Utjecaj WC papira na hrvatsku kulturu

Evo vijesti koja će u ova nevoljna vremena proći mimo interesa javnosti: smijenjen je direktor tvrtke Mekkoo, a na njegovo je mjesto postavljen vršitelj dužnosti. Imena nisu važna, a vidjet ćete i zašto. Mekkoo je tvrtka kći državnog poduzeća Narodne novine, koje ima monopol na tiskanje kojekakvih formulara, biljega, potvrda, ugostiteljskih knjiga žalbe, zakonskih propisa i koječega drugog što privatne ili pravne osobe moraju kupovati i plaćati pri ophođenju s državnom i njenim institucijama, ili pri obavljanju kojekakvih javnih poslova i transakcija.

A čime se bavi tvrtka kći jednoga tako moćnog i bezbrižnog poduzeća? Odmah pogađate: proizvodnjom toaletnog papira! Biva, kao što svakomu punoljetnom građaninu treba osobna iskaznica – čiji je formular u nadležnosti Narodnih novina – tako taj isti građanin nužno ima potrebu svakodnevnog pražnjenja crijeva – nakon čega će mu se pri ruci naći tvrtka kći, sa svojim ugodnim petoslojnim tariguzom (ili guzic-papirom, kako glasi duhoviti quasi-germanizam, nastao šezdesetih među autoironičnim ostacima poraženoga građanstva), sve na bazi eukaliptusa.

Iza ideje Narodnih novina začete prije četiri-pet godina stoji jasna gospodarska filozofija: kao što se mora obilaziti birokratske urede da bi se živjelo, jednako je nužna i defekacija da bi se isto tako živjelo.

Iza ideje Narodnih novina začete prije četiri-pet godina stoji jasna gospodarska filozofija: kao što se mora obilaziti birokratske urede da bi se živjelo, jednako je nužna i defekacija da bi se isto tako živjelo. Osim toga, nisu li i najgenijalna poslovna rješenja u povijesti, od Fordove pokretne trake do Zuckerbergova već nečega, proizvod vrlo jednostavnih intelektualnih operacija? Recimo, dječje igre asocijacija. Sastali se menadžeri u Narodnim novinama, pa dokonali što im je prva asocijacija na papir: naravno, toalet papir

Osim toga, nisu li i najgenijalna poslovna rješenja u povijesti, od Fordove pokretne trake do Zuckerbergova već nečega, proizvod vrlo jednostavnih intelektualnih operacija? Recimo, dječje igre asocijacija. Sastali se menadžeri u Narodnim novinama, pa dokonali što im je prva asocijacija na papir: naravno, toalet papir.

U to je vrijeme, biva, potrošnja toaletnog papira rasla, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu, pa je ideja bila da se krene u javne natječaje po državnim tvrtkama i javnim poduzećima te da se iz tamošnjih zahoda istisnu Paloma, Zewa i teta Violeta. Što je zamišljeno, to je i učinjeno: kupljeni su neki ubitačno skupi strojevi, zapasano je zemljište Narodnih novina u riječkoj poslovnoj zoni, nabavljene su sirovine iz uvoza, i još jedno hrvatsko gospodarsko čudo bilo je na pomolu.

Malo zatim strojevi su preseljeni negdje u Zagorje, gdje su tvornički prostori uzeti pod zakup – da bi stvar bila skuplja – i moglo se početi s ubiranjem profita i ekstraprofita.

Menadžeri s malo više mašte već su zamišljali nastavak: nakon što se s toaletnim papirom razbije hrvatsko tržište, a zatim i šira regija, dobit se može investirati u nešto drugo. U farmaceutsku industriju, u meleme protiv hemeroida i proktološke pripravke na bazi lavande, kadulje i inoga mediteranskog bilja kojim Hrvatska obiluje…

Nakon što i to uspije, a mora uspjeti, može se razmisliti o hotelskom resortu, koji bi se potom strateški širio po Mediteranu i konkurirao velikim američkim i europskih hotelskim lancima.

A nakon toga? Nakon toga samo je nebo granica. Nakon toga će se nanovo pisati udžbenici na ekonomskim fakultetima, jer su Hrvati uspjeli nešto što nije nitko prije njih: na temeljima razvijene birokracije koja išće mnoštvo papira i formulara stvoriti najmoćnije europsko gospodarstvo. Narodne novine, tačnije Mekkoo za ovu će zemlju biti ono što je Nokia bila za Finsku.

U to je vrijeme, biva, potrošnja toaletnog papira rasla, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu, pa je ideja bila da se krene u javne natječaje po državnim tvrtkama i javnim poduzećima te da se iz tamošnjih zahoda istisnu Paloma, Zewa i teta Violeta. Što je zamišljeno, to je i učinjeno: kupljeni su neki ubitačno skupi strojevi, zapasano je zemljište Narodnih novina u riječkoj poslovnoj zoni, nabavljene su sirovine iz uvoza, i još jedno hrvatsko gospodarsko čudo bilo je na pomolu

Ali, kuku nama, izgleda da je u posljednje četiri godine prestalo redovito pražnjenje crijeva. Naročito po javnim preduzećima. Narodu je stalo govno u guzici, i Mekkoo je, čitamo, doživio totalnu propast. I onda su oni iz Narodnih novina smijenili direktora u kćerinjoj tvrtki. Oprali su ruke nakon velikog sranja.

Zašto nam je ova priča zanimljivija od drugih, sličnih hrvatskih gospodarskih avantura? Pa zato što je ovdje riječ o kulturi, o ljudskoj psihologiji i o tome na što koga asocira papir.

U drugim zemljama, naime, slične povijesne sudbine, veličine i gospodarske snage, novac zarađen na formularima ulaže se u kulturu, dok se izdavači službenih glasila i zakonskih spisa angažiraju kao izdavači literature koja je od značaja za nacionalnu kulturu, a nije na takav način komercijalna da bi je mogli objavljivati standardni nakladnici.

U Srbiji je tako Službeni glasnik nakon Miloševićeva zbacivanja s vlasti uspostavljen kao najveći i najvažniji, pritom i državni, nakladnik ozbiljne literature. Od izabranih djela srpskoga pjesničkog i književnog klasika Stanislava Vinavera, preko rječnika lokalnih govora, ilustrirane biografije Huga Pratta, dnevničkih zapisa važnih javnih i političkih ličnosti iz devetnaestog i dvadesetog stoljeća, sve do, primjerice, kanonskih djela Milivoja Solara i Zdenka Lešića ili Krležinih Marginalija, Službeni glasnik obavlja posao od sudbinske važnosti za jednu malu, siromašnu i unazađenu kulturu.

To čine umjesto da se bace u biznis s toalet papirom, kojemu bi prethodila ozbiljna istraživanja tržišta, uključujući i procjene koliko se u Srbiji za tuđi račun i u tuđu korist prazne crijeva.

Kada se čovjek malo udubi u stvar, odmakne se od društveno-političke svakodnevice, kao i od onog pogleda na život i svijet kakav mu sugeriraju domaći mediji, shvaća kako problem državne proizvodnje toalet papira, pokrenute iz tvrtke koja nastavlja tradiciju i podržava brand Gajevih Narodnih novina, dakle najstarijega živog žurnalističkog branda u ovoj kulturi, nije problem neke određene politike i političke stranke (premda su, navodno, Narodne novine u tariguz avanturu poveli HNS-ovi kadrovi), nego isti pogled na svijet, na kulturu i na upotrebnu vrijednost papira, dijele svi.

Ne, ne bismo zakojevitezali nad sudbinom Ustava unutar proizvodnog programa wc papira, niti bi se formulari s državnim grbom u svojim papirnatim dušama trebali smatrati uvrijeđenim ako se nađu u društvu rolne petoslojnog tariguza. O nečemu drugom se radi: što može očekivati kultura koja novce zarađene na Ustavu ulaže u toalet papir?

Jer kada je prije četiri godine, na poslovnim stranicama gromoglasno i s puno menadžerske prepotencije i preseravanja najavljivan projekt Narodnih novina s toalet papirom, nije bilo nikoga tko bi imao nešto protiv. Pa i danas, nakon što je stvar tragikomično propala, neće se nikoga naći da mu zasmeta njezina usrana i protukulturna suština.

Proizvodnja toaletnog papira pod pokroviteljstvom državnoga monopolista u poslu s tiskanicama, ali i nakladnika zakonskih spisa, i sve to pod imenom koje ima neku simboličku vrijednost u kulturnoj povijesti, bila bi jednako besprizorna i neprihvatljiva čak i da je ekonomski uspjela.

A jasno je i diletantu (kakvim se smatra autor ovog članka) da nije mogla uspjeti. Bila bi neprihvatljiva već na razini one prve asocijacije, koja od papira na kojemu se tiska Ustav tako lako stiže do papira kojim se briše dupe.

Ne, ne bismo zakojevitezali nad sudbinom Ustava unutar proizvodnog programa wc papira, niti bi se formulari s državnim grbom u svojim papirnatim dušama trebali smatrati uvrijeđenim ako se nađu u društvu rolne petoslojnog tariguza. O nečemu drugom se radi: što može očekivati kultura koja novce zarađene na Ustavu ulaže u toalet papir?

Vijest govori da je u protekle četiri godine u Mekkoo uloženo 63,3 milijuna kuna. Bit će da je toga bilo i više. I sad će se reći da je to izgubljen novac. Nepovratan gubitak, koji će sanirati neki novi menadžer, neki stečajni upravitelj, koji će rasprodati strojeve, namiriti dio dugova, dok će Narodne novine pokriti ostatak. Narodne novine ili država, to je svejedno.

A sad pokušajte zamisliti ono što je u Hrvatskoj, očito, nezamislivo: da su od 2012. do danas Narodne novine uložile istih tih 63,3 milijuna kuna u izdavanje važnih djela svjetske književnosti, u regionalne rječnike, historijske atlase, velike i skupe knjige koje na drukčiji način nikada u ovoj zemlji neće biti objavljene. I da su, bez ikakvih dodatnih ulaganja, od lanca vlastitih papirnica načinili prave velike knjižare. Što bi se u tom slučaju dogodilo? Financijski gubitak na knjigama bio bi mnogo manji nego na toalet papiru, dok bi kulturni dobitak bio neprocjenjivo velik.

Nije nimalo čudno da loše stoji biznis Narodnih novina s toaletnim papirom, ali je čudno da se nitko nije pobunio što se Narodne novine bave tim biznisom

Bio bi to, i to bez ikakve konkurencije, najveći živi kulturni projekt u ovoj zemlji u posljednjih dvadeset pet godina. Ne bismo zbog njega danas bili ni sretniji, ni bogatiji, ali bismo, u to nema baš nikakve sumnje, živjeli u mrvicu boljoj zemlji.

Recimo, da su ta 63,3 milijuna kuna potrošena u pametne svrhe, možda bi u nakladi Narodnih novina, uza sve one temeljne knjige o hrvatskom jeziku i njegovim stilskim mogućnostima, bio objavljen i neki priručnik za kopirajtere, pisce slogana i korporacijske pjesnike zadužene da izmišljaju imena za nove proizvode. U tom slučaju ne bi se moglo dogoditi niti to da se toaletni papir nazove tako glupo: Mekkoo.

To vam je, gospodo draga, poetika loših đačkih spomenara, u kojima bi se neki dječak ili djevojčica upisivali tako što poduplaju slovo u svom imenu, ne bi li time zvučali svjetski i stranjski. Mekkoo vam je od pokvarenog želuca ili od nečitanja.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Još tekstova ovog autora:

• Smrt dječaka čiji roditelji nisu vjerovali u medicinu
• Harald Kopitz, kako sebe osloboditi od djecoubojice
• Damir Karakaš, dom je svjetlo koje se pali i gasi
• Krvave ruke mog naroda
• Seid Serdarević, čovjek kod kojeg izlaze knjige
• Tko su naše prostitutke?
• Znaš li ti tko sam ja?
• Zainullah Ibrahimi i sva njegova braća
• Miroslav Škoro, savršeni hrvatski građanin
• Mi u čije je ime izgubljen rat u Afganistanu…

» Svi tekstovi ovog autora