini.
Život je tu dovršavan na nezamislivo okrutan način pa valjda nije niti primjereno da se razmeće u svoj svojoj punini, kaje se, ima grižnju savjesti što je uopće pružio mogućnost kamenim ljudima da takvi postanu, kameni, jer nažalost, i čovjek može biti kamen.
Dok okupljeni slušamo nijemu jasenovačku priču… Pucanj! U kamenom okruženju odzvanja poput jeke. Lovci u hajci. Love život. Život bježi. Spašava živu glavu. Lovac bez milosti odlučan oduzeti život nekako je neuvjerljiv dokaz da nakon svega, tamo života ipak ima. Nadam se da će život uspjeti, da će umaći puščanom zrnu, a lovac se kući vratiti praznih ruku. Lovcu želim neuspješnu kob.
Vrijeme je idealno, tužno, tupo, odbojno i nepoželjno, jer, ne može, ne smije se čovjek tamo osjećati ugodno, veselo i raspoloženo. Debelo, neprobojno sivilo iznad glave, kao da plava boja ne postoji, krošnje bez ijednog lista, zlokobno prazne gole grane, stabla kao da su začarana da nikada ne daju lista, ni u proljeće. Prisutan je i osjećaj jeze. Sablasno je stanje svijesti.
Nedavno smo bili, obišli taj logor gdje se štedjelo na metcima. Ljude se nije štedjelo, Srbe, Rome, Židove i sve ostale neistomišljenike, uključujući i Hrvate. I djecu! Da, i djecu!
Za ustaški režim, ubijanje je tada bilo skupo. Racionalizacija troškova odražava svirepost raznolikih načina ubijanja. Valjalo je osmisliti najjeftinije moguće načine obzirom na toliki broj ljudi.
Najjeftinije često je značilo i najokrutnije. Taj zadatak nije zahtijevao bogzna kakvu maštovitost – jedini uvjet bio je svesti potrošnju metaka na što je moguće manju količinu. Izvedba je bila svirepa, bešćutna, kamena.
Nacisti su koristili plin, istovremeno djelotvoran, ”civiliziran” i ”human” način ubijanja velikog broja ljudi. Tako to arijevci, nadljudi, rade, gospoda.
S druge strane čini se kako ustaše nisu marile za gospoštinu pa tako nisu niti bili rukovođeni osmišljavanjem ”civiliziranih” i ”humanih” metoda ubijanja. Draže im je bilo zaprljati ruke.
Navedena logika, vidimo, bila je prosta – metak je skup, čekić jeftin. Omča i nož također su jeftiniji od metka. Štednja omčom, nožem i čekićanjem ogromnog broja ljudi, jer ljudima prekrcane vagone ipak se nekako moralo ubiti, pretpostavlja da je dežurni ubojica bio više kamen od drugih, možda najkameniji. Vjerujem da je bilo i nadmetanja u tome tko je kameniji.
Samo, pitanje je bi li ubojica vremenom i brojem ubijenih postajao sve kameniji i kameniji i koliko kamenosti tko može izdržati i podnijeti?
Može govoriti šta god tko hoće, ali držim, unatoč kamenoj savjesti, da taj teret nije lagan, kada čovjek izabire biti kamen, jer ipak, ljudi nisu od kamena. Kameni ljudi uspješno su tamo umrtvili i vrijeme i prostor, prošlost i sadašnjost. Za budućnost, a tu je nada, ne znam, ostaje nedokučiva.
Šta ako se jednoga dana zaboravi? Naime, proteklih trideset godina svjedoci smo falsificiranja, prekrajanja, preslagivanja i retroaktivnog normiranja jasenovačkog kamenog sjećanja.
Siluje se povijest, izmišljaju se novi odgovori na već odgovorena stara pitanja, želi se zbuniti, posijati sumnju, zavarati, zamutiti, dovesti u dvojbu, želi se promijeniti sjećanje. Neki skloni ustaškom sentimentu bili bi najsretniji kada bi uspjeli zaustaviti rast kamenog cvijeta. Donekle i uspijevaju.
Šta bi budući ljudi govorili kada više nitko ne bi znao ispričati jasenovačku priču, a kameni cvijet još bio na mjestu gdje je i danas? Je li moguće da jednoga dana naše, nečije vrijeme u potpunosti zaboravi kako je to bilo kameno doba i kako su ljudi tada postajali nijemi i kameni te se prestane promišljati kako i zašto ljudi uopće biraju biti takvi?
Čovjek je sretniji od kamena jer može birati kakav će biti. Kamen nema tu slobodu. A onda neki opet, sasvim nesretno po njih, i još gore, po druge ljude, biraju biti kameni. Kuda god su prošli kameni ljudi ostaju kameni tragovi, tragovi u kojima valja prepoznati i u kojima se zrcali kamena dovršenost i nedovršena ljudskost. Hodaju zajedno.
Zato se tamo, i svuda gdje se okreću leđa činu ljudskosti kotrljaju kamenčići koji prijete da nas okamene, prijete da čovjek sebe i zajednicu, vlastitim odlukama pretvori u kamenu gromadu. Kamen se tako širi, zarazno.
Međutim, možda je takav čovjek kamenčić, ali je kamenčić koji misli, kamenčić sa srcem. Utješno je također da se i kamenčić mijenja, doduše sporo, ali se mijenja.
Pomalo je tužno kada vidimo da se neki ljudi žele dovršavati kao kamen, ali je zato jako lijepo kada vidimo da se drugi neizmjerno raduju svojoj ljudskoj nedovršenosti, a još je ljepše vidjeti kada ljudi žive vlastitu nedovršenost ljudskosti.
Ipak, u Jasenovac bi valjalo poći u proljeće mada nisam siguran da se čak i tada, kad se život objavljuje u bojama šarenije nego inače, to mjesto može ćutjeti s nadom.
Svemu unatoč, svakako treba otići u proljeće i provjeriti, provjeriti cvjeta li po livadi šareno poljsko cvijeće ili tamo niču mali kameni cvjetovi, a u krošnjama listaju kameni listovi.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
- Sloboda u ružnome svijetu
- Kad ”Oluja” prođe, a život postane sjećanje
- Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?
- Naša tuga – pristali smo na ružni svijet
- Ministar pravosuđa Malenica jači od pravde!
- Ako neće Ivan Malenica mogao bi Andrej Plenković
- Šta ministar Ivan Malenica radi u Kninu?
- U ratnim okolnostima šutnja je poput metka
- Dan kada su došli po Mir