Marko Vučetić
Hrvatska je uistinu posebna zemlja, a to dolazi do izražaja u tome što mnogi ili možda i čak svi građani, na iznimno zainteresiran način, vlastiti egzistencijalni ritam vežu za ritam javnog života ove zemlje.
Nesumnjivo svi ne pridajemo isto značenje domoljublju, ali svi, samim time što pripadamo korpusu građana Republike Hrvatske, pridonosimo izgrađivanju unutarnje dijalektike domoljublja – jedni domoljublje razvijaju u smjeru ”javnoljublja” ili otvorenosti i uključivosti, a drugi, naprotiv, domoljublje razvijaju u smjeru ”trofejoljublja” ili zatvorenosti i kiča.
Nema građana koji je zainteresiran za javni život neke zemlje, a da nije domoljub.
Domoljublje kao javnoljublje izgrađuje institucije i javni život, dok domoljublje kao trofejoljublje privatizira institucije i javni život u tolikoj mjeri da su sve institucije samo korisni i prikladni trofeji tih vrlih domoljuba.
Javnoljubi će u pravosudnom sustavu vidjeti povlašteni izvor pravde i sigurnosti, a u represivnom sustavu onu, toliko potrebnu, neprobojnu crtu koja dijeli pravdu od nepravde, liniju na kojoj se represijom prema nepravdi čuva pravda i sprečava njezina deformacija
Javnoljubi će u pravosudnom sustavu vidjeti povlašteni izvor pravde i sigurnosti, a u represivnom sustavu onu, toliko potrebnu, neprobojnu crtu koja dijeli pravdu od nepravde, liniju na kojoj se represijom prema nepravdi čuva pravda i sprečava njezina deformacija.
Trofejoljubi imaju ponešto drugačiji pogled; njima pravda ne prebiva u institucijama, ona proizlazi iz njihove tanane duše, oni izravno, bez posredstva institucija, vole svoju državu, a institucije doživljavaju kao izvanjštenje njihove duše, kao birokratsko mjesto koje će, u slučaju prijeke potrebe, dokazati veličinu njihove ljubavi.
Javnoljubi, naravno, mogu prekršiti zakone i zbog toga će odgovarati. Trofejoljubi ni u načelu ne mogu prekršiti zakon, jer su svi zakoni nemoćni pred snagom njihove ljubavi prema domovini.
No, to ne znači da trofejoljubi ne drže do zakona za druge i da posebnom pažnjom ne skrbe o tome hoće li netko prekršiti zakone, zakone njihove duše. Skrbe oni o tome, itekako. Neće se njima i njihovoj tankoćutnoj duši provući neki nepoćudni tvit ili prepjev pjesme koja vulgarizira estetičnost brižno oblikovane duše tih domoljuba.
Ne, taj film nitko neće gledati. Neće oni, nadalje, dopustiti da se osudi neki njihov član samo zbog toga što domovinu voli višeslojno, pa s tom višeslojnom ljubavi pristupa i bojanju tunela. Može li uopće drugačije nego višeslojno?
Trofejoljubi su zapravo umjetnici i estete, oni ništa drugo i ne mogu biti, a toj njihovoj tankoćutnosti i neizmjernim emocijama ne može odoljeti nijedna institucija, neovisno o tome radi li se o istražnim tijelima, tijelima progona ili sudovima.
Sve su institucije dio kulturne baštine tog domoljublja. Suludo je, stoga, uopće unositi terminološku i organizacijsku zbrku.
Čemu posebna ministarstva za unutarnje poslove i pravosuđe kada je najprikladnije da, zbog same naravi tih institucija i osvjedočenog načina njihovog djelovanja, o njima skrbi ono ministarstvo kojemu unutarnji poslovi i pravosuđe prirodno pripadaju, a to je, nesumnjivo, Ministarstvo kulture.
Ima li značajnije nematerijalne kulturne baštine trofejoljuba od one koja se odvija u policijskim postajama, državnim odvjetništvima i sudovima? Nema.
Nemojmo onda dopustiti da UNESCO čeka. Što se duže bude čekalo, moglo bi se, zbog protoka vremena, dogoditi da neki značajni umjetnički element u represivnoj ili pravosudnoj poetici, omaškom, bude nezabilježen ili krivo protumačen.
Nesumnjivo svi ne pridajemo isto značenje domoljublju, ali svi, samim time što pripadamo korpusu građana Republike Hrvatske, pridonosimo izgrađivanju unutarnje dijalektike domoljublja – jedni domoljublje razvijaju u smjeru ”javnoljublja” ili otvorenosti i uključivosti, a drugi, naprotiv, domoljublje razvijaju u smjeru ”trofejoljublja” ili zatvorenosti i kiča
Sam pojam kultura dolazi iz latinskog colere, a između ostalih značenja sadrži i sljedeća: nastaniti i uzgajati.
Trofejoljubi su uzgojili i nastanili institucije, doslovno, one su njihovi trofeji. I ne, nema tu nikakvih skrivenih namjera; riječ je isključivo o kulturi i poznavanju latinskog jezika.
Nerazumijevanje, nesporazumi i nedoumice, dakle, ne proizlaze iz semantike, djelovanja ili naravi, nego iz organizacije. Svi problemi se rješava jednostavnim i toliko prirodnim pripajanjem resora unutarnjih poslova i pravosuđa Ministarstvu kulture i sve je riješeno.
Javnoljubi su nešto kompliciraniji. Oni su zagovornici ljudskih prava, oni shvaćaju da ljudska prava nije moguće ostvariti ako ne postoje institucije koje čuvaju, štite i osiguravaju ljudska prava.
Budući da institucije ne postoje izvan države, sasvim je razumljivo da javnoljubi žele učinkovitu državu u kojoj vladaju zakoni i žive građani.
Država i institucije u građanima koji pripadaju toj državi vidi povlašteno mjesto nesmetanog realiziranja ljudskih prava.
Javnoljubi nisu, kada je riječ o pravosuđu i unutarnjim poslovima, estete i poete, oni su radikalni realisti lišeni metaforičkog mišljenja – njima su unutarnji poslovi upravo unutarnji poslovi, baš kao što im je pravosuđe upravo i jedino pravosuđe.
Nema tu tradicijskih i umjetničkih formi, tu vlada rigidna jednoznačnost – pravosuđe je pravosuđe, a unutarnji poslovi su unutarnji poslovi.
Javnoljubi nikada neće te resore dovesti pred vrata UNESCO-a. Oni za UNESCO imaju nešto drugo, njima umjetnost i kultura proizlazi iz stvarateljskog genija koji u materiji ili tvari vidi element sljubljivanja s idejama.
Te ideje su slobodne, ta materija je otvorena da primi ideju gotovo kao što je u trofejoljublju sudstvo otvoreno da spremno primi nalog trofejoljuba koju presudu treba ispisati kako bi domoljubna poetika dobila na ekspresivnosti.
Trofejoljubi su zapravo umjetnici i estete, oni ništa drugo i ne mogu biti, a toj njihovoj tankoćutnosti i neizmjernim emocijama ne može odoljeti nijedna institucija, neovisno o tome radi li se o istražnim tijelima, tijelima progona ili sudovima
Javnoljubi, dakle, izgrađuju državu kako bi se putem građanskih prava osigurala ljudska prava. Trofejoljubima je država u funkciji njihove duše, država i institucije im služe kao jedan vid duhovnih vježbi koje ugađaju tu plemenitu dušu, a ako se to ne dogodi, onda nastupa manifestacija neugođene duše – razbijaju se ploče koje sadrže sotonsko pismo, nose se plinske boce, podižu šatori, organiziraju se dionizijska sijela na rivama, uhićuju se novinari, ruši se logika i tvrdi se kako su prava većine ugrožena zato što postoje manjine…
Nema ništa gore od neugođene duše domoljuba koji ostaje bez trofeja, a sve zbog toga što je neka institucija naznačila mogućnost napuštanja zone komfora nematerijalne kulturne baštine.
Trofejoljubima se sve može dokinuti osim njihove kulture. U tom kontekstu treba promatrati i izjavu jednog našeg gradonačelnika koji, već poslovično, radi kao konj, a sada je izvijestio javnost da ima debelu knjigu koju je dobro zakopao.
Dakle, taj poeta i esteta radi kao konj, a čita kao pas.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Poludržava je bešćutna jer razumije samo perverzne emocije
- Domovinski rat je bio rat za prava Srba da budu Srbi u RH
- Kninski govor je uprizorenje lošeg, destruktivnog mita
- Žudnja za posjedovanjem Hrvatske
- Veterinarska ideologija
- Je li svaki građanin predsjednik vlastitog života?
- Antropološka trulež u religiji i politici
- Hrvatska politika je jedna velika izgubljenost
- Političko prijateljstvo kao kategorijalna pogreška
- Isključivi pojas nacionalnih nadničara
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.